Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Boris Pavelić: Srbija i Hrvatska jedino se slažu u jednome – treba oslabiti BiH!?

Published

on

Ratovi devedesetih bili su neshvatljivi apsurd čistog uništavanja. Napadaču nisu donijeli ništa dobra, a napadnutima, naravno, još i mnogo manje. No, u njihovu se besmislu krije paradoks koji ih čini dodatno nerazumljivima: činjenica da su zaraćene strane, u jednom razdoblju te kolektivne tragedije, istodobno ratovale kao saveznici.

Piše: Boris PAVELIĆAutonomija

Potpuni apsurd: na jednoj fronti, u jednoj državi neprijatelji; na drugoj fronti, u drugoj državi saveznici – a sve u krugu od nekoliko stotina kilometara, često čak i mnogo manje. Hrvatska i Srbija – točnije, Tuđman i Milošević – preko svojih agentura u Bosni i Hercegovini, najmanje godinu i pol prešutno su, a nerijetko i otvoreno surađivali, ratujući, i jedni i drugi, istodobno protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja je branila svoju zemlju. Trideset godina kasnije, obrazac se ponavlja: u svemu drugome suprotstavljene, često čak i otvoreno posvađane, vlasti Hrvatske i Srbije slažu se u jednome – da institucionalnu koheziju Bosne i Hercegovine treba zajednički oslabiti što se više može.

Težnja za podjelom BiH

Želju za podjelom BiH Franjo Tuđman počeo je javno iskazivati i prije nego što je pobijedio na prvim izborima 1990. u Hrvatskoj. Još u predizbornoj kampanji govorio je, pokazujući kartu Jugoslavije, o ‘hrvatskom perecu’ koji da treba ‘podebljati’. Tadašnji Tuđmanov najbliži suradnik, i njegov kasniji nasljednik na položaju hrvatskog predsjednika, Stjepan Mesić, mnogo je puta svjedočio o Tuđmanovoj neskrivenoj želji da se s Miloševićem dogovori o podjeli Bosne. Nije ostalo samo na željama: kada se Tuđman, u ožujku 1991, vratio iz Karađorđeva, sa sastanka s Miloševićem u četiri oka – Tuđman ondje nije htio svjedoke – oduševljeno je, prema Mesićevim svjedočenjima, okupio suradnike, objavio im da se s Miloševićem ‘sve dogovorio’, te zatražio da rasprostru karte, da im objasni taj dogovor o Bosni i Hercegovini. Bio je to početak razlaza Tuđmana i Mesića: tri godine kasnije, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata, potonji je otišao, jer nije htio pristati na podjelu Bosne.

Rat HVO-a i Armije BiH, nekadašnjih logičnih ratnih saveznika protiv zajedničkog neprijatelja, počeo je nešto više od godinu dana nakon što se Tuđman vratio iz Karađorđeva. Do tada je srpska vojska već bila okupirala trećinu Hrvatske, te iz njihovih kuća protjerala možda i pola milijuna Hrvata i nesrba, etnički očistivši goleme dijelove Hrvatske.

U svibnju 1992, pet mjeseci nakon što je u Hrvatskoj potpisano primirje – tada s perspektivom da okupacija potraje dovijeka – u Grazu su Mate Boban i Radovan Karadžić, vođe hrvatskih i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, potpisali sporazum o nenapadanju, razgraničenju i suradnji. Izdajnički apsurd tog sporazuma u Hrvatskoj ni do dana današnjeg nije shvaćen u njegovim istinskim razmjerima, jer ni Hrvatska – pa, nažalost, ni njezini povjesničari – o njemu ne žele istinoljubivo govoriti. Ne bi bilo čudno da je taj sporazum u Hrvatskoj i dan-danas predmet mračne žudnje, pune grizodušja.

