“Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić dobitnik je nagrade publike LUX, filmske nagrade Europskog parlamenta i gledatelja iz svih zemalja članica Europske unije. Najviše glasova među tri nominirana filma dobila je potresna priča o ženi koja pokušava spasiti živote svojih, u vrijeme genocida u Srebrenici.

Munira Subašić, jedna od majki Srebrenice, za koje redateljica Žbanić kaže da su “najjača ženska snaga u Europi”, žena koja je ostala bez 19-godišnjeg sina i supruga, a u genocidu su ubijena 22 člana njezine obitelji, poručila je obraćajući se parlamentarcima u Strasbourgu:

“Pokopala sam dvije kosti sina. Dok ja ovdje govorim, Ukrajinke traže kosti svoje djece. Plaču i ruske majke. Zaustavite, molim vas, rat u Ukrajini!”. Govoreći o majkama žrtava genocida od kojih mnoge ni do danas nisu pronađene i pokopane, rekla je: “Najveća je nepravda na svijetu čekati pravdu, a mi je čekamo dvadeset sedam godina!”.

Jasmila Žbanić film o genocidu u Srebrenici radila je, kaže, “misleći da su ratovi u Bosni i Hrvatskoj posljednji u Europi”.

“Šokirana sam da mi, Europljani, dopuštamo rat u Ukrajini, da nismo pronašli način kako pregovarati i razgovarati da se taj rat nikad ne dogodi”. Europarlamentarcima je poručila: “Kao što vidite, posljedice rata su i nakon trideset godina strašne. Bit će to katastrofa za Europu. Molim vas, zaustavite rat u Ukrajini. Molim vas, vodite računa o zemljama koje nisu članice EU, a žele biti članice EU, poput Bosne i Hercegovine. Mi se suočavamo sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom, trebamo Europsku uniju da nam pomogne postati članica i zaštiti našu regiju, jer će to inače biti novo područje sukoba”.

Nastavak fašističke politike prema BiH

Govoreći za Jutarnji list, Jasmila Žbanić komentirala je politiku hrvatskih vlasti prema Bosni i Hercegovini.

“Od hrvatskih vlasti dolazi tendencija prema BiH koja je silno opasna. Po meni je ona jednaka Putinovu nastojanju da uzme dio Ukrajine. Ono što rade Milanović i Plenković ide na ruku ruskom utjecaju u Bosni. U ponedjeljak je veleposlanik Rusije govorio u Skupštini Republike Srpske upravo ono što govore i hrvatski političari. Predsjednik i premijer Hrvatske više se bave zakonom moje zemlje, nego svojim građanima. Više puta dolaze u Mostar nego u razrušene i siromašne dijelove Hrvatske. Za mene je ovo nastavak fašističke politike prema Bosni i Hercegovini. Jako se bojim ovoga što se trenutno događa, Vučića kojega podržava Putin, kao i hrvatske strane, koja također radi ono što je cilj Putina, a to je dezintegracija Bosne i Hercegovine te ponovni nemiri u mojoj zemlji.

Ja sam u BiH ‘ostali’, ja sam Bosanka i Hercegovka koja ne može ostvariti ono što može bilo koji Hrvat, Srbin ili Bošnjak, nemam jednaka prava. Nemam jer Dayton je tako koncipiran da ja, primjerice, nikad ne mogu biti predsjednica Bosne i Hercegovine jer židovi, Romi i ostali to ne mogu postati. Taj je Ustav napravljen posve pogrešno.

Zalažem se za promjene zakonodavstva, ali da to ide prema europskim praksama, gdje su građani ti koji odlučuju. Ja, primjerice, zato što sam iz Federacije, nemam pravo glasovati za Srbina. A možda je meni baš neki srpski kandidat najbolji. Cijela priča s izbornim zakonom je velika manipulacija koja ima za cilj promociju HDZ-a”.

‘Stalo mi je do istine’

Jasmili Žbanić nedavno su prijetili smrću jer je tražila da se objavi popis imena djece ubijene u Sarajevu za vrijeme rata.

“Radila sam mnogo filmova koji se bave zločinima i shvatila da u puno slučajeva ne postoji precizna dokumentacija žrtava. U Srebrenici postoji, jer svaka osoba od njih 8372 ima svoje ime i prezime; ta imena stoje u Memorijalnom centru. U Sarajevu, pak, političari spominju da je ubijeno 1601 dijete, a instituti za istraživanje ratnih zločina spominju manje brojke.

Prvo je pitanje o točnom broju ubijene djece postavio Srđan Puhalo, sociolog iz Banja Luke. Na njega su se obrušili, govoreći da je nacionalist, pitajući otkud mu pravo da postavi to pitanje, što ne pita zašto nisu osuđeni oni koji su ubijali djecu. Govorili su za njega da je bio u vojsci Republike Srpske, pa odakle mu pravo pitati za takav podatak. Ali ja nisam bila u vojsci Republike Srpske, ja sam za rata bila dijete, bilo mi je sedamnaest godina kad je rat počeo. I mene također zanima zašto se koristi taj broj od 1601 djeteta, broj koji nije potkrijepljen imenima i prezimenima, godinom rođenja i godinom smrti. Jer u Sarajevu nije bio problem voditi tu vrstu evidencije.

Ili instituti nisu dobro obavili svoj posao ili netko manipulira brojevima. Stalo mi je do istine. Kao građanka Sarajeva, smatram da se ne smije koristiti netočan broj.

Ne razumijem zašto je političarima malo brojka poginule djece koju spominju instituti? Kakva je to nekrofilija, opsjednutost mrtvima, da se mora na taj način govoriti. Za mene je i jedno dijete previše, užasan zločin. Pojedini akademici, intelektualci, povjesničari, pravnici od kojih sam očekivala podršku pitali su zašto brojimo djecu, poručili da se ne treba vraćati na takve stvari. Ne mogu razumjeti njihovu logiku.

Neki rade na tome da me se degradira u javnosti. Došlo je do toga da su neki ljudi, poput jednog od zastupnika u Kantonu Sarajevo, napisali toliko zapaljive poruke na Facebooku da su mi prijetili smrću”, kaže.

“Svako dijete ima svoj dignitet i ne želim dopustiti da se brojkama manipulira. Isto kao što mi smeta kad srpski političari izmišljaju koliko je civila ubijeno u Kravicama pokraj Srebrenice, pokušavajući opravdati srebrenički zločin nekim netočnim brojkama. Ako mi to smeta, pa kako mi ne bi onda smetalo kad ljudi iz mog grad izmišljaju?

Ja sam u posljednjih mjesec dana na sve moguće načine pokušala naći taj popis od 1601 djeteta, ali njega nema. Prozivam političare da ga pokažu. Možda netko i ima taj popis. Tražim da se koristi provjerena faktografija, potkrijepljena dokumentacijom.

Fokus na ljudskost

Sad su izbori u Bosni i sad je to zapaljiva tema na kojoj političari pokušavaju dobiti bodove time što će se postaviti kao zaštitnici djece. Jedan mi je čak napisao: ‘Mi ne damo našu djecu’, kao da sam ja netko tko napada djecu.

Ako ne utvrdimo činjenice, onda dajemo prostor manipulaciji. A to je opasno za naše društvo. Jako je bitno znati točne brojke, da to jednoga dana ne bude predmet sukoba novih generacija”, ustvrdila je Žbanić.

“Quo Vadis, Aida?” mnogi su u Srbiji i Republici Srpskoj pogledali preko raznih online kanala, ali film na tim područjima dosad nije prikazan u kinima, kao ni na televizijama. Točnije, prikazan je samo u Novom Pazaru, gdje je prikazivanje organizirala bošnjačka zajednica.

U petak će film biti prikazan u Novom Sadu, koji je ove godine jedna od europskih prijestolnica kulture.

“Opet je iza toga ženska inicijativa. Ja, nažalost, neću moći biti tamo, ali imat ćemo videolink”, rekla je redateljica.

Među brojnim nagradama koje je film dobio, ovih je dana nagrađen i u Poljskoj, nagradom poljske filmske akademije. Poljaci su među koproducentima filma.

“Čudesno je što su Poljaci film doživjeli kao svoj i sve ovo pokazuje da nacionalnost nije važna kad se fokusiramo na ljudskost. To je za mene prava vrijednost Europe, ne gledati ko je koje nacionalnosti, nego znati da imamo neku zajedničku prošlost i da mislimo na našu zajedničku budućnost”, zaključila je Žbanić.

(Jutarnji list)