Connect with us

Religija

Čovječe, umorilo te je dugo putovanje, pa zašto se malo ne bi odmorio u ramazanskoj ”hladovini”

Published

on

Piše: dr. Atia Adlan / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nije li zanimljivo vidjeti veliku i opću radost muslimana povodom dolaska mubarek mjeseca ramazana? Ta radost preplavljuje i prožima odrasle i djecu, učenjake, pobožnjake i velike grješnike. Zašto se ne zaustavimo i ne razmislimo o ovom fenomenu, kojem prolazak stoljeća samo povećava sjaj i ljepotu, i pokušamo dokučiti njegove tajne i istražiti njegove dubine?

Možda će nam to pomoći u razumijevanju prirode Šerijata i odnosa između njega i ljudske prirode, a možda ćemo, ako u tome uspijemo, pronaći način da maksimiziramo korist od mubarek mjeseca ramazana i da iz njega izađemo sa najboljim i najukusnijim plodovima.

Možda nećeš osjetiti prolazak i brzinu voza ako si ograničio svoj pogled na voz i zarobio ga između njegovih strana. Ali ako pogledaš kroz jedan od njegovih prozora i vidiš drveće i kuće kako prolaze unatrag u utrci koja ne prestaje, shvatit ćeš, idući na svoje odredište i ostavljajući sve što prođeš iza sebe, da si ti, prijatelju moj, putnik kao ja i kao svi koje vidiš oko sebe, i tvoje stanje u potpunosti odgovara kur'anskom opisu: ”Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći.” (El-Inšikak, 6.)

Putnik koji trpi teškoće i opasnosti na svom putovanju mora, s vremena na vrijeme, imati odmor, i iz tog razloga ti je uzvišeni Šerijat postavio “stanice” na tvom dugom putu na koje ćeš svratiti da se osvježiš, da baciš ”smeće” koje si nakupio tokom putovanja, da se opskrbiš potrepštinama za nastavak putovanja i da obnoviš energiju koja ti je potrebna da ideš naprijed. Ove redovne ”stanice” na putu su zapravo ramazan koji te očekuje svake godine. Da li si sad shvatio tajnu svoje urođene sreće i zadovoljstva zbog ramazana?

Priroda čovjeka – koji ide bez zaustavljanja od svoje kolijevke do svoga kabura – je zapravo priroda tog putnika na svom mukotrpnom putovanju, a budući da je Milostivi Koji je stvorio čovjeka isti Milostivi Koji čovjeka poučava Kur'anu, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka.” (Er-Rahman, 1.-3.), prirodno je da zakon Milostivog bude u skladu sa prirodom čovjeka. I kao dio ove univerzalne istine, dolazi ramazan odazivajući se potrebama ljudskog bića koje uvijek putuje i koje teži za odmorom i rahatlukom. To je tajna i izvor spomenute sreće. To je razlog koji nas sve pokreće, a da to i ne osjećamo, da se silno radujemo mubarek ramazanu, uprkos teškoćama posta i teškoćama noćnog bdijenja zbog namaza i učenja Kur'ana.

Ne propusti priliku i ne nastavljaj putovanje bez poputbine

I ako spoznaš i shvatiš zašto se raduješ ramazanu, onda nipošto ne čini gluposti prema samom sebi zbog kojih ćeš se kasnije kajati i pasti u očaj. Ne propusti priliku da odeš bez opskrbe i da nastaviš svoj put praznih ruku. Ne propusti priliku da se oslobodiš i riješiš prljavštine  traženjem oprosta ujutro, uveče i pred zoru, da obnoviš energiju učenjem Kur'ana tokom noći i na kraju dana, i da reanimiraš i oživiš svoje srce skrušenim dovama Milostivom Allahu. I nipošto ne dozvoli da ti zafali opskrba bogobojaznosti i takvaluka, jer je to najbolja opskrba i poputbina, i jer je ramazanski post propisan samo kako bismo sakupili plodove bogobojaznosti.

Postač možda ne osjeća kako njegov post ulijeva bogobojaznost u njegovo srce i možda neće moći shvatiti tajnu toga, ali možemo uočiti neke ”rukavce” ili ”pritoke” iz kojih se komponente bogobojaznosti ulijevaju u srce postača.

