Azra Japić: Moje putovanje iz Washingtona u Beč, Bihać, Cazin, Sarajevo…

Jednom sam putovala po Americi deset nedelja, drugi put sedam, putovala sam u Kinu, zemlje Evrope a cilj tih putovanja su bile države, kulture, starine, a moje zadnje putovanje imalo je za cilj ljude. Ne neke ljude, moje prijatelje, moje drage dobre prijatelje, piše Oslobodjenje.

MOJE PUTOVANJE U EVROPU 2011.

Ne znam da li se to dešava i drugima, ali kada odlučim da putujem i počnem da tražim kartu već to za mene postaje prava avantura, događaj, uzbuđenje. Kartu kupujem danima; tražim povoljnu cijenu, da avion ne kreće rano, da imam dovoljno vremena između dva aviona, da razgledam aerodrom, da dolazim u neko vrijeme kada i onima koji me čekaju odgovara. Sve to radim uz kaficu, laganu muziku a često i čašu crnog vina, jer to sve postaju dijelovi uspomena na moje putovanje. Jednom sam putovala po Americi deset nedelja, drugi put sedam, putovala sam u Kinu, zemlje Evrope a cilj tih putovanja su bile države, kulture, starine, a moje zadnje putovanje imalo je za cilj ljude. Ne neke ljude, moje prijatelje, moje drage dobre prijatelje.

IZ BEČA U KRAJINU

Putovanje počinje u Washingtonu a prva stanica je Beč. Stari dobri Beč. Moj sin, moj stari dobri prijatelj. Mali noćni razgovori kojima nema kraja, toliko toga se ima reći, pitati, povjeriti. Kako se dobro osjećam poslije tih naših razgovora, bogatija za jednu mladost, sretnija za jedan uspjeh i mirnija u duši i srcu. Šetnja Bečom, obavezna Mariahilfer Strasse. Moj domaćin je arhitekt i dođe kao obavezno posjeta nekim interesantnim arhitektonskim objektima. Posjetili smo neke tavane na starim zgradama Beča i Adolfa Loosa “skandaloznu” zgradu na Michaeler trgu. Adolf Loos je osnivač moderne arhitekture i kada je 1910. izgradio zgradu od zelenog kamena bez ornamenata izazvao je pravi skandal pa je čak i car Franz Joseph prestao zauvijek da koristi ulaz sa Michaeler trga.

Moj sin je imao veliku želju posjetiti gospodina Jovana Divjaka, telefonom su nam rekli da možemo doći, pa smo otišli vozom u jedno malo selo ali tamo u sudu su rekli da je greška da on nije tu. Bilo nam je žao, ali obišli smo selo, lijepo ručali i vratili se u Beč. Na svu sreću gospodin Divjak nije više tamo.

Putovanje nastavljam autom, a moja sljedeća destinacija je Bihać, grad koji u mojim životnim uspomenama zauzima mjesto u vrhu, gdje sam provela petnaest divnih godina moga života, grad gdje su prijateljstva vječna. Prijatelji su ostarili, kao i ja, ali čini mi se nekako lijepo, kao vino i katedrale. Što stariji to bolji. Pa ta Una, svaki put me ostavi bez daha, čini mi se nikad nije bila ljepša, uzvodno ili nizvodno, noću ili danju, čini mi se da je taj most ili bašta nad Unom izvor zdravlja. Osjećate se bolje, dišete dublje, postajete romantični. Una je zaista jedina. Ponosna sam što je znam, što mogu maštati u tužnim danima, što mogu vidjeti njenu boju u svojim snovima ili čuti njen zvuk u nekim teškim trenucima.

Kafica u Suncu (hotel) sa mojom Senadom, ručak na Uni sa teta Drajom i školskom drugaricom Jasminkom. Roštilj sa dr. Živagom, Mirzom, Mirom, Irenom, Sanjom, večera na Uni sa Sutkom, pa Hajro pa Buba i ako budem nabrajala – nikada kraja. Dvanaest kilometara od Bihaća je Cazin, moje rodno mjesto i zadnja stanica mog dragog oca. Odnijela sam cvijeće, očistila mezar i nisam plakala. Navirale su uspomene mog divnog djetinjstva i njegovog dragog osmjeha. Volio nas je, a i mi smo voljeli njega.

