Iva Lučić: “Ideja Bošnjaštva postojala je 60-ih godina, ali su je komunisti odbacili kao ‘habsburško-imperijalistički import'”

Razgovarao: Boris Pavelić (“Nacional”)

“U ime nacije – politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956-1971)” naslov je knjige povjesničarke Ive Lučić, zaposlene na švedskom Sveučilištu Uppsala, koju je nedavno objavio sarajevski izdavač University Press. Riječ je o bosanskohercegovačkom prijevodu knjige izvorno objavljene na njemačkom jeziku, koja je prilagođena doktorskoj disertaciji rođene Sarajke izvanredno bogatog obrazovanja i karijere. Od 2000. do 2005. Iva Lučić paralelno je studirala operno pjevanje na znamenitom Mozarteumu u Salzburgu te povijest i teologiju na salzburškom Sveučilištu Paris-Lodron. Pjevanje je diplomirala 2005. godine. Nakon temeljitog obrazovanja iz historiografije na nekoliko europskih sveučilišta, na Sveučilištu Uppsala objavljena je 2016. doktorska disertacija o proglašenju muslimanske nacije, na njemačkom jeziku. Jedno vrijeme studirala je na Oxfordu te predavala na nekoliko sveučilišta u Europi, a od 2019. predaje povijest na Sveučilištu Uppsala. Iva Lučić rado je pristala za Nacional objasniti temeljne teze svoje knjige.

NACIONAL: Povjesničarka ste. Kako ste se i zašto zainteresirali za temu političkog priznanja bosanskohercegovačkih Muslimana kao nacije?

Rođena sam u Sarajevu. Kao doktorandicu vodilo me opredjeljenje da u obzoru mog znanstvenog interesa treba biti problematika sredine iz koje potječem. U skladu s tim, izabrala sam za temu politički status Muslimana u  SFRJ, jer sam tijekom dodiplomskog studija, konzultirajući recentnu povijesnu literaturu, uvidjela da ta pitanja izazivaju pažnju i istraživača u internacionalnim domenama.

NACIONAL: Što ste naučili iz svog istraživanja? Kako biste opisali svoje znanje o temi prije nego što ste počeli pisati doktorat i nakon što ste ga završili? Pitam to zato što bih želio pokušati objasniti svoje mišljenje o tome koliko je općoj javnosti u BiH, ali i na području bivše Jugoslavije, poznato kako je i zašto bosanskohercegovačkim Muslimanima priznat status nacije.

