Očuvanje teritorijalnog integriteta, suvereniteta i nezavisnosti Bosne i Hercegovine izazov je za sve političke subjekte od prvih višestranačkih izbora 1990., do posljednjih održanih u desetom mjesecu 2022. godine.

Piše: Rasim Belko, Patria

Činjenica da nas i 30 godina nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine muče isti problemi i da se i danas, kao i tada moramo boriti da sačuvamo Bosnu, njenu potpunu nezavisnost i njene građane nameće potrebu da se uokvire takozvane crvene linije ispod kojih politike probosanskog karaktera ne smiju ići.

I to nije jedina potreba, ali je ključ opstojnosti. Uz nju bi se morali definisati i zahtjevi koji će ići daleko iznad crvene linije, onako kako to rade neprijatelji BiH. I kada bi to uradili, politički subjekti probosanskog karaktera bili bi mnogo jači u odbrani ove zemlje. Sama činjenica da su se grupisali oko ključnih pitanja bila bi dovoljna startna pozicija da ih shvate ozbiljno svi koji utiču na političke tokove u Bosni i Hercegovini.

Za potrebe ove priče zamolili smo profesore Esada Durakovića i Envera Išerića da izdvoje ključne segmente, iznad kojih će jednog dana crvenim slovima pisati stop, kao branu različitim nasrtajima na Bosnu i Hercegovinu.

Profesor Duraković tako smatra da “osnovni i permanentan problem s političkim partijama u BiH i njihovim formiranjem vlasti jest u tome što one uporno vrše zamjenu teza, odnosno prioriteta. Naime, njihov prioritet je vlast, dakle i formiranje vlasti, umjesto da im je apsolutni prioritet očuvanje državnosti BiH. Ta dva cilja nisu uvijek komplementarni, naprotiv. O tome svjedoči djelovanje nekih politički lidera koji – paradoksalno – bore se za vlasti zato da bi, koristeći njene poluge, devastirali DRŽAVU BiH, faktički da bi je uništili (Dodik, Čović i još neki.).
Iz toga temeljnog načela proizlaze sva druga a mogu se nabrajati relativno dugo. Ovdje kod nas ne vidim državnike – vizonare već ljude koji se ljuto bore za pozicije u vlasti od jednog do drugog izbornog ciklusa”.

Shodno tome, smatra Duraković, ne pristajati na postavljanje onih kadrova koji su već dokazali svoje antidržavno djelovanje. Posebno su negativno aktualizirane segregacijske izmjene Izbornog zakona i Ustava, i na to se ne smije pristajati ni pod kakvim uslovima jer je to siguran put u nestanak države BiH.

“Naročitu pažnju uvijek posvećivati pravosuđu, izboru valjanih kadrova na svim instancama pravosudnog sistema, jer je ono, faktičkim, najodgovornije za zdravlje jednoga društva. Svaka politička i društvena aktivnost koja nije u funkciji očuvanja države i jačanja državnosti BiH je štetna i kao takva je neprihvatljiva. To je osnovna mjera političke valjanosti.  U skladu s prethodnim, interes države mora biti iznad interesa svake političke partije/stranke, kao i iznad interesa svakog pojedinca, ili grupe. To je apsolutni minimum ispod kojeg ne smije ići nijedna politička partija ili društveni subjekt”, dodaje Duraković.

Kako kaže, u poslijeratnim aktivnostima političkih partija/subjekata, najčešće su prioritetni bili partijski interesi koji su partikularni i kao takvi nisu djelotvorni u strategiji očuvanja državnosti BiH.

“Promjena te prakse nužna je da bi opstala BiH a time i političke partije koje najčešće definiraju svoje interese od jednog do drugog izbornog ciklusa, što vodi slabljenju države. Jačanje državnih institucija svih vrsta mora biti prioritet svih politički osviještenih subjekata i državnog aparata”, zaključuje Duraković.

Profesor Išerić, kao jedno od ključnih pitanja navodi: “Odlučno se boriti, svim raspoloživim sredstvima, protiv miješanja susjednih država u unutrašnja pitanja”.

“Osigurati simetrična rješenja učešća u vlasti u entitetu RS i ovlaštenja i raspodjela ključnih funkcija na način kako je to riješeno u Federaciji Bosne i Hercegovine; Osiguranjem proporcionalne zastupljenosti u svim javnim službama Bosne i Hercegovine i oba entiteta u skladu sa sastavom stanovništva u Bosni i Hercegovini, kako Ustav Bosne i Hercegovine propisuje; Nikada ne dozvoliti blokadu rada državnih institucija bilo kojeg nivoa vlasti i u tim slučajevima osigurati njihov rad i donošenje odluka od strane onih koji su prisutni i koji glasaju”, navodi Išerić.

I dodaje: “Bezuslovno provođenje presuda Ustavnog suda BiH. Nikada niko ne smije pristati na tzv. legitimno predstavljanje u Predsjedništvu BiH, odnosno da narodi biraju članove Predsjedništva (to bi bila veleizdaja). Obustaviti sve aktivnosti oko imenovanja Vijeća ministara sa SNSD, ako odmah ne prekinu aktivnosti donošenja neustavnog zakona o državnoj imovini (i ovo je veleizdaja). Nastaviti NATO PUT”.

Navedeno je i više od dovoljnog za polaznu osnovu kako bi se kreirala nacionalna strategija ne samo odbrane, nego i očuvanja Bosne od kontinuiranih ataka. I to bi moralo biti nadstranačko, nadetničko, općeprihvaćeno, kako bi jednim glasom govorili svi koji se u politici, ali i u javnom životu deklarišu kao probosanski.

Definisanje strateških tačaka okupljanja probosanskog fronta, na navedenim postulatima, ali i šire primoralo bi i međunarodnu zajednicu na drugačiji pistup konačnog rješavanja bosanskog pitanja. Jer, ta međunarodna zajednica odavno je podvlačila crvene linije, ali u Sarajevu nikada nije bilo jednog glasa koji bi stao na te crvene linije i jasno poručio da su one osnov svega budućeg.

Kada bi politička multistranačka grupacija, podržana javnošću, stala iza tih crvenih linija, principijelno i nepokolebljivo, ni međunarodna zajednica ne bi imala osnov ni mogućnost da balansira i udovoljava rušilačkim, destabilizirajućim i separatističkim snagama.

Ta ili te crvene linije bile bi odbrambeni zid pred sve čvršćim udarima na Bosnu. Istovremeno, sa definisanom strategijom, bilo bi mnogo lakše izbjeći trule kompromise, a još lakše snagama koje ruše i dezintegrišu Bosnu ponuditi dva puta – jedan je optuženička klupa, a drugi su svjetska prostranstva.

Jer, priča o kompromisu s onima koji jasno žele vidljivu crtu konačne podjele Bosne, podjednako je opasna kao i priča da se oni mijenjaju i da su zato politički prihvatljivi partneri. A oni, i SNSD-ovi i HDZ-ovi, djeluju na istim principima. Razlika je samo u kreatorima, jednima je vodilja SANU, drugima HAZU.

Detekcija odbrambenih mehanizama pred tim rušilačkim politikama je jednostavna i jasno vidljiva, pitanje je samo političke i akademske moći da se ona definiše kao STRATEGIJA ZA ODBRANU BOSANSKE DRŽAVNOSTI!