Bosna i Hercegovina uvijek je bila u samom vrhu regiona kada je u pitanju muzika, posebno u vrijeme Jugoslavije. Osamdesetih godina rodile su se mnoge zvijezde u ovoj državi, a Sarajevo je za cijelu Jugoslaviju bilo sjedište dobre muzike. Među onima koji su tada otkriveni je i Bišćanin Alen Islamović (65), koji će krajem avgusta nastupiti u sarajevskom Hastahana parku u okviru manifestacije „Dani dijaspore EXPO bh. gradova“.

To će biti prvi Alenov koncert u glavnom gradu BiH nakon 17 godina. Kaže nije ga put nanosio ovdje.

– Drago mi je zbog ovog koncerta. Čuo sam da taj park zovu i srcem Sarajeva, a i jeste, ako je pored Marindvora. Koncert je 27. avgusta. Mi se već pripremamo, imamo mnogo nastupa do tog koncerta, tako da ćemo biti dobro uigrani, kao ekipa. Moji koncerti su uvijek moja mala biografija koju pričam, kada sam krenuo od 80-ih godina, još dok sam bio u „Divljim jagodama“, preko vremena „Bijelog dugmeta“ i moja solistička karijera, u kojoj sam imao i dueta. Ali to je priča s nekih 37 do 40 pjesama koje ću izvesti na tom koncertu i ispričati tu svoju biografiju, od „Motora“ do danas – rekao nam je Islamović dok smo sjedili na 35. spratu najviše zgrade u regionu „Avaz Twist Towera“.

Još ima dječački osmijeh i frizuru je proslavio 65. rođendan.

Bišćanin s adresom u Zagrebu u iskrenom intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je i o svojim počecima dok je još bio bas gitarista u „Divljim jagodama“ do perioda ogromne slave koju je stekao s „Bijelim dugmetom“, kao i o privatnom životu, ali i odnosu s kolegom Mladenom Vojčićem Tifom.

Dugo niste bili u Sarajevu.

– Sedamnaest godina nisam svirao. Tražio sam mogućnost da bude nešto slično ovome, kao dani Grada Sarajeva, ili kada su gradski festivali, da koncert bude pristupačan i mladim i starijima, cijeloj lepezi ljudi koji žele doći na taj koncert. Meni se dešava to u posljednje vrijeme da jako puno mladih dolazi na nastupe. I to mi se svidjelo, da ranije sviram koncerte, baš zbog mladih koji žele doći. I ovo je bila prilika koju sam odmah prihvatio od Asocijacije dijaspore BiH. Objeručke sam prihvatio ideju.

Možete li nam otkriti šta sarajevsku publiku očekuje?

– Imat ću goste, ali ne bih gradio koncert na gostima. To su mi iskreni, pravi prijatelji koji su se sami ponudili da se pojave sa mnom na bini. Bolje da bude iznenađenje nego da ih imenujem. A Sarajlije kada ih vide, znat će ko su ti ljudi i šta meni oni znače.

Bili ste dio Sarajeva onda kada je ovaj grad bio sjedište rokenrola.

– To je bilo zlatno vrijeme rokenrola. Nadam se da će neke nove generacije izaći na scenu.

Nadate se?

– Trebat će vremena. Nije ni „Bijelom dugmetu“ palo sve s neba, ni „Divljim jagodama“ ni „Indexima“. To su ljudi koji su godinama stvarali pjesme i gradili karijere. Kada su postigli taj plafon, vrhunac, onda su se počeli dešavati veliki koncerti u velikim gradovima, pa stadioni… S jednom ili dvije pjesme u svojoj karijeri ti ne možeš napraviti ništa. Ali kada na plećima nosiš 40 ili 50 poznatih pjesama, to je bogatstvo koje nije palo s neba. To je stvarno jedan veliki, rad i trud i odricanje. U mom slučaju to je odricanje koje traje 42 godine.

Čega ste se odrekli?

– Dosta toga. I porodice koju sam napustio kada sam 1980-tih otišao iz Bihaća u Sarajevo. Došao kao nepoznat dečko, koji je svirao bas gitaru u „Divljim jagodama“ koji apsolutno nije bitan za bend. Nikada bas gitariste i bubnjari nisu bili interesantni za bend na našim prostorima. Samo su bili interesantni šefovi bendova i pjevači. Zato kod nas, ko imalo ima klikera, ko je imao, napravi svoju karijeru kada napusti bend.

Ima kod nas takvih.

– Mogu ih i nabrajati. Zdravko Čolić je bio u „Ambasadorima“, pjevao i uspio, Hari Varešanović je bio u „Ambasadorima“, ja sam radio i s „Divljim jagodama“ i s „Bijelim dugmetom“ i poslije toga koliko-toliko držim svoju karijeru. Dino Merlin je krenuo s bendom „Merlin“ pa je završio kao Dino Merlin.

Šta najviše pamtite iz perioda „Bijelog dugmeta“?

