Višemjesečna politička kriza u našoj zemlji započeta odnosno intenzivirana od sredine prošle godine sve jače je zatezala konopac nesigurnosti. Vlast u RS-u je makismalno doljevala ulje na vatru podrivanjem državnih institucija, donošenjem zakona i zaključaka kojima su pokušali obesmisliti državu, a od entiteta praviti državu koja to nije.

U takvim okolnostima političke krize sustigao je i rat u Ukrajini. Ruska agresija iz temelja je promijenila odnos Evrope i SAD-a i nametnula neku novu realnost koju valja propitivati. Svijet se počeo razvrstavati. Većinski je Rusija kritikovala i okarakterisana kao krivac, rijetki su stali uz Rusiju, a nekolicina je ostala neutralna. Upravo se Dodik svim silama trudio ne zamjeriti se svojim ruskim prijateljima kojima je dužan političku poslušnost pa mu jedinstveni stav Evrope i SAD-a nikako nