Džaferović: Srpski cilj je jačati lažnu predstavu da je u BiH, umjesto agresije, bio građanski rat

0 Komentar

Mislim da ni mene ni bilo koga drugog građani Srbije ne trebaju da doživljavaju na osnovu ocjena koje se iznose u tabloidima. Svaki dobronamjeran građanin Srbije može se upoznati s mojim stavovima, bez takvih posrednika, i vidjeti da mu želim isto što želim i građanima Bosne i Hercegovine, a to je mir, sigurnost i prosperitet – kazao je u intervjuu za Danas Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH.

Razgovor prenosimo bez intervencija:

Kako funkcioniše državni aparat u BiH, kako rade institucije sistema nakon odluke predstavnika srpskih stranaka, s kraja jula, da ne učestvuju u radu i odlučivanju državnih institucija?

– Funkcioniranje institucija BiH važno je za sve građane. Nažalost, u proteklih nekoliko godina svjedočili smo nekoliko blokada u njihovom radu, koje su izazivale retrogradne snage na čelu sa Miloradom Dodikom. I sada je tako. Parlament i Vijeće ministara ne održavaju sjednice. Na sjednicama Predsjedništva Dodik glasa protiv svih tačaka. Državni organi ne mogu donijeti neke osnovne odluke potrebne za funkcioniranje države, kao što je usvajanje budžeta ili imenovanje bh. ambasadora. Trpe svi građani i država BiH.

Temeljna dejtonska obaveza jeste da svi učestvuju u radu državnih institucija i da imaju odgovornost za njihovo funkcioniranje. Niko nema pravo da, kroz zloupotrebu etničkog ili entitetskog veta i kvoruma, ruši tu temeljnu dejtonsku obavezu. Jedina instanca, koja može otkloniti blokade jeste Ured visokog predstavnika.

Vijeće za implementaciju mira, koji predvode SAD i članice EU, već je zauzelo stav da je blokada institucija neprihvatljiva. Ukoliko se Dodik ogluši na ove signale i nastavi opstruirati provedbu Dejtonskog sporazuma kroz blokadu i sve intenzivniju secesionističku retoriku, vjerujem da je idući korak u znatno odlučnijim mjerama velikih sila da zaštite Dejtonski mirovni sporazum, kao temelj mira i stabilnosti ne samo BiH već i ovog dijela Evrope.

Dejtonski sporazum je veliki sporazum i Dodik ili bilo koji drugi nacionalista ili secesionista su odveć mali da bi ga mogli potkopati. Na kraju, on će biti najveći gubitnik, kao i oni koji ga guraju u sve to.

Hapšenje Edina Vranja na graničnom prelazu sa Srbijom, kao i odbijanje ambasadora Srbije da se odazove pozivu na razgovor u Predsedništvo BiH, a tu je i poziv ambasadoru BiH u Srbiji na konsultacije, doveli su do krize bilateralnih odnosa. Kako vidite mogućnost razrešenja?

– Poruke srbijanskih vlasti otkrivaju da oni ne žele rješavanje ovog pitanja, kao ni drugih otvorenih pitanja sa BiH. Štaviše, stječe se utisak da je ovo planirana strategija s porukom da će Srbija hapsiti i krivično goniti pripadnike Armije RBiH, dok brojni osumnjičeni za genocid u Srebrenici i druge zločine, pa čak i pravosnažno osuđeni za ratne zločine pred bh. sudovima, slobodno žive u Srbiji.

Cilj je evidentno jačati lažnu predstavu da je u BiH, umjesto agresije, bio građanski rat, te da su sve tri strane podjednako činile zločine. To jednostavno neće biti moguće, jer je suprotno historijskoj istini, koju je najbolje utvrdio Međunarodni sud pravde i Haški tribunal.

Razrješenje je moguće samo ako srbijanske vlasti shvate da ne mogu revidirati presude međunarodnih sudova, u kojima je utvrđeno da je Srbija izvršila agresiju na BiH, da je Armija RBiH bila jedina legitimna vojna sila, koja je branila BiH od agresije, te da sve strane nisu podjednako činile zločine. Neuporedivo i daleko najveći broj ratnih zločina, uključujući i genocid izvršile snage Vojske RS koje su bile pod općom kontrolom Beograda.

Kakav su uticaj na međunacionalne odnose dosad imale dopune u Krivičnom zakonu BiH kojima se kažnjavaju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca? Da li po nečemu to vidite u svakodnevnoj komunikaciji Srba i Bošnjaka?

– Zakon o zabrani negiranja genocida je civilizacijsko postignuće. On je veliki broj svojih efekata već ostvario, jer se značajno smanjila praksa negiranja genocida, a posebno veličanja ratnih zločinaca. To je jako dobro za sve narode u BiH, jer relaksira i pacifizira atmosferu, sužavajući manevarski prostor onima koji su na vrijeđanju žrtava i ciničnom poricanju istine izgradili čitavu jednu toksičnu politiku.