Rat HVO-a i Armije BiH trajao je godinu i pol, od listopada 1992. i prvog sukoba u Prozoru, do potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji su u travnju 1994. Tuđmanu nametnuli Amerikanci. Bio je to razoran i tragičan sukob s teškim ratnim zločinima na obje strane, ali veća je razaranja i veće zločine, bez daljnjega, počinio HVO, otvarajući logore za Bošnjake, raseljavajući ljude, razarajući i uništavajući gradove u kojima su, sve donedavno, svi ti ljudi zajedno živjeli. Po razmjerima razaranja, rat HVO-a i Armije BiH mogao bi se uspoređivati s ratom u Hrvatskoj – a to već samo po sebi svjedoči o povijesnom zločinstvu koje je započeo Franjo Tuđman, kada se odlučio, po uzoru na Miloševića i Karadžića, upustiti u oružanu podjelu Bosne i Hercegovine. Svjedočanstvo o tom ratu do jezivih je detalja – kakav je onaj o ubojstvu snajperom osmogodišnjeg bošnjačkog dječaka u istočnom Mostaru – ispričano u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne, dokumentu na dvije tisuće stranica i šest svezaka, koji današnji politički i društveni establishment u Hrvatskoj prešućuje kao da ne postoji.

Cijelo vrijeme rata HVO-a i Armije BiH, hrvatske i srpske snage pasivno su, a nerijetko i aktivno, surađivale u BiH. Premda ozbiljnih historiografskih istraživanja nema – a i to mnogo govori – na suđenjima pred Haškim sudom rekonstruirano je sasvim dovoljno dokaza za hrvatsko-srpsku suradnju tijekom rata u BiH, da se može tvrditi kako su neprijatelji u Hrvatskoj postali, istodobno, saveznici na razbijanju susjedne zemlje.

Taj apsurd – da zaraćene vojske u jednoj zemlji surađuju na razaranju susjedne – ni do danas nije dovoljno osviješten; jer da jest, valjda bi ljudi shvatili koliko je ta hrvatsko-srpska suradnja na uništavanju BiH duboko nemoralna, do srži antihrvatska – antibosanska i antisrpska, dakako, ništa manje – te koliko ide na ruku, jedino i isključivo, velikosrpskoj politici na Balkanu. S druge strane, nakon što je zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat, te nakon što je godinu kasnije, u ljeto 1995, potpisan i hrvatsko-bošnjački vojni savez, rat je zaustavljen u pola godine, s polovičnim mirovnim sporazumom u Daytonu – koji će, četvrt vijeka kasnije, postati uzrokom nove verzije apsurda najboljih neprijatelja.

Dodik i Ćović kao Karadžić i Boban

Nakon 2000, i pada ratnih režima u Srbiji i Hrvatskoj, dvadeset godina trajao je status quo, prepun uzajamnog osluškivanja, jalovih pregovora, dobronamjernih ali neuspješnih pokušaja oporavka od onoga što su agresivni šovinisti uništili, ali i, nažalost, istodobnog tihog učvršćivanja podjela. Predsjednički mandati Borisa Tadića u Srbiji, te Stjepana Mesića i Ive Josipovića u Hrvatskoj, zajedno s centrističkim hrvatskim premijerima Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, donijeli su Bosni i Hercegovini predah i obustavljanje agresivnih politika – s hrvatske strane naročito – ali ne i istinsku političku alternativu, koja bi poništila rezultate rata, i otvorila put političkoj, institucionalnoj i građanskoj reintegraciji zemlje.

A onda su na vlast u Srbiji došli naprednjaci, a u Hrvatskoj desna struja HDZ-a, s Tomislavom Karamarkom i Kolindom Grabar Kitarović. Ova posljednja započela se vraćati Tuđmanovu običaju da omalovažava Bošnjake, ovaj put s novim, trampističkim argumentima kako u susjednoj zemlji, navodno, spavaju tisuće terorista, što je bivša hrvatska predsjednica, bez ijednoga argumenta, u raznim prilikama, naivno-bezobrazno, kako je samo ona to znala, nekoliko puta ponovila. I baš su u to vrijeme, nakon 2015, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), sadašnji srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, počeli graditi otvoreno političko savezništvo koje, htjeli mi to ili ne, neodoljivo podsjeća na sporazum Karadžić – Boban iz 1992. godine.