– I danas kad kažeš „Bijelo dugme“ zna se šta će se dešavati. I ovo što danas radimo Goran, Tifa i ja isto se zove „Bijelo dugme“ s Goranovim orkestrom. Ali bez obzira na te pjesme koje je Goran napisao, to je stvarno veliko blago Sarajeva. Jer je to sve nastalo u Sarajevo. Možda su poneke nastale u drugim regionima. Znam da su „Lipe cvatu“ nastale u Sjevernoj Makedoniji gdje je Goran bio u nekim albanskim kafanama i čuo je kako ljudi interesantno sviraju, pa mu je došla ideja da napravi „Lipe cvatu“. Tako da je to bogatstvo što „Bijelo dugme“ ima, lepeza pjesama da ti pamet stane. Jer bilo koju pjesmu da krenemo izvoditi, svi pjevaju s nama. Ali pjevaju i ove nove generacije. To je fascinantno.

Nije rijedak slučaj da muzičari ostanu u prošlosti i žive od stare slave. I članovi „Bijelog dugmeta“ su to mogli.

– Treba donijeti odluku da li da radiš to. Bio sam tekstilni tehničar, završena srednja škola, mislio sam ići za modnog dizajnera, trebao sam nastaviti školovanje u Varaždinu. Međutim, kada sam završio priču i s „Bijelim dugmetom“, upitao sam se: „Šta da radim, dragi Bože?“ Dobro, ja sam imao u Bihaću i svoj kafić, zarađen od novaca dok sam snimio jednu ploču s „Bijelim dugmetom“, imao sam 20 ljudi zaposleno, malu firmu koja mi je obezbijedila budući život. Ali su došle one strahote na ove prostore.

Mislite na rat 90-tih?

– Da. Kome je tada bilo do pjevanja i muzike? Bilo je samo da sačuvaš razum, spašavaš svoju porodicu, budeš oko njih dok to zlo od rata ne završi. Kada se to sve završilo i smirilo, onda sam razmišljao da ja nemam šta drugo da radim nego da se ponovo vratim muzici. Onda sam izdao svoj solistički album koji sam plasirao u dijaspori i jedan od najvećih hitova tamo, možda ga ovdje niko ni ne zna, je „Bauštelac“. S njim sam svirao tri ili četiri godine po dijaspori, konstantno. Vidio sam ima smisla da bih se mogao vratiti i voditi taj posao, svoje solističke projekte, da to ljudi vole, da nema veze što nema ljudi iza mene.

Mnogo se pisalo o Vašem odnosu s Tifom. Šta se sada dešava?

– To je izmišljena priča koju neko potakne. Prvo nisam tip koji negativno zrači, ne dolazim ljut na posao. Znaš, imaš one portire koji trebaju rano na posao. On psuje po kući sve što ima, jer zna da mora ustati u 3 i doći na posao u 5, zna šta ga čeka. Stražarenje na toj porti do ponoći. Ja se tako prema poslu ne odnosim. Dolazim na koncerte spreman, odmoran, želim da zabavim ljude, da se i ja dobro zabavljam, a ne da pravim probleme. Mogu reći iskreno, moji i Tifini odnosi su nikakvi. A i ne trebaju da budu, što bi morali biti nekakvi. Bolje da su nikakvi. Dođemo na posao, odradimo svoje i svako svojim putem. To je pravi profesionalizam. A ko to ne može da shvati… Misliš da se Kit Ričards (Keith Richards) i Mik Džeger (Mick Jagger) vole? Ne vole se nikako, ali, eno, na bini su stalno. I grle se čak. Ali se ne tuku. To je jačina „Roling Stonesa“.

– Odličan sam djed. Imam troje unučadi. Obožavam to. Bio sam s njima na moru nekoliko dana, samo malo da ih vidim. Obožavam ih, posebno najmlađu, ona se zove Alina a ja je zovem Lili. I ona mene obožava. Hoće da joj pjevam pjesmu „Aida“, hoće da joj pjevam „Motore“, ja onda moram ići po gitaru i svirati sve te pjesme, a ona uživa, plešeći – ispričao nam je Islamović.

– Uvijek sam radio s ljudima koji žele pomoći Bihaću. Jedna od mojih inicijativa je osnivanje teniskog kluba koji danas ima 160 ljudi, imamo prekrasne terene. Bihać se nikada nije bavio tenisom koliko se bavi u posljednjih 12 godina. Moje su ideje bile da popravimo i situaciju u sportu kod nogometnog kluba Jedinstvo. Ne treba tu doktorat, treba imati malo klikera i zadužiti prave profesionalce da rade svoj posao, ali neko ih treba i nadgledati da ne odu u stranputicu – rekao je Islamović.

– Na Bihaćkom festivalu jedna novinarka me pitala otkud ja na festivalu gdje se izvodi sevdah i folk muzika. Moj odgovor je bio da ja muziku nikada nisam svrstavao. Sve što je muzika, što svira, proizvodi neki zvuk, ja je volim. Samo je treba čuti i vidjeti možeš li se snaći u njoj ili ne. Ali muzika je muzika, dobra pjesma je dobra pjesma, ma kojeg žanra ona bila. Pitala me i šta mislim o sevdahu. Mislim da sam jako tanak u tome i da to su mogli nositi na svojim plećima samo pravi frajeri, a njih više, nažalost, nema. Nema ni Himze Polovine ni Safeta Isovića ni Mehe Puzića. Tih sevdah novih generacija ne primjećujem.

avaz