Naprimjer, postač je sâm sa sobom i daleko od očiju ljudi, ali ga i pored toga njegova duša ne može nagovoriti da pokvari svoj post gutljajem vode koja gasi žeđ ili zalogajem ukusne hrane koji će utoliti glad. Zašto? Zato što zna da ga Allah vidi. I to je ”pritoka” koja prati postača u svakom trenutku i uz svako njegovo djelo.

Druga ”pritoka” je ”pritoka” potpune pokornosti, kojoj je musliman sklon u toku ramazana, jer mu je Allah zabranio neke stvari koje u osnovi, mimo ramazana, nisu zabranjene, i odredio tačno vrijeme te zabrane, pa se postač suzdržava i poštuje zabrane cijeli taj mjesec, tako da je potpuna pokornost Allahu postala njegovo prirodno i neodvojivo svojstvo.

Što se tiče treće ”pritoke”, ona izvire i teče između dva suprotstavljena dijela: tijela i duše, kada post smanjuje pritisak tijela i dominaciju materije, da bi se duša uzdigla i da bi se požuda stišala i povukla. To su te tri ”pritoke” koje u srce postača ulijevaju glavne komponente bogobojaznosti (takvaluka).

Teren je pripremljen za tebe, samo naprijed!

Zar ne osjećaš u ramazanu lahkoću u obavljanju ibadeta? Zar ne osjećaš duhovnost i skrušenost srca? Jesi li se ikada zapitao zašto i kako dolazi do ovog osjećaja?

To može biti zbog efekta i utjecaja posta na odnos tijela i duše, na način koji smanjuje pritisak tijela i njegovo sputavanje duše, a može biti i zbog noćnog namaza koji, ukrašen učenjem Kur'ana, istigfarom i dovama, čisti i uzdiže dušu. Sve ovo je istina, ali ipak postoji osjećaj da pored ovih voljnih i zaslužnih razloga postoje i kosmički uzroci, pa šta bi oni mogli biti?

Zar si zaboravio da je ramazan vrijeme koje je počašćeno objavom Kur'ana? I zar si zaboravio da u svojoj nutrini sadrži noć u kojoj je objavljen Kur'an i u kojoj silaze meleki po naredbi Milostivog? Ako se tome doda da su u njemu šejtani okovani, pa njihovo došaptavanje postaje sve slabije, i da su vrata Džehennema zaključana, a vrata Dženneta se širom otvaraju, onda je očekivani rezultat svega toga da je to Božanska kosmička priprema za Njegove robove koji su se odazvali svome Gospodaru, pokorili Mu se i pokajnički vratili.

A što se tiče nagrade, ona glasi: ”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli.” (El-Bekara, 186.)

Dakle, tvoja nagrada u ramazanu je uslišana dova, zato ustraj u dovi u ramazanu i nauči kako da se približiš svome Gospodaru hvalom i zahvalom, i nauči kako da zategneš ”konce” svog srca sa poniznošću i skrušenošću, sve dok tvoja dova ne izađe kao strijela koja izlazi iz zategnutog luka. Molim Allaha da primi sve naše ibadete i da usliša sve naše dove u ramazanu. Amin!

saff.ba

Cazin

Cazin: U Gradskoj džamiji obilježen Lejletu-l-Bedr

Published

on

Sinoć 26.3.2024./16.noći ramazana 1445. h.g.,u prelijepom ambijentu Gradske džamije u Cazinu obilježena je noć Lejletu-l-Bedr.
Nakon klanjanja Teravih-namaza, programom kojeg su izveli učenici mekteba, prisutni su uživali u izvedbi mladih glasića kroz učenje ilahija, kasida, recitacija, mevluda.
Slušali su o ljepoti islama, posta, ramazana, džemata, džamije, Bedra.
Predavanje je održao profesor Mehmed Mašić, profesor u Medresi “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” Cazin koji je u svom govoru istekao vrijednosti džamije, džemata, i Bedra a najvažniji bedr je borba protiv vlastitih slabosti i poroka…
Zahvaljujem se svima prisutnim, profesoru Mašiću,djeci,roditeljima.
Molimo Allaha da nam primi naša dobra djela i da nas učvrsti u islamu. Amin
Smajo ef. Šabić,imam Gradske džamije
Nastavi čitati

Religija

Nevjernici postojanje doživljavaju kao tjeskobu i patnju, a vjernici kao najveću blagodat

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, objavio je: ”Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj Koji prašta.” (El-Mulk, 1.-2.)