Potom je, u veljači 2020. godine, hrvatski predsjednik postao socijaldemokrat Zoran Milanović, poznat po tome što je nepunih petnaestak godina ranije, u Sarajevu, oduševljeno podržao prvi izbor sarajevskog socijaldemokrata Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

I apsurd je prerastao u paroksizam: umjesto da učini ono za što su ga umjereni i lijevi birači izabrali – da poboljša odnose sa Srbijom, ali naročito s Bosnom i Hercegovinom, i posebno s Bošnjacima u njoj – Zoran Milanović dodatno je Hrvatsku posvađao sa Srbijom, dok je odnose s Bošnjacima srozao na razinu na kojoj nisu bili ni za Tuđmanova vakta: sustavno i kontinuirano vrijeđajući Bošnjake sugestijama o kulturnoj inferiornosti i političkoj prijetvornosti, te istodobno se javno diveći Dodiku i pozivajući ga u Zagreb, Milanović je kod Bošnjaka, posve opravdano, izazvao ljutito nepovjerenje, čak i neprijateljstvo prema Hrvatima, koje neće biti lako izliječiti.

Tal protiv trećeg

Tako su Hrvatska i Srbija danas otprilike ondje gdje su bile početkom devedesetih: zavađeni komšije, ali istodobno u talu protiv onog trećeg. Politiziraju i prenemažu se, kako vidimo ovih dana, oko optužnica koje su davno trebale biti presuđene, a njihove vlasti ne pokazuju ni elementarnu sposobnost za političku mudrost i dobru volju: to je skupina politički infantilnih i nedobronamjernih ljudi koji beru državne pare, a za njih ne isporučuju ništa osim nesposobnosti i političke zle volje – ništa drugo o njima ne može se reći. A s ruskim napadom na Ukrajinu, apsurd se dodatno – i zloslutno – multiplicira.

Multiplicira se do stupnja u kojemu se Milanović otvoreno suprotstavlja SAD-u, očito u rusku korist. To se proteklih dana pokazalo ovako: najprije je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov, uoči propalog posjeta Srbiji, u subotu, 4. lipnja, u intervjuu Radio televiziji Republike Srpske, gorljivo branio koncept Bosne i Hercegovine oko kojeg se slažu Dodik, Vučić, Čović, Milanović i Plenković. Lavrov tvrdi kako “Zapad želi iskoristiti Bošnjake da bi oduzeo narodima u BiH identitet i pretvorio i Srbe i Hrvate i Bošnjake u neko civilno društvo, kako oni kažu”.

Dva dana kasnije, prošlog ponedjeljka, Narodna skupština Republike Srpske održala je sjednicu na kojoj je, na Dodikov zahtjev, odbila uvesti sankcije Rusiji. Na početku te sjednice Dodik se pohvalio “dobrim odnosima koje je izgradio s Hrvatskom”, kao i “podrškom koju ima za svoju politiku”.

„Uspjeli smo da zbog svoje politike nemamo neprijateljski stav Hrvatske prema politici RS-a. Postavlja se pitanje – da nismo vodili takvu politiku, kako bismo se nosili s rigidnim stavom Hrvatske u EU? Da nismo uspjeli da postignemo dogovor, ili prećutni dogovor, o tome kako se trebaju razvijati stvari u BiH, i da nismo na istom konceptu u pogledu sastava BiH, a ona je sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To misli i država Hrvatska i mi smo tu zajedno s njima“, kazao je Dodik.

Američke sankcije

I na sve to – Milanović. Samo dan nakon te sjednice NS RS, Sjedinjene Američke Države uvele su sankcije nekim političarima u BiH, a među njima je i predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, političar Čovićevog HDZ-a BiH. Na američke je sankcije priopćenjem odmah reagirao hrvatski predsjednik, nazvavši ih “bahatim teroriziranjem legitimnog predstavnika hrvatskog naroda”. Hrvatska Čavari, poručio je Milanović, “mora pružiti svu potrebnu zaštitu”.

Američko obrazloženje sankcija nazvao je „politički nepismenim” i ‘ciničnim’, jer, tvrdi hrvatski predsjednik, u podrivanju slova i duha Daytona “svoje je prste imala i još ima i američka diplomacija”. “Ako tko brani daytonski Ustav BiH i istinski demokratske procese – koji podrazumijevaju legitimno biranje i predstavljanje u tijelima vlasti – onda su to predstavnici Hrvata u BiH kojima međunarodni tutori već godinama kroje budućnost bez da ih se išta pita, a sada im još prijete i sankcioniraju ih”.

