“Dok ukrajinski heroj Zelenski razgovara sa liderima svijeta, Milanović zove malog, ružnog lokalnog diktatora Dodika!”

Tomić piše kako ruski specijalci i čečenske plaćene ubice koji su dobili zadatak likvidirati Zelenskog nemaju nikakvih izgleda, jer ukrajinskog predsjednika štiti cijeli narod njegove države.

Piše: Ante Tomić

Književnik Ante Tomić u „Jutarnjem listu“ je sačinio je urnebesno duhovitu komparaciju između predsjednika  Ukrajine Volodimira Zelenskog i Zorana Milanovića, predsjednika Hrvatske

Tomić piše kako ruski specijalci i čečenske plaćene ubice koji su dobili zadatak likvidirati Zelenskog nemaju nikakvih izgleda, jer ukrajinskog predsjednika štiti cijeli narod njegove države.

„Zelenski im tako stalno izmiče“, piše Ante Tomić i nastavlja. „Ukrajinskog predsjednika nije lako ubiti i već zbog činjenice da je on, primijetili ste vjerovatno, sitniji. Lako je ubiti nekoga od dva metra. Dinu Rađu, ili Vladu Divca pogodio bi i tajnik županijskog ogranka Saveza slijepih i slabovidnih, ali za atentat na Zelenskog koji je stasom kao djevojčica u 4. razredu osnovne treba imati oštro oko, mirnu ruku i prvorazredni snajper. Osim toga, njegovi ga ne daju. Ukrajinski građani ga zaljubljeno čuvaju. Svaki bi od njih umro za nesutrašivog mališana koji vodi njihovu zemlju“.

 

MALI, VELIKI PREDSJEDNIK

Tomić dalje nastavlja: „Mnogi su se prevarili sa Zelenskim. Kada je gomila ruskog čelika grunula  preko istočne granice, računali smo da taj neće preživjeti duže od tri dana. Hvatali smo se za glavu kada je bivši komičar otklonio američku ponudu da ga evakuiraju. „Bježi, glupane“, šaptali smo prestravljeno kao da gledamo film strave gdje se glavni junak skriva od manijaka s motornom pilom. Ali, kontra svih naših sumornih predviđanja, on je evo živ i u izravnom prijenosu ulazi u povijest. Uživo na svim društvenim mrežama mali muškarac raste u velikog junaka. Već nakon jednog tjedna otpora okupacijskim trupama već se upisao među  najznamenitije ukrajinske Židove.“

Ante Tomić izdvaja desetine velikih svjetskih ličnosti, pisaca, znanstvenika, filsmkih reditelja koji su potomci Jevreja iz Ukrajine. Među njima su  Nobelovac Bob Dylan, Oskarovac Stevan Spielberg, filozof Noam Chomsky, znanstvenik Carl Sagan.

„U poređenju sa ukrajinskim predsjednikom, hrvatski je trećerazredna politička figura, Zoran Milanović nikoga od nas ne bi mogao pozivati na borbu i nadahnuti na žrtvovanje. Dapače, otkad je krenula ruska invazija na Ukrajinu, on svojim ekscentričnim i nadrkanim izjavama sve više tone u beznačajnost. I kao da i evrospke kolege izbjegavaju to naše spadalo, moralnog idiota neosjetljivog na tuđe stradanje, koji uvijek ima nekakvo drugačije mišljenje, drži sumnjičavu distancu, vazda bi htio biti pametniji, ulje svrh vode,“ analizira književnik Tomić.

MILANOVIĆEV POZIV DODIKU

„Dok su se svi drugi, istočnoevropske vođe, solidarno složili da napadnutu zemlju treba ubrzano primiti u Evropsku Uniju, Zoran Milanović zabrinuto je coktao i vrtio glavom i na kraju rekao nešto glupo da nas je sramota to i navoditi. Šta muči hrvatskog predsjednika, upitate se zapanjeno. Koji je njegov gubitak u ovoj stvari? Pa nije Volodimir Zelenski pitao da mu on potpiše jamstvo za kredit, ili mu donira bubreg. Nije mu ni u džep ni iz džepa ako podigne ruku da pomogne čovjeku. Čemu preseravanje, uvijek  nekakav suvišni, besmisleni „Da, ali…“ Zorana Milanovića?

 

Ili zgoda od prije dva dana, kada nas je ponosno izvijestio kako je o složenim prilikama u Ukrajini razgovarao sa Miloradom Dodikom? Dakle, to je nešto nevjerovatno. Da Milanović zove jednog ružnog, malog, lokalnog srpskog diktatora koji se ne prestaje nadati da će mu gnjusni, veliki ruski diktator pomoći u ostvarenju četničke vizije Bosne i Hercegovine, pa ga preko telefona očinski savjetuje: „Milorade, stani bolan. Razmisli još jednom. Ne sija sunce iz Putinove guzice“, meni zvuči gotovo halucionogeno“.

„Dvije godine otkako je on došao na vlast, više se uopće ne sjećam zašto sam glasao za njega“, zaključuje Ante Tomić u „Jutarnjem listu“.

„Dapače, da njemu netko hoće nauditi,  ja ga ne bih čuvao. Da šećem, na primjer, Pantovčakom i kraj mene se zaustavi blatnjava Lada Niva s četiri bradata Čečena i oni me upitaju: „Oprostite, znate li gdje stanuje Zoran Milanović?“, ljubazno bi im pokazao prstom: „Kako da ne? Ona bijela kuća gore, na broju dvjesto četrdeset i jedan“.

/“SB“, „Jutarnji list“/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.