Što se tiče „običnih ljudi“, brojni podrinjski i drugi Srbi su svjedočili u postupcima pred Haškim tribunalom i jako dobro znaju šta se desilo u Srebrenici. S druge strane, neki političari još uvijek pokušavaju braniti „pravo“ da prkose najvišim instancama međunarodne pravde. Ako misle da ta praksa spada u slobodu govora, a ne u govor mržnje, neka se žale Sudu u Strazburu i traže da im bude dopušteno ono što je u civiliziranom svijetu neprihvatljivo.

Činjenica da umjesto toga vrše blokade ukazuje da su i sami svjesni da ono što traže nije nikakvo demokratsko pravo, jer bi to bilo „pravo“ na laž, obmanu, vrijeđanje žrtava i iskrivljivanje istine.

Od tih izmena beležimo i gotovo svakodnevne Dodikove izjave u kojima ne skriva mržnju i animozitet prema Bošnjacima, ali i prema zajedničkoj državi. Kad je o Bošnjacima rekao da “nemaju dovoljne kapacitete, nemaju u sebi karaktera”, odnosno da su “konvertiti”, zvučao je uvredljivije nego Radovan Karadžić 1991. i 1992. Da li takv bahati nastupi nailaze na adekvatan odgovor, pre svih, međunarodne zajednice?

– Kad jedan politički lider otvoreno vrijeđa neki narod, iskustvo kaže da on zapravo priziva nasilje. Dodik je, kako vrijeme odmiče, sve veći izvor nestabilnosti. Pitanje je da li on uopće može više kontrolirati svoju politiku ili je već postao njen rob.

Da bilo koji drugi zvaničnik koristi retoriku kakvu Dodik koristi, to bi bio međunarodni skandal. To je vokabular ratnog zločinca Radovana Karadžića, kakav je kasnije ulazio u dokazni postupak u Hagu.

Uvjeren sam da se međunarodna zajednica neće kockati s mirom u Evropi i da će Dodik, koji ga ugrožava, ili morati mijenjati svoju politiku, ili će ići sa političke scene.

Kolika je istinska opasnost od sukoba, kao i od pokušaja rasparčavanja BiH, budući da su, sa srpske, ali i sa hrvatske strane, vidljive stare kartografske ambicije?

– Očigledno je da na djelu još uvijek imamo retrogradne politike, koje žele provesti svoje ratne ciljeve, a to je podjela BiH. Svima je jasno da zagovornici velikodržavnih projekata i dalje pokušavaju ostvariti ono što nisu uspjeli u periodu ’92-95. Narušavanje mira njima ništa ne znači, jer je u velikom broju slučajeva riječ o licima, koja su i 1990-ih bili nosioci ratnohuškačke politike. Nosioci takvih politika bi konačno trebali nešto naučiti iz historije, a glavno je to da je svako onaj ko je atakovao na cjelovitost BiH završio u Hagu i na smetljištu historije.

Rat u Bosni okončan je mirom koji su obezbeđivale hiljade vojnika. Niko ne voli da gleda vojsku na ulicama, ili njeno značajnije prisustvo, no, da li bi to sada bilo preventivno rešenje?

– Sve mjere, pa i te koje se navode u vašem pitanju, bolje su nego da dođe do destabilizacije prilika i ugrožavanja mira. Međunarodna vojna misija još uvijek postoji u BiH, doduše u reduciranoj formi. No to se može promijeniti ovisno od situacije.

Po Dejtonskom mirovnom sporazumu, međunarodne snage, prije svih snage NATO saveza, imaju mandat da interveniraju u slučaju narušavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH i na taj način zaštite Dejtonski sporazum.

Okolnosti su se u velikoj meri izmenile, ali, smatrate li da uopšte postoji opasnost od sukoba, pa bio on i “niskog intenziteta”, i šta bi to značilo u slučaju BiH?

– Retrogradne snage, koje žele podjelu BiH, danas su znatno slabije nego 1992. S druge strane, država BiH je, pored svih problema, znatno snažnija nego tada. Nikad ne treba zaboraviti da se BiH, čak i u uslovima namenutnog embarga na uvoz naoružanja, uspjela odbraniti od višestruko naoružanijeg agresora. Onima koji razmišljaju o podjeli BiH mogu poručiti samo neka dobro čuvaju Dejtonski mirovni sporazum, jer ukoliko se odreknu njega može nestati samo ono što je njime nastalo, a to su entiteti. Država BiH je postojala i prije Dejtona, postojala bi i ako ne bi bilo Dejtona.

Treba li sintagmu “srpski svet” ozbiljno shvatati?

– Naravno, jer to je, onako kako se predstavlja od zvaničnika Srbije, samo drugi naziv za Veliku Srbiju. Drugačije se ne mogu i ne smiju shvatiti izjave zvaničnika Srbije kada kažu da je to objedinjavanje ili ujedinjavanje srpskog naroda i u političkom, i u državnom smislu. To je opasna poruka, koja predstavlja nastavak retorike o Velikoj Srbiji, odnosno Miloševićev vokabular o „svim Srbima u jednoj državi“.

Iz Srbije, pre svega od predsednika Aleksandra Vučića, dolaze deklarativno prijateljski signali. S druge strane, Srbija podržava i, stiče se utisak, dodatno osokoljuje Dodika, preduzima postupke koji ukazuju na neugasle hegemonističke namere (najava izgradnje aerodroma u Trebinju, recimo). Komunicirate sa predsednikom Vučićem, šta mu kažete?