Na doktorskom studiju stekla sam višeslojna saznanja, koja bi se mogla šire opisati kao saznanja na polju teorija o izgradnji nacija i nacionalnih identiteta i empirijskih saznanja. Na prvom polju, na početku sam polazila od stavki da se dosadašnji teorijski modeli o nacionalnim identitetima i njihovim nastancima – o čemu su pisali autori kao Ernest Gellner, Benedict Anderson, Karl Wolfgang Deutsch i drugi – mogu lako primijeniti i na moju konkretnu studiju o “nation-buildingu” Muslimana. Međutim, što sam se više udubljivala u materiju, primjena tih teorija postajala je sve problematičnijom. Shvatila sam da su takvi teorijski modeli stvarani na bazi empirijskih iskustava koja je prolazila, uglavnom, zapadna Europa u 19. stoljeću te da su ta iskustva i u ovim teorijskim modelima postavljena kao norma koju i svi drugi moraju slijediti. Takav normativni pristup je problematičan i nema znanstvenu osnovu. Na kraju sam se odlučila ne aplicirati takve teorijske modele kako ne bih upala u istu zamku normativnih shvaćanja, već hermeneutičkim pristupom proučiti proces. To mi je pomoglo shvatiti logiku razmišljanja bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva u procesu političke afirmacije Muslimana kao nacije, koja se ne ocjenjuje manipulativnim. Shvatila sam da je za bosanskohercegovačku Partiju taj proces bio neodvojiv od procesa afirmacije političkog subjektiviteta SR Bosne i Hercegovine na nacionalnom principu, u sklopu procesa političke i ekonomske decentralizacije jugoslavenske federacije, koja se upravo zasnivala na nacionalnoj retorici. Također, krenula sam od singularnog shvaćanja nacionalnog identiteta Muslimana, kao što se to često u literaturi i pisalo. Međutim, tijekom istraživanja došla sam do zaključka da su postojali različiti koncepti i različite naracije o muslimanskoj naciji te cijeli niz različitih teritorijalizacija muslimanske nacije; na primjer, muslimanska nacija unutar SFRJ ili isključivo unutar SR BiH. Dakle, ne govorimo o nacionalnom identitetu, već o pluralizmu nacionalnih identiteta za koje su se razni politički akteri i intelektualci zalagali. Dakle, vodile su se političke borbe o tome koji će koncept identiteta na kraju dobiti političku i društvenu prevlast. To me onda navelo na to da kao teorijski model apliciram teoriju o socijalnim pokretima – “social movement theories” – koja mi je pomogla shvatiti taj proces afirmacije kao politički proces mobilizacije za unutarpartijski i općedruštveni konsenzus. Također, do sada se politička afirmacija Muslimana predstavljala kao politički pothvat isključivo muslimanskog političkog rukovodstva. Za razliku od takvog shvaćanja, pokazalo se da se za promjenu političkog statusa Muslimana u BiH zalagalo cijelo političko rukovodstvo BiH, uključujući srpske i hrvatske političare iz  SR  BiH. Najzad, do sada se literatura na tu temu uglavnom osvrtala na političke događaje unutar SR BiH. U svojoj knjizi, pak, ukazujem na važnost cjelokupnog jugoslavenskog političkog konteksta kao čimbenika i pogonske snage za odluku rukovodstva BiH da politički afirmira Muslimane.

JUGOSLAVENSTVO KAO ODBRANA OD ASIMILACIJE

NACIONAL: U knjizi govorite o “posebnoj svijesti samih Muslimana”, odnosno o “etničkom”, “nacionalnom muslimanskom samorazumijevanju” kao bitnoj komponenti njihova priznanja kao nacije, koja je dosadašnja literatura najviše ticala. Kako biste opisali tu “posebnu svijest”, odnosno, to identitetsko samorazumijevanje Muslimana u BiH?

U knjizi nisam dala primarnu važnost aspektu nacionalnog muslimanskog samorazumijevanja, iako ga ne dovodim u pitanje. Pokušala sam najprije oslikati te analizirati unutarpartijski proces i logiku političkog djelovanja rukovodstva BiH, koje je 1968. godine donijelo političku odluku da su Muslimani Bosne i Hercegovine ravnopravan narod sa Srbima i Hrvatima u BiH. U sklopu analize tog političkog procesa analizirala sam i političke argumente o nacionalnoj samosvijesti Muslimana. Naime, kao prvi i osnovni aspekt nacionalne samosvijesti navodi se činjenica neuspješne nacionalne asimilacije Muslimana unutar srpske ili hrvatske nacije uspros polazištu KPJ u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, da će Muslimani s vremenom postati dio hrvatske ili srpske nacije.Također, jugoslavenstvo je bilo još jedan aspekt samosvijesti, u smislu ograđivanja od srpskog ili hrvatskog nacionalnog identiteta. Od 1953. godine znatan broj Muslimana identificirao se kao “Jugoslaven”. Tu je bitno naglasiti da je jugoslavenski identitet tada imao znatno širu društvenu podlogu te nije bio utemeljen isključivo kod muslimanskog stanovništva. Naravno, za samosvijest stanovništva, pogotovo u ruralnim dijelovima socijalističke republike BiH, bitnu ulogu igrala je religija. U slučaju muslimana to je islam, iz kojeg su proizišle i specifične socijalne prakse svakodnevnog života, poput posebne nošnje, dijalektalnih izgovora, muzike… U formalnim nacionalnim naracijama o muslimanskoj naciji šezdesetih ili sedamdesetih godina, kao bitan element naglašavala se povijesna povezanost Muslimana sa Srbima i Hrvatima unutar BiH, u smislu trojne konstelacije separatnih nacionalnih grupa koje su pak uvijek bile upućene jedna na drugu za opstanak, kao i teritorijalna povezanost s BiH. Takvi narativi su, naravno, reflektirali tadašnju politiku rukovodstva BiH, koje se zalagalo za političku afirmaciju SR BiH kao samostalne republike triju nacija.