Zbrka i apsurd potpuni su, očito, i danas, baš kao što su bili devedesetih: usred ruskog napada na Ukrajinu, koji je obnovio hladnoratovske prijetnje te Rusiju i SAD doveo na rub globalnog sukoba, Hrvatska, saveznica Amerike i članica NATO-a, sukobljava se sa SAD-om u korist interesa Srbije, koja podržava Rusiju, i to zato što ni sama nije raščistila svoj prosrpski sentiment za podjelu Bosne i Hercegovine.

Sve to, da stvar bude još bizarnija, čini navodno socijaldemokratski premijer, koji je položaj osvojio obećanjima, kako je u inauguracijskom govoru najavio, da će se “u vanjskoj politici fokusirati na one točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet”. Jer, “nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja”.

Danas, dvije godine kasnije, “suradnja i prosperitet” pretvorili su se u “svađu i preziranje”. Inercija, loša volja, nacionalizam, neznanje i provincijalizam Hrvatsku su još jednom pretvorili u lošu susjedu Bosni, i svadljivo-nadmenu susjedu Srbiji. Ali, od svega je najveći apsurd u tome da Srbija i Hrvatska, koliko god ne uspijevale izići iz kruga prigušenog uzajamnog režanja, kada je o Bosni i Hercegovini riječ, to režanje odmah stišavaju u tajnovito došaptavanje. Apsurdno, nečasno, zavjereničko, zloćudno došaptavanje najboljih neprijatelja.

Svijet / Zanimljivosti

Brnabić brine zbog jačanja NATO trupa u BiH i rezoluciji o Srebrenici: Bog neka im je svima na pomoći

Published

on

By

Predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić izjavila je danas da je zabrinjavajuća poruka komandanta NATO za Evropu Christopher Cavolija Kavolija koji je najavio slanje dodatnih snaga na Kosovo i u Bosnu i Hercegovinu.

Brnabić je rekla da NATO snage guraju rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim narodima i da znaju “da će usvajanje eventualno takve rezolucije na Generalnoj skupštini UN izazvati dodatne podjele i nestabilnosti u BiH”.

“Bez obzira na to i na to što će tako nešto biti praktično podrivanje mira i stabilnosti u BiH i na Zapadnom Balkanu ili na cijelom Balkanu, oni ne odustaju od toga, ne žele čak ni da odlože, ne žele da daju šansu dijalogu, već guraju to, a sa druge strane akumuliraju trupe kako bi valjda spriječili neku eskalaciju”, rekla je Brnabić.

Kaže”da će biti presedan ako “uspiju da proguraju rezoluciju o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN”.

“Tada će otvoriti Pandorinu kutiju. Nakon toga, Bog neka im je svima na svijetu u pomoći šta će to izazvati”, rekla je Brnabić.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Ko je Cezar iz Krajine koji je u bh. komšiluku optužen za šverc droge vrijedne 3,3 miliona eura?

Published

on

By

USKOK precizira da je grupa prodavala kilogram kokaina za najmanje 30.000 eura

USKOK je pred Županijskim sudom u Zagrebu podigao optužnicu protiv 36-godišnjeg i 25-godišnjeg državljanina Slovenije i BiH te 35-godišnje slovenske državljanke koje terete za nabavku i prodaju raznih vrsta droge vrijednih najmanje 3,3 miliona eura i oružja.

Tužilaštvo je protiv trojke, nakon provedene istrage, podiglo optužnicu zbog neovlaštene proizvodnje i prometa drogama te nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih stvari, a sve u sastavu zločinačkog udruženja.

Riječ je o članovima grupe koju je predvodio 38-godišnji državljanin BiH Dino Muzaferović zvan Cezar iz Velike Kladuše kojeg Europol smatra “visokovrijednom metom”.

Muzaferović trenutno služi četverogodišnju zatvorsku kaznu u Italiji gdje je, prema pisanju medija, izručen iz Njemačke, navodi Hina.