– S jedne strane, deklarativni izrazi dobre volje. S druge strane, odobravajuća šutnja Vučića kada Dodik govori o otcjepljenju, zatim odbijanje da se potpiše sporazum o granici između BiH i Srbije, uključivanje bh. entiteta Republika Srpska u strategiju odbrane Srbije, pružanje utočišta ratnim zločincima i brojni drugi signali, koji stavljaju ozbiljnu sjenu sumnje na deklarativne izraze dobre volje.

U razgovorima sa predsjednikom Vučićem, ističem potrebu da se rješavaju otvorena pitanja. Rješavanje otvorenih pitanja imalo bi značajno veći utjecaj na unapređenje odnosa od lijepih riječi iza kojih ne stoje djela.

Priznavanjem genocida u Srebrenici, mantra je režimske propagande, učinilo bi se nešto loše za Srbiju, krivica bi pala na srpski narod. Kako sve to doživljavaju građani BiH?

– To je nešto što se dočekuje s nepovjerenjem, prije svega jer vrijeđa porodice žrtava, koje su izgubile svoje najmilije, a zatim ukazuje i na destruktivne namjere vlasti Srbije prema državi BiH i bošnjačkom narodu koji je bio žrtva genocida u Srebrenici. Priznavanje genocida i osuda njegovih izvršilaca je jedini način da se stekne istinsko povjerenje.

EU, kao najveći mirovni projekat, ne bi bila moguća da su države osnivači negirali presude međunarodnog tribunala i poricale zločine.

Osnovni preduslov za izgradnju dobrih odnosa između BiH i Srbije su dvije riječi. Istina i pravda. Srbija se konačno mora suočiti sa istinom i doživjeti katarzu, bježati od toga i kretati se u smjeru koji smo vidjeli 1990-ih godina, pogubno je za sve, pa i za srpski narod.

Da li je BiH učinila istinske korake ka relaksaciji međunacionalnih odnosa priznavanjem i odavanjem pošte žrtvama ratnih zločina srpske nacionalnosti. Zašto dosad nije obeležen toponim stradanja Srba Kazani na Trebeviću?

– Pripadnici Armije RBiH, kao što sam već rekao su branili BiH od agresije. Pojedinci iz Armije RBiH koji su činili zločine moraju moraju odgovarati i država BiH je uvijek bila spremna da ih procesuira.

Za razliku od drugih strana, koje su koristile masovne zločine kao metod agresije, vlasti Republike BiH su se obračunavale sa pripadnicima svojih oružanih snaga, koji su činili zločine, pa tako i već 1993. sa nalogodavcima i počiniocima zločina na

Kazanima, najprije kroz vojnu akciju a kasnije i kroz sudski postupak.

Pravosudno utvrđene činjenice o zločinu na Kazanima bh. vlast nije poricala, a pijetet prema žrtvama je iskazan i kroz posjetu delegacije najviših državnih zvaničnika u kojoj sam i sam bio, tada u svojstvu predsjedavajućeg Parlamenta. Podržavam obilježavanje mjesta zločina na Kazanima i taj proces, koji vodi gradska uprava Sarajeva, treba biti ubrzan i finaliziran.

Kako u bliskoj budućnosti vidite region, mogu li odnosi da se relaksiraju, budući da građani država nastalih raspadom bivše Jugoslavije komuniciraju mnogo opuštenije nego političari? Da li nacionalistički stavovi moraju uvek da budu visoko u svim predizbornim agendama?

– Saradnja uz međusobno poštivanje i uvažanje ne smije da ima alternativu. Retorika o etničkom prekrajanju granica je retorika prošlih stoljeća. Geostrateška konfiguracija regiona je završena. Neće biti novih granica i novih država na Zapadnom Balkanu.

Strateško opredjeljenje regije jeste integracija u EU i NATO. Mislim da taj proces može relaksirati odnose i dati sigurnost i bolji životni ambijent za građane. Zemlje Zapadnog Balkana trebaju međusobno sarađivati, poštujući se uzajamno.

Razgovorom i dogovorom treba rješavati otvorena pitanja, a tamo gdje nema dogovora primjenjivati međunarodno pravo. Naši narodi žive u svim državama regije, što je jako važna činjenica.

Na kraju, vaš komentar “oproštajne turneje” Angele Merkel, koja je za svoju posetu Zapadnom Balkanu odabrala Beograd i Tiranu?

– Kancelarka Merkel uradila je mnogo za region Zapadnog Balkana. Izuzetno značajnim smatram što je spriječila pokušaje razmjene teritorija i prekrajanja granica. Ukoliko će njena posjeta doprinijeti očuvanju kredibilne evropske perspektive za Tiranu i sve druge država regije, s jedne strane, te doprinijeti smirenju sve većih tenzija između Srbije i njoj susjednih država, kojima svjedočimo proteklih dana, onda će posjeta imati svoj puni smisao.

Pogledajte i ove članke

Ostavi komentar

Portal grada Cazina