NACIONAL: Vaš rad priznaje tu komponentu, ali se više bavi političkim procesima unutar Partije koji su rezultirali nacionalnim priznanjem muslimana BiH. Molim vas da pokušate odgovorite zašto se sve dogodilo kako se dogodilo? Drugim riječima, zašto je unutarpartijski politički proces rezultirao takvom odlukom?

Politički proces afirmacije Muslimana i njihova revalorizacija kao jednog od tri naroda u SR BiH bio je dio aktivne politike rukovodstva BiH koje je imalo za cilj legitimirati i osigurati politički subjektivitet SR BiH kao samostalne republike. Taj se proces odvijao od sredine pedesetih do sredine sedamdesetih godina. Ja ga procjenjujem kao političku reakciju BiH rukovodstva na dva usko povezana procesa unutar jugoslovenske federacije: na političku i ekonomsku decentralizaciju koja se odvijala na nacionalnom principu – primjerice, pitanje prava republika/nacija da autonomno raspolažu republičkim ekonomskim dohotkom formulirano je kao pitanje nacionalne ravnopravnosti – te na političku devalvaciju jugoslavenstva. Polazeći od činjenice da suverenitet SR BiH do tada nije bio definiran prema nacionalnom principu te je BiH često bila opisivana kao “Jugoslavija u malom”, rukovodstvo BiH krajem 1950-ih godina osjetilo je rastući pritisak da se redefinira suverenitet SR BiH te da se na širokoj federativnoj političkoj areni definira nositeljem specifičnih nacionalnih interesa. Polaznu točku pritom je činila formula  ZAVNOBiH-a o BiH kao republici Srba, Hrvata i Muslimana. Sve dok su Muslimani imali politički status religijske grupe, ta se tročlana formula suvereniteta u nacionalnom smislu mogla narušiti na dvočlanost. Političko priznavanje nacionalno specifičnog subjektiviteta Muslimana u BiH, dakle, predstavljalo je utvrđivanje političkog suvereniteta BiH prema tročlanoj formuli. Kada su na  VIII. kongresu SKJ 1964. godine decentralisti dobili političku prevlast unutar SKJ -a, znatno je napredovala i politička devalvacija jugoslavenstva, koje se sada sve više poistovjećivalo s unitarizmom. Njega je, pak, prema novoj oficijelnoj političkoj liniji, trebalo suzbijati. U kontekstu SR BiH to je značilo gubitak temelja za njeno opravdanje kao “Jugoslavije u malom”, što je moglo dodatno ugroziti njezin status republike. Još bitnije, devalvacija jugoslavenstva bila je bitna pretpostavka i za nacionalno priznanje Muslimana, koji su se do tada velikim dijelom izjašnjavali kao Jugoslaveni. U novom političkom kontekstu bilo je to rizično za republiku BiH. To su iskoristili zagovornici priznavanja muslimanskog nacionalnog identiteta, navodeći da bi se BiH mogla shvatiti kao nositelj jugoslavenstva sve dok se Muslimani ne budu priznali kao nacija, što je moglo dovesti do njezina obezvrjeđivanja kao republike. To je dovelo do odnosa između muslimanske nacije i jugoslavenstva koji opisujem kao “komplementarni antagonizam”, u smislu: što se više devalviralo jugoslavenstvo, to je više napredovao muslimanski proces „nation-buildinga“.

BiH NIJE JUGOSLAVIJA U MALOM

NACIONAL: Bi li se, bez želje da se ulazi u kakve vrijednosne sudove, moglo reći da su bosanskohercegovački Muslimani, današnji Bošnjaci, najmlađa nacija u Europi?

