Pokušaji prekrajanja povijesti od strane političara na vlasti u Bosni i Hercegovini nisu ništa novo, no kada takvi pokušaji stižu iz najvišeg državnog vrha, potrebno je ukazati na činjenice. Nakon istupa Željke Cvijanović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, važno je i upozoriti na pokušaj obmane javnosti od strane političarke na visokom položaju u Bosni i Hercegovini.

“RS danas obilježava 30 godina od odbrane svojih sjeverozapadnih granica od hrvatske agresije. Zahvaljujući herojskom otporu naših boraca, u septembru 1995. odbranjene su opštine Novi Grad, Kostajnica i Kozarska Dubica. Neka je vječna slava i hvala junacima”, poručila je Cvijanović.

No, nije to bilo baš tako. Naime, tokom završnih operacija u ratu 1995. godine, prostor oko Banje Luke bio je direktno ugrožen zbog kombinovanih ofanziva Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatske vojske (HV), uz učestvovanje Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Nakon zauzimanja Mrkonjić Grada (9. oktobar 1995.), HV i HVO bile su na oko 50 km od Banje Luke.

Dan nakon toga,  Armija BiH je zauzela Sanski Most (10. oktobar 1995.), stigla na samo 30–40 km od Banje Luke (pravci Prijedor – Omarska – Ljubija i Ključ – Bosanski Novi). Do potpisivanja Dejtonskog sporazuma (novembar 1995.), Banja Luka je bila praktično opkoljena s juga, zapada i sjeverozapada. Procjene su da je u tom trenutku ukupno više od 100.000 vojnika HV, HVO i ARBiH moglo djelovati protiv VRS oko Banje Luke, dok je VRS u tom području imala oko 60.000 ljudi, ali iscrpljenih i bez dovoljno resursa.

Operacijom “Južni potez” oslobođeno je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara. Nakon oslobađanja Mrkonjić-Grada, snage HV i HVO zauzimaju Bočac, što je snagama Armije BiH, HV i HVO dalo ogroman psihološki poticaj jer je Banja Luka snabdijevana strujom iz hidroelektrane Bočac.

Puhao je Maestral

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija udruženih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosansku Krupu i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofanzive. Trajala je od 8. do 17. septembra 1995. godine. Temeljem splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. juna 1995. godine, nekoliko tjedana nakon operacije “Oluja” i nakon odbijenog kontranapada Vojske RS iz pravca Drvara, tokom kojeg su HV i HVO zauzele dodatne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja hrvatske vojske ponovo je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme, jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. IV i VII gardijska brigada se pripremaju za nastavak napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. augusta 1995. godine, zračne snage NATO-a tokom noći 30. augusta 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom “Operacija Namjerna sila”, podsjeća Slobodna Bosna. Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću udruženu ofanzivu.

Operacija oslobađanja je počela u petak, 8. septembra iz pravca Glamoča i Kupresa – prve srpske linije su bile lako razbijene i u ruke VII i IV gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lakih pješačkih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljona 2. Krajiškog korpusa VRS.

Napad pod komandom Atifa Dudakovića

U isto vrijeme kreću napadne operacije V korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. VII korpus Armije BiH pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf. Usporedo s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. septembra 1995. godine, pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. septembra 1995. godine, snage IV gardijske brigade HV-a zauzimaju Šipovo, a VII gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada. Sljedeći dan, 13. septembra 1995. godine, bio je iznimno uspješan – VII gardijska brigada zauzima Drvar, IV gardijska brigada zauzima grad Jajce. Istog dana i Donji Vakuf je oslobođen od strane VII korpusa Armije BiH.

Na južnom bojištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje. 15. septembra 1995. godine jedinice V korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. septembra oslobođen je Ključ. Narednog dana, 17. septembra, V korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Slijedećih dana V korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti oslobođen nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon sedam dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banje Luke bio je još samo Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8 – 12. oktobra 1995. godine). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, postao je realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH.

Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sistema od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na hiljade izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral VRS-a bio je oslabljen, u Banjoj Luci i širom RS zavladala je panika.

Pritisak međunarodne zajednice

Međunarodna zajednica (SAD i NATO) je izvršila snažan pritisak na hrvatsko i bošnjačko političko i vojno rukovodstvo da se zaustave operacije pred Banjom Lukom.

Richard Holbrooke, američki diplomata koji je vodio pregovore, u svojim memoarima navodi da je osobno urgirao kod Tuđmana i Izetbegovića da obustave ofenzivu, jer bi pad Banje Luke značio “previše veliku pobjedu” koja bi onemogućila kompromis u Dejtonu. Holbrooke je kasnije priznao da je imao dilemu — odnosno kasnije je razmišljao je li bilo ispravno što je spriječio zauzimanje Banje Luke.

On je, međutim, u svojim memoarima i izjavama tvrdio da su davne 1995. godine SAD imali informacije da bi pad grada doveo do velikih humanitarnih katastrofa, te da je pritisak da se ofenziva obustavi bio, prema njegovom sudu, opravdan. Dakle, HV, HVO i ARBiH nisu zaustavljeni vojno od strane Vojske Republike Srpske, već su zaustavljeni političkim pritiskom SAD-a i NATO-a.

Također, Bosanska Dubica (danas Kozarska Dubica), bila je puna izbeglica iz Hrvatske i Krajine, ali nije bila direktno napadnuta. VRS je uspjela da odbrani Kostajnicu, Bosanski Novi i Bosansku Dubicu, ali ne zahvaljujući vojnoj nadmoći, nego zbog iscrpljenosti protivničkih snaga, unutrašnje logistike i – najvažnije – međunarodnog pritiska koji je zaustavio HV, HVO i ARBiH pred samom Banjom Lukom.

Nakon svega treba napomenuti i kako je Željka Cvijanović još jednom pokušala obmanuti javnost.