Godišnjica smrti Nurije Pozderca

Godišnjica smrti Nurije Pozderca i jednog Priznanja: Nurija Pozderac (1892 – 1943) je dobitnik jednog od najvećih odlikovanja na području humanosti.
Priznanje Pravednik među narodima dodjeljeno je 2012. godine, a uručeno rodbini godinu dana kasnije u izraelskoj ambasadi u Beogradu.
Podjeljeno je posthumno, skoro šest decenija od osnivanja memorijalnog centra jevrejskim žrtvama nacizma Jad Vašem u Jeruzalemu. Priznanje je medalja časti partizanskom borcu za iskazanu humanost u jednom pomahnitalom vremenu. Nesporno je velika i zaslužena, ali kao svaka medalja ima svoje lice i naličje, sjaj iz Nurijinog vremena i u naličju tamne sjenke novodobne izraelske države. Šta bi rekao Nurija da mu je priznanje uručeno za života?
Krajišnici svoje misli često zamotavamo u šale i dosjetke, ponekad tako dobro da ih ni sami ne znamo odmotati. Pred odgovorom uvijek predstoji šutnja, pa oni koji krajišnike ne poznaju postanu često nestrpljivi i ljutiti, misleći da se radi o neodlučnnosti. A nije tako. Razmišljanje o vašemovom priznanju bi moglo biti i ovakvo: ni prihvaćeno ni odbijeno, više odbijeno nego prihvaćeno i na kraju odbijeno, iako se to već na početku znalo. U vašemovom Vrtu pravednika na zidovima se ispisuju imena nejevreja koji su spašavali Jevreje u toku drugog svjetskog rata. Upisano je i ime Nurije Pozderca kao spasitelja grupe bosanskih Jevreja od golgote logora u Jasenovcu. Izrael je sveta zemlja, Jeruzalem sveti grad, sveti su obronci gore Herzl i Jad Vašem, a ako je sveto dano od Svetog može biti samo jedno – za sve. Sveti bi mogao biti i novi zid, zid u svrhu čovjeka, na kojem će buduća pokoljenja Palestinaca i Jevreja zapisati ono što do danas nije izrečeno – istinu o sionizmu. Na to obavezuje jedan drevni hebrejski idiom, koji bi nas mogao potsjetiti na ono što smo već zaboravili: Čovjek nema drugu svrhu, osim biti čovjek.
Možda bi Nurija upotrebio već poznatu krajišku diplomatsku notu iz svojih ratnih godina. Zahvalio bi se za priznanje i izraelskom poglavniku poslao veliki šalom, (kao što je 1941. godine poslao selame poglavniku tadašnje NDH, odbijajući sudjelovanje u ustaškoj vladi). U obje ove riječi krije se ista poruka – mir. Poruka mira u svakidašnjem pozdravu među ljudima jedinstvena je i vječna. Selam na bosanskom, salam na arapskom ili šalom na hebrejskom jeziku fonetičke su nijanse jedne i iste riječi. Na prostorima vječnih ratova i vječnih nadanja i nema bolje poruke. I ovo jezičko jedinstvo je poruka koja obavezuje, i one koji u nju vjeruju i one koji ne vjeruju ili je ne razumiju.
Nurija Pozderac je bio učitelj. U ona vremena to je bila visoka akademska naobrazba vrijedna poštovanja. Malo je vjerovatno da bi Priznanje bilo prihvaćeno sa njegovim dubokim naklonom, a još manje da bi odgovor bio diplomatski uglađena nota zahvalnica njegovoj ekselenciji u beogradskoj ambasadi.
Danas bi Nurija znao reći da je savremeni Izrael militantna država koja decenijama krši temeljna ljudska prava. Znao bi za izraelske zidove, pljačke i otimačine zemlje, kilometre bodljikave žice sa kojom izraelska država ograđuje svoj narod – od naroda kojeg ne priznaje da postoji. Čini mi se da vašemovo priznanje Pravednik među narodima čeka na nešto što još nema i što se nije ostvarilo – čeka na pravdu među narodima. Pravednost će dobiti kad bude jednom podjeljeno jevrejima koji su spašavali palestince iz golgote izraelskih logora.
Ipak, vratimo se mi u Krajinu, u Cazin i cazinskom narječju, i onom najvećem ljudskom priznanju što može izreći jedan običan čovjek: Neka te Nurija brete!
Juso Ikanović, juni 2022.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.