Svaka nacija, neovisno o tome kada je dobila status nacije i neovisno o tome kada je postala državotvorna, mora se konstantno reafirmirati, odnosno svoj nacionalni narativ reproducirati kroz svakodnevnu političku i kulturnu praksu, uključujući i nacionalne simbole. Na to je ukazao već teoretičar Michael Billig. Na to ukazuju i moji kolege istraživači švedskog nacionalnog identiteta, koji je trenutno u fazi znatne redefinicije. Postavlja se i pitanje nastaje li nacija tek nakon što biva priznata. Što je onda sa svim onim skupinama koje se dugo bore za nacionalni status, ali koji im se konstantno negira? Baski su jedan primjer. Također, u kontekstu vašeg pitanja možemo raspravljati o priznavanju niza nacija od strane Sovjetskog Saveza, kao što je bio slučaj s Turkmenima, i tako dalje. Ali svakako možemo reći da političko priznanje Muslimana kao nacije datira iz druge polovine 20. stoljeća.

NACIONAL: Kako je činjenica da su Muslimani dobili status nacije utjecala na tadašnje i buduće odnose u BiH?

Čak i prije promjene političkog statusa, u BiH su Muslimani imali priznat politički subjektivitet, što se najviše reflektiralo u kadrovskoj politici unutar republike u kojoj su uvijek, pored Srba i Hrvata, bili zastupljeni Muslimani. To je bila praksa u svim kadrovskim postavama unutar Partije, kao iu svim institucijama. Dobivanje statusa nacije nije puno promijenilo tu praksu, ali ju je politički “zacementiralo”. Istovremeno, nakon te odluke, politički više nije bilo moguće dovesti u pitanje status muslimana kao ravnopravnog naroda unutar BiH. Na osobnom planu, za mnoge Muslimane to je možda bio i jedan psihološko-afirmacijski moment. Najzad, ta odluka zacementirala je partikularnost među nacijama unutar BiH, a nauštrb jugoslavenstva.

NACIONAL: Kako, kao povjesničarka, procjenjujete želju i sposobnost Saveza komunista Jugoslavije da upravlja međunacionalnim odnosima u BiH i u Jugoslaviji?

Politika međunacionalnih odnosa bila je dinamična i mijenjala se. Sve do pedesetih godina oficijelni stav Partije glasio je da je nacionalno pitanje već riješeno. Dakle, Partija je pragmatički i utilitaristički pristupala međunacionalnim odnosima. Međutim, stavljanjem međunacionalnih odnosa na politički dnevni red te kasnije i njihovo utemeljenje kao posebne političke oblasti, značilo je da su se međunacionalni odnosi transformirali iz političkog sredstva u politički cilj za sebe. No zagovornici nacionalnog pitanja nisu mogli predvidjeti činjenicu da tematiziranjem nacionalnog pitanja nisu samo omogućili ostvarivanje svojih političkih i ekonomskih interesa, nego su otvorili i nove političke pogodnosti za druge interesne grupe unutar društva, koje su nacionalnu retoriku objeručke prihvatile i koristile, što se pokazalo u događajima osamdesetih godina. Jezik je bio bitna komponenta kojom se naglašavalo zajedništvo BiH, dok je u drugim republikama, kao u SR Hrvatskoj i SR Srbiji, ubrzo postao bitnim nacionalnim kriterijem. Treba, međutim, naglasiti i da je takvom politikom međunacionalnih odnosa također stvoreno tlo za centrifugalne tendencije, koje su jačale osamdesetih godina.

NACIONAL: U knjizi objašnjavate iznimno dinamičan razvoj: u samo petnaest godina Muslimani su od tvrdnje Moše Pijade 1953. kako “musliman ne označava naciju” došli do ocjene CK SKBiH iz 1968. kako “praksa potvrđuje” da su jesu dobili status nacije. Kako objasniti tako neuobičajeno brz civilizacijski skok?

Bile su to dinamične i značajne godine u smislu drastične transformacije političke i ekonomske državne građevine. Ne bih taj proces ocijenio kao civilizacijski skok. Priznanje Muslimana kao nacije nije bilo neizbježan politički događaj u smislu civilizacijskog napretka. Niti je iza njega stajao ikakav politički master plan BiH rukovodstva, već prije pragmatičan način opreznog pozicioniranja na političkoj sceni te borba za politički, ali i ekonomski opstanak.