Optužnicom im se stavlja na teret da su od početka 2022. do 24. maja 2023. u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Nizozemskoj i Belgiji kontinuiranom nabavkom i daljnjom prodajom raspolagali s najmanje 23 kilograma kokaina, 87 kilograma heroina, 131 kilogramom marihuane i 100 kilograma hašiša.

Uz to, raspolagali su i s tačno neutvrđenom količinom amfetamina te najmanje 6,1 kilogramom mješavine paracetamola i kofeina koje su koristili za povećanje mase droga u ukupnoj vrijednosti od 3,3 milionna eura.

USKOK precizira da je grupa prodavala kilogram kokaina za najmanje 30.000 eura, kilogram marihuane za 1.600 eura te 100 grama hašiša za 500 eura. Amfetamin su prodavali po cijeni od najmanje 1.300 eura za kilogram, a heroin za 22.000 eura po kilogramu, čime su za svoje zločinačko udruženje zaradili najmanje 525.640 eura.

Prema optužnici, drogu su nabavljali iz Crne Gore, Turske, Belgije i Nizozemske, nakon čega su je zajedno sa punilima dovozili do unajmljenih garaža i stanova u Zagrebu i Ljubljani, kao i u BiH te Njemačku. Na tim se lokacijama droga skrivala i pripremala za daljnju prodaju, miješala s punilima, vagala i pakirala te se prema uputama dostavljala i prodavala kupcima u više evropskih država.

Jednako tako, su raspolagali s najmanje 12 pištolja, dvije automatske puške, 6.000 metaka, 20 kilograma eksploziva, dva detonatora, magnetom za pričvršćivanje eksploziva te daljinskim upravljačem za detonatore. Prema USKOK-u, oružje i eksploziv nabavljali su u BiH, a koje su potom skrivali u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji.

USKOK ističe da su okrivljenici podijelili zaradu od prodaje droge i oružja u skladu sa svojim ulogama u zločinačkom udruženju.

Prema optužnici, 36-godišnjak i 35-godišnjakinja su prenosili informacije i davali upute za konkretne aktivnosti, prikupljali novac proistekao iz kriminalnog poslovanja, unajmljivali stanove, garaže i vozila te finansirali odbrane uhapšenih članova grupe.

Osim toga, 36-godišnjak je bio zadužen i za nabavku, prodaju i prevoz droge, novca i članova zločinačkog udruženja, kao i za dogovaranje izrade skrivenih prostora unutar automobila u kojima se krijumčarila droga, a vodio je i brigu oko oružja, municije i eksploziva.

Prema optužnici, 35-godišnjakinja je bila zadužena i za prikupljanje novca od prodaje droge i pripremanje novca za buduće isporuke droge te za prevoz članova grupe, dok je 25-godišnjak bio zadužen za pripremanje droge za prodaju i samu prodaju, prikupljanje novca od prodaje droge te za uplaćivanje novca na račune članova koji su se nalazili u zatvoru. Također je vodio brigu oko oružja i eksploziva.

USKOK je u optužnici predložio produžene istražnog zatvora protiv jednog osumnjičenog i određivanje istražnog zatvora protiv dvoje osumnjičenih.

– U odnosu na preostalih šest optuženih, među kojima je i Dino Muzaferović, postupak je razdvojen te se istraga protiv njih nastavlja, prenosi Hina.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Izraelski ministar: “Smrtna kazna za Palestince rješenje za problem prenapučenosti zatvora”

Published

on

By

Izraelski krajnje desničarski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir ustvrdio je da je “pravo rješenje” za okončanje prenapučenosti izraelskih zatvora primjena smrtne kazne palestinskim zatvorenicima koje on definira kao “teroriste”.

U izjavi koju je dao na svom X računu, Ben-Gvir , vođa krajnje desne stranke Jevrejska snaga, izrazio je kako je sretan što je izraelska vlada odobrila prijedlog za izgradnju 936 dodatnih pritvorskih objekata za palestinske zatvorenike .

“Dodatna izgradnja omogućit će smještaj većeg broja terorista u zatvoru i djelimično će riješiti krizu prenapučenosti zatvora, kazao je Ben-Gvir.

Dodao je kako je “smrtna kazna za Palestince pravo rješenje za problem prenapučenosti zatvora”.

 

Nastavi čitati

Najčitanije