U naše vrijeme – daleko od Allahove upute -, egzistencijalni filozofi i mnogi drugi učenjaci i autori istraživali su uzroke ljudske anksioznosti i zaključili da su anksioznost i psihička patnja svojstvene ljudskom postojanju, jer sve dok čovjek postoji, dok je živ, mora se suočavati sa anksioznošću, brigom, tjeskobom, depresijom i patnjom.

Međutim, islam ima sasvim drugačiji pogled na postojanje, na život i smrt, i uči nas da uz iskrenu vjeru i uputu Gospodara svjetova, postojanje kao takvo, postaje najveća blagodat. Takvom čovjeku je Allah olakšao put upute, pomogao mu u bogobojaznosti, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga, ako ustraje na Pravom putu, da ga čeka vječni Džennet, gdje nema smrti, gdje vlada psihički i duhovni mir i zadovoljstva svih vrsta, gdje je Allah za vjernike pripremio ono što nijedno oko nije vidjelo, niti uho čulo, i što čovjek ne može ni zamisliti.

Vjernik koji je ovo spoznao ne bi bio sretan da ga Allah nije stvorio, uprkos činjenici da ovo postojanje, na nivou dunjaluka, uključuje trud i teškoće, sadrži iskušenja i ispite te opasnost od upadanja u ono što vodi kazni u džehennemskoj vatri.

Ali vjernik koji traži pomoć od Allaha za uputu i postojanost na istini, i koji očekuje da će ga Allah uvesti u vječni Džennet, uvjeren je i siguran da Allah nikome neće nepravdu učiniti. Ovakvom vjerniku postojanje, tj., život, postaje najveća blagodat pred kojom je svaki drugi oblik uskraćenosti neznatan, jer je to privremeno uskraćivanje i lišavanje prolaznih dunjalučkih blagodati (kao što su bogatstvo, potomstvo, ugled, popularnost, vlast, i sl.), a na Ahiretu je potpuna nagrada i vječna sreća i užitak.

Neizmjerna je radost vjernika kojem je Allah, stvaranjem, omogućio da prisustvuje ovom ispitu i iskušenju koje postojanje nosi sa sobom, zatim ga pomogao uputom i obećao da će ga voditi stazama koje Njemu vode sve dok se bude trudio i borio na Allahovom putu, kako bi mu Džennet bio posljednja stanica i vječno prebivalište.

Ovo postojanje, koje su pesimistički egzistencijalisti doživljavali kao nužnu tjeskobu, anksioznost i patnju, jeste upravo postojanje za koje se ljudska duša najviše bori i za kojim žudi. Stoga su najvažniji razlozi ljudske tjeskobe njegov strah za ovo postojanje i strah od nestanka, nepostojanja i ništavila.

Osoba koja ne vjeruje u Allaha i nije vođena svjetlom vjere, traži različite ciljeve u svom životu. Njegov cilj može biti težnja i traganje za bogatstvom, slavom i ugledom, ili bilo čime drugim, i on se zaokuplja svojim traganjem, zanemarujući sve ostalo u životu. Sve dok jednog dana ne počne da razmišlja i zapita se: ”A šta poslije? Šta će se desiti nakon što se bogatstvo poveća i dostigne vrtoglave iznose? Šta će se desiti nakon što slava i popularnost dostignu svoj vrhunac? Šta onda? Šta znači sve ovo ako ću ja umrijeti i ostaviti sve to?”

Kada čovjek dostigne ovu fazu, fazu preispitivanja smisla svog života i smisla i svrhe ljudskog postojanja uopće, onda se bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan osjeća izgubljeno i beskorisno, i osjeća da ništa nema smisla, i tada njegov život postaje očajan, depresivan i anksiozan.

Naime, bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, u očima čovjeka, smrt postaje povratak u zastrašujuće ništavilo, i takav čovjek živi u stalnom strahu od smrti.