NACIONAL: Može li se tvrditi da je priznanje Muslimana kao nacije trajno sačuvalo muslimanski dio identiteta BiH? Smatrate li da bi on, da je odluka bila drugačija, s vremenom iščeznuo, osobito u svjetlu svega što se dogodilo od polovine osamdesetih naovamo?

Mislim da priznanje Muslimana nije bilo “conditio sine qua non” za očuvanje samosvijesti Muslimana. Mislim da bi se ta svijest sačuvala i bez nacionalnog priznanja, ali možda u drugačijem obliku. Ipak, priznanje novog političkog statusa Muslimana nije uspjelo znatno obesnažiti struje koje su negirale politički subjektivitet Muslimana, što se pokazalo devedesetih godina kada je to opet dovođeno u pitanje ili čak aktivno negirano.

ANTIMUSLIMANSKA RETORIKA VIKTORA ORBANA

NACIONAL: Bi li se moglo tvrditi da je proglašenje muslimanske nacije sačuvalo BiH kao ravnopravnu federalnu jedinicu unutar Jugoslavije, što je bio temelj za državno osamostaljenje 1992., s obzirom na to da ste u knjizi zaključili kako je partijsko vodstvo BiH tim potezom željelo učvrstiti status i ravnopravnost BiH kao federalne jedinice unutar Jugoslavije?

Svakako. To proizlazi i iz mojih odgovora na druga pitanja. Muslimani su funkcionirali kao bitan, ali ne i jedini politički element za utvrđivanje statusa BiH kao samostalne republike čiji je suverenitet, pak, od 1968. godine nadalje definiran i prema nacionalnom principu, kao što je to bio slučaj drugim republikama unutar Federacije.

NACIONAL : Čini li vam se logičnom odlukom iz 1993. godine da se Muslimani prozovu Bošnjacima?

Odluka koja je 1993. donesena na Kongresu bošnjačkih intelektualaca, o preimenovanju Muslimana u Bošnjake, prema mom mišljenju, nije bila nužno logična odluka koja je proistekla iz odluka SR BiH. Njezini su nosioci već pripadali novoj političkoj nomenklaturi, a odluku su donijeli u kontekstu rata, u kojemu se politički subjektivitet Muslimana negirao. Možda treba naglasiti da se i šezdesetih godina bošnjaštvo diskutiralo kao jedna od opcija za nacionalno ime Muslimana, ali je uskoro bilo odbijeno s argumentom da je to imperijalistički import. Pritom se mislilo primarno na habsburški period, kada je habsburški ministar financija i upravitelj Bosnom i Hercegovinom Benjamin von Kallay zagovarao bošnjaštvo kao nacionalni identitet kojim bi se ujedinilo Srbe, Hrvate i Muslimane BiH. U bošnjaštvu je Savez komunista BiH vidio i nositelja asimilacijske politike koja bi ugrozila nacionalnu partikularnost drugih dvaju nacija, srpske i hrvatske. Odluka iz 1993. svakako je snažnije naglasila teritorijalnu utemeljenost nacije, ali je značila distanciranje od koncepta suvereniteta BiH osnovanog na tronacionalnom sustavu koji je naglašavao posebnost, ali i uzajamnost i zajedništvo svih triju naroda, čemu su, svakako, pridonijeli ratni događaji.

NACIONAL: Što mislite o tvrdnjama koje je nedavno iznio mađarski predsjednik Viktor Orbán, da bi za EU mogao biti problem integrirati zemlju u kojoj živi dva milijuna muslimana? Je li ta izjava izraz dosad nepoznate vrste nepovjerenja prema Muslimanima BiH?

Izjavu shvaćam kao jednu u nizu izjava koje su Orbánu dale političku popularnost i izvan njegove zemlje. Danas većina građana EU-a zna tko je premijer Mađarske, dok svatko možda i ne zna ime premijera Švedske. Simptomatično je i utoliko što ide uz Orbánovu antiimigracijsku politiku koja se temelji na antimuslimanskoj retorici te krive vizije Europe kao isključivo kršćanske.