Imaš li ti Mensura Dimnjačara?

– Ček, ček, ne znam, moram provjerit, a meni fali Fazlija Ahmet Bajrić i Endži Mavrić, imaš li to?

Valjda bi tako nekako trebali izgledati razgovori među skupljačima samoljepljivih sličica folk zvijezda na području regije, ali i šire, koje su se u Srbiji upravo našle u prodaji, a valjda bi se uskoro trebale rasprostraniti i duž cijele bivše “Juge”.

PRIVATNI ALBUM

 Mensur Dimnjačar/Mensur Dimnjačar

Do ovakve ideje došli su u srbijanskoj “Sezam produkciji”, gdje su i realizirali album pod nazivom “Estradne zvezde na planeti Sezam”. Ako vam folk ili narodna glazba baš i nisu prvi izbor, nema šanse da znate za 99 posto glazbenih veličina ovog žanra, udruženih u tim “slijama”, s iznimkom Halida Bešlića ili Miroslava Ilića, a istinabog, htjeli-ne htjeli, čuli ste i za Acu Lukasa, Anu Bekutu i Dragana Kojića-Kebu. Ovi ostali – nula bodova.

Kad je bio u mlađim danima, pobjeđivao
je i u borilačkim sportovima

 Mensur Dimnjačar/Mensur Dimnjačar

U albumu su predstavljeni svi koji su na ovaj ili onaj način zadužili ovaj glazbeni smjer s područja Srbije, Makedonije, BiH, ali ima i onih koji, premda nose prezimena s ovih prostora, spadaju pod Austriju, Njemačku, Švicarsku, Crnu Goru.

Hrvatska – najslabija folk karika

Hrvatska i Slovenija definitivno su najslabije karike ovog albuma. Zauzimaju, i to udruženim snagama, tek jednu stranicu ovog albuma, koji je, usput budi rečeno, postao i predmet poruge po društvenim mrežama. Zanimalo nas je stoga kojih se to pet-šest najuspješnijih folk veličina s hrvatskom adresom “uguralo” u ovaj neobičan projekt.

Evo i sličice iz albuma

 

 Mensur Dimnjačar/Mensur Dimnjačar

Za sličice kojih ovdašnjih folkera bi se zainteresirana publika mogla uskoro “peljati”?

Dakle, tu su Silvio Radelić, najpoznatiji po pjesmama “Druže stari” i “Gori grad”, svoje mjesto pronašao je i Sejo Kalač, u posljednje vrijeme ipak poznatiji po raznim ekscesima i po tome što “voli popit”, a manje po pjesmama. Mediji u susjedstvu i folk publika žale za vremenima kada je stvarao hitove poput “Ala, ala” i “Kafanska pjevačica”, dok sada, kako tvrde, “zapjeva uglavnom u jednoj maloj kafani u Kninu, i to za honorar od 50 eura, a novac dobije ako ga prethodno ne popije”. Možda Seju malo trgne pojavljivanje na sličicama.

Sa svojom dimnjačarskom družbom

 Mensur Dimnjačar/Mensur Dimnjačar

Tu su i Meho Hrštić, potom Branko Cota, i to ponajviše zahvaljujući dobrom prijemu pjesama “Suknjica” i “Opet si obukla crveno”, ali i Markiša Kozić. No, među njima definitivno najbolje kotira gorespomenuti Mensur Bajrektarević Dimnjačar. Čovjek bogatog životnog iskustva o čijem bi se liku i djelu definitivno dao roman napisati, film napraviti…

Kako je u album stigao prvenstveno zbog svog estradnog djelovanja, recimo u startu da Mensur ima iza sebe čak dvadeset albuma, a posao mu je olakšalo i vlasništvo produkcijske kuće “Euro-Stars”, u kojoj snimaju i neki drugi izvođači iz Sezamova albuma. Zbog projekta sličice sretan je kao malo dijete.

– Da, lijepo je to, al’ ja sam se, iskreno da vam kažem, navikao na priznanja i nagrade. Al’ svejedno me raduje. Znate, ja sam u Srbiji odnio Oskar popularnosti, u BiH sam dobio priznanje “Džek popularnosti”, imam niz nagrada i zahvalnica iz sfere humanitarnog djelovanja.

Jedino u Hrvatskoj nikako da se oda priznanje toj folk i narodnoj glazbi. Ma ne treba to biti ništa puno, al’ da daju nešto na komad lima – na komad lima. Ili komad daske, svejedno, skromno će pjevač, čije je mišljenje da svatko, ali baš svatko, može slušat svaku vrstu glazbe, jer za svaku postoji situacija, mjesto i vrijeme.

Dimnjačarima dijeli televizije, pametne telefone…

– Ne znam zašto ljudi to kao nešto niječu, što u folk glazbi ima lošega? Pa i ja odem na operu ponekad, premda mi je to, ono, bože sačuvaj, ali odem, govori Mensur. Dimnjačar. A zašto dimnjačar? Jednostavno, zato što u Zagrebu posjeduje dugi niz godina dimnjačarska poduzeća, a s ponosom nam pokazuje i priznanje za poduzetnika godine koje datira iz 2006, piše Slobodna dalmacija

– Glazba je moja strast, moj najveći hobi, ali dimnjačarski posao je primaran. Imam svoju super ekipu i dobro je – kaže Mensur, za koga se priča da svake godine održava tradicionalni dimnjačarski party u gradu, a prati ga i reputacija dobrog poslodavca.

– Važno je biti dobar prema svojim ljudima, a ja se trudim. Netko radi, trudi se, to treba nagraditi, pa onda tom dimnjačaru uručim najveći televizor, za drugog radnika pametni telefon… Tako to ide, a ja i inače volim pomoći kad god mogu i mislim da me ljudi vole, a to je danas najvažnije – govori folker, koji smatra da svojom glazbom gađa pravo u srce. Kaže nam i da njegov opus vole i mnogi poznati Hrvati.

Oskar popularnosti zaradio je u Srbiji

 Mensur Dimnjačar/Mensur Dimnjačar

– Pokojnom Bandiću sam poklonio album svojih sevdalinki i rekao mi je da mu je to najdraži poklon u dugo vremena, a prijatelji mi često u zafrkanciji znaju reći da je šteta što Tuđman nije nikad čuo kako pjevam, jer bi se garant odrekao hrvatske domovnice ha, ha… – sipa li ga sipa Mensur, koji od silnih životnih epizoda ne zna za koju bi se prije uhvatio.

Onda mu je pao na pamet jedan susret s hrvatskom policijom, koji je umjesto kazne završio drugarskim zagrljajem.

Po Mensurovoj verziji išlo je to ovako nekako:

– Vozim ja, BMW je bio, i istina, neću lagati, vozio sam malo brže. Vidim policija iza mene i daju mi znak da stanem. Ja stao, izišao i susreo se s policajcem oči u oči. Pa Kemo jesi to ti?! pitam ja. Mensure, ma jesi li ti? Jest, ja sam… Bio to moj Kemo, skupa smo nogomet igrali u Sloge kod Otočca. Zagrlili se i izljubili, ma ko se sjetio više brze vožnje – prepričava pjevač, inače rodom iz Cazina.