Bihać je poznat po Uni, a Cazin po džamiji.

“To je jedna od najvećih džamija u BiH. Svojim monumentalnim izgledom izdvaja se od drugih. Ukupno 39 prozora raspoređeno je u dva reda, tako da se na bočnim fasadama javlja čitav niz prozora. Donji su pravougaonog oblika, a gornji su završeni u vidu trougla.”

Cazin se nalazi u pitomoj kotlini na 376 metara, a džamija na 750 metara nadmorske visine.

Moj put se nastavlja u Sarajevo. Dolazak je bio pomućen dolaskom Angeline Jolie i Brada Pitta, ali moj dragi prijatelj Narcis se nije dao zbuniti, kao i uvijek dobar domaćin organizovao je susret starih prijatelja: Narcis, Zora, Ljubo, Davor i ja. Narcis pravi domaćin, pa mislim da bi “Vilsonovo” trebalo da mu dodijeli i titulu, jer velika je njegova uloga u našim dolascima. Ako se ikada uplašite dolazeći u Sarajevo, ne brinite Narcis je tu.

Veoma mi je drago bilo upoznati Zoru, jer ja se nje sjećam samo kao “velike” raje, a sada sam imala priliku i da se bolje upoznamo. Ljubo – uvijek me raduje da ga vidim, čujem i da se slatko nasmijem. Njegova duhovitost nema kraja. A onda Davor. Davor je bio iznenađenje i zaista divan ugođaj. Bili smo pravi prijatelji u gimnaziji, godinama se nismo vidjeli, ali čini mi se i danas smo tako bliski kao da smo sve te godine bili zajedno. Narcise, puno hvala za taj divni susret.

Dolazeći u Beč, Bihać i Cazin opisala sam vam ponešto lijepo iz tih gradova. Da vam tako nešto opisujem iz Sarajeva pa da mi se smijete. Svi bi rekli “znam ja to bolje”, ali hajde da vam pričam o “Bureku”. Da to je Burek sa velikim slovom, Burek koji se može takmičiti sa burekom moje majke Hasibe, Burek sa Grbavice. Dobar je da ti je svaki zalogaj žao pojesti jer se bojiš – neće ti biti dovoljno. Hršti. Nezaboravan okus. To je mala pekara iza grbavičke pijace, ustvari u ulici na kojoj je most koji vodi do srednje Ekonomske škole. Probajte pa ćete vidjeti.

PAVILJONCI/ISTARCI

Odlazak na plavi Jadran. Sunce, more i uživanje, a kako sam pocrnila moj suprug je rekao jednom prijatelju telefonom: “Azra se vratila i jako liči na Obamu”.

Radovala sam se ponovnom povratku u Sarajevo zbog susreta Paviljonci/Istarci. To je bilo prvi put da sam bila prisutna. Gledala sam slike sa prethodnih susreta, činilo mi se lijepo, ali to je više od toga. To je bio susret o kojem sam mislila intenzivno, mislila danima poslije toga. Ponavljala u mislima razgovore sa starim prijateljima, žalila jer sam ponešto zaboravila pitati i ponešto zaboravila reći. Žalila što sam otišla tako rano (ponoć), a morala sam jer prethodnu noć od uzbuđenja nisam spavala.

Ovo moje putovanje bilo je zbog ljudi, zbog mojih dragih prijatelja. Svima koji su organizovali hvala, hvala što ste mi omogućili vidjeti Davora, Škafa, Bracu, Ivanu, Suzanu, Nerku, Seada, (upoznati) Draganu, Pavla, Emiru, Kuku, Nišića, Vladu i molim vas koje nisam nabrojala da se ne ljutite, jer zaista ste svi u mom srcu. Žao mi je što nije bio Hasan, Rada, Dunka i svi ostali za koje sam sigurna da će doći iduće godine. Živjeli!

Autorica teksta je Azra Japić (71) rođena u Cazinu, koja trenutno živi u Beču. Odrasla je u Istarskoj, na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu. Po završetku studija preselila se u Bihać i jako zavoljela taj grad. Pred rat vratila se u Sarajevo. 2000. godine napustila je BiH i otišla u Sjedinjene Američke Države gdje je provela 21 godinu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.