Možda ga je upravo poimanje smrti kao kraja postojanja dovelo do toga da on svaki trenutak svog života iskoristi u tjelesnim zadovoljstvima, i nije ga briga da li su ti užici halal ili haram, da li je nešto moralno ili nemoralno, pa se onda odaje alkoholu, drogi, bludu i svim oblicima krađe i prevare kako bi se domogao bogatstva, vlasti i slave, pod devizom: ”Iskoristi što se može iskoristiti!”, a sve kako bi ispunio svoj kratki život u kojem ništavilo vidi kao konačni kraj.

Za razliku od takvog poimanja života i smrti, musliman i muslimanka uživaju u životu i zahvaljuju Allahu što ih je stvorio i izveo u postojanje, jer znaju da je čovjek stvoren da opstane i da traje, i da mu je Allah zagarantirao besmrtnost, ali ne u fazi dunjalučkog života, već na Ahiretu. I oni sa sigurnošću i ubjeđenjem znaju da smrt nije povratak u ništavilo i nepostojanje, već je smrt zapravo stanje postojanja, sa velikom sličnošću između njega i sna.

Potvrđuje to i hadis koji prenosi Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: ”Allahov Poslaniče, spavaju li ljudi u Džennetu?” On je rekao: ”Ne, san je brat smrti, a ljudi u Džennetu niti umiru niti spavaju.” (El-Bejheki, El-Bezzar, El-Taberani, El-Sujuti)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, kada bi se probudio iz zna, učio dovu: ”Hvala Allahu koji nas je oživio nakon što nas je bio usmrtio; pred Njim ćemo se skupiti na Dan oživljenja.” (Buharija)

Učenjaci su kazali da su smrt i san slični u jednom važnom segmentu, a to je nedostatak osjećaja za vrijeme. Kada se spavač probudi iz sna, ne može znati koliko je vremena proveo spavajući, osim ako ne pogleda na sat, ili ako ne potraži u prirodi oko sebe nešto što će mu pomoći u tome, kao što je gledanje izlaska ili zalaska Sunca, odnosno položaja Sunca na nebu, ili neke druge dokaze na osnovu kojih može zaključiti koje je doba dana.

Tako je i sa smrću. Bez obzira koliko godina je prošlo od nečije smrti, pa sve do proživljenja na Sudnjem danu, on neće osjetiti prolazak dana i godina, osim kao što spavač osjeća kada se probudi, kao što se navodi u ajetima: ”Na Dan kada će se u Rog puhnuti. Toga dana ćemo nevjernike modre sakupiti i jedan drugom će tiho govoriti: ‘Niste ostali više od deset dana.’ Mi dobro znamo o čemu će oni govoriti kad najrazboritiji između njih rekne: ‘Ostali ste samo dan jedan!'” (Ta-Ha, 102.-104.)

Zatim: ”A na Dan kad nastupi Čas oživljenja, zločinci će se zaklinjati da su u grobovima samo jedan čas ostali; a i prije su istinu izbjegavali. A reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje: ‘Vi ste ostali, prema Allahovoj odredbi, sve do Dana oživljenja – a ovo je Dan oživljenja, samo što vi niste znali.'” (Er-Rum, 55.-56.)

Nedostatak osjećaja za vrijeme vidimo i kod drugova iz pećine kad su se probudili iz sna nakon 309 godina, shodno ajetu: ”I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali: ‘Koliko ste ovdje ostali?’ – upita jedan od njih. – ‘Ostali smo dan ili dio dana’ – odgovoriše. – ‘Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali!’ – rekoše. – ‘Pošaljite jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovat će vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!'” (El-Kehf, 19.-20.)

Osim toga, u vjerodostojnim predajama navodi se da će Allah, na Sudnjem danu, utjeloviti smrt u obliku ovna koji će biti zaklan pred svima. I nakon što i sama smrt umre i bude zaklana, ostaje besmrtnost i vječnost koju nam garantira Uzvišeni Allah.

Vjernik koji zna da će čak i njegova smrt – bez obzira koliko vremena prođe između nje i proživljenja -, biti ništa drugo do noć provedena u dubokom snu, nakon koje slijedi život u kojem postojanje ne prestaje i koje čak ni spavanje neće prekidati, oslobođen je užasa ništavila i uvjeren u kontinuiranu blagodat postojanja.

On može uživati ​​u smirenosti i rahatluku kao plodovima ove spoznaje o stvarnosti ljudske besmrtnosti koju je Allah želio, i može uživati ​​u samom postojanju i zahvaljivati ​​Allahu na tome, a zatim u toku faze dunjalučkog postojanja nastojati da postigne visoke stepene u vječnom životu u Džennetu.

Molimo Allaha da naša prolazna faza dunjalučkog života i postojanja bude u znaku pokornosti Allahu i slijeđenja staze islama, a naša besmrtnost u znaku vječne sreće i užitka u prostranstvima Dženneta.

saff.ba

Nastavi čitati

Religija

”Ako Allah podari čovjeku neku blagodat, kako može znati je li to blagodat ili je iskušenje?”

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pitali jednog pobožnjaka: ”Ko je najsretniji čovjek?”

Odgovorio je: ”Onaj koji najviše usrećuje druge ljude.”

Pitali jednog učenjaka: ”Zašto si uvijek nasmijan?”

Odgovorio je: ”Stidim se da budem tužan, a znam da je moja sudbina u Allahovoj ruci.”

Pitali mudrog Lukmana: ”Od koga si naučio mudrost?”

Odgovorio je: ”Od neznalica, kad god sam primijetio neku mahanu kod njih, trudio sam se da je izbjegavam.”

Pitali su imama Ahmeda ibn Hanbela: ”Kad će čovjek osjetiti slast potpunog odmora i rahatluka?”

Odgovorio je: ”Onda kad mu noga smjerno zakorači u Džennet.”

Pitali beduina: ”Kako ćemo znati da se približio kraj ovoga svijeta?’

Odgovorio je: ”Kada onaj koji govori istinu bude morao platiti cijenu za istinit govor, a lažov bude nagrađivan zbog lažnog govora.”

Ibnul-Kajjim el-Džvzijje, upitan je: ”Ako Allah podari čovjeku neku blagodat, kako može znati je li to blagodat ili je iskušenje?”

Odgovorio je: ”Ako ga približava Allahu, to je blagodat, a ako ga udaljava od Allaha, to je onda iskušenje i fitna.”

Hasan el-Basri, rekao je: “Onaj ko se sa vama natječe u vjeri i dobrim djelima, natječite se sa njim, a onaj ko se sa vama natječe u dunjalučkim blagodatima, prepustite to njemu.”

Abdullah ibn Mubarek, rekao je: “Možda malo djelo bude uvećano zbog nijeta i namjere, a veliko djelo bude umanjeno zbog nijeta i namjere.”

Fudajl ibn Ijad, rekao je: ”Što je neki grijeh u tvojim očima manji, kod Allaha je taj grijeh sve veći, a što je grijeh u tvojim očima veći, kod Allaha je taj grijeh sve manji.”

Prenosi se da je Ahmed ibn Hanbel rekao: ”Ako želiš da Allah učini neprekidnim ono što ti voliš, onda ne prekidaj činiti djela koja Allah voli.”

Ibnul-Kajjim je rekao: ”Koliko god imao nedostataka u ibadetu, ne ostavljaj nikada lijep ahlak, možda će ti lijep ahlak biti ključ za najviše stepene u Džennetu. Zar mislite da pobožni ljudi nisu imali grijeha? Oni su ih samo skrivali i nisu ih javno činili, oni su se kajali zbog grijeha i nisu ustrajavali u griješenju, oni su ih priznavali, a nisu sebi tražili opravdanje zbog grijeha i nakon loših djela činili su dobra djela.”

Jahja ibn Muaz, rekao je: “Srca su poput lonaca za kuhanje hrane, a jezici su njihove kutlače. Zato obratite pažnju na ono što čovjek govori. Njegov jezik će iz srca ”zagrabiti” slatko, kiselo, ukusno i gorko, i pokazat će vam okus njegovog srca.”

Ahmed ibn Harb, rekao je: “Obožavao sam Allaha pedeset godina i nisam osjetio slast ibadeta dok nisam ostavio troje: ostavio sam zadovoljstvo ljudi dok nisam bio u stanju govoriti istinu, ostavio sam loše društvo dok nisam našao dobre i pobožne prijatelje, i ostavio sam slasti ovoga svijeta dok nisam našao i osjetio slast Ahireta.”

saff.ba

Nastavi čitati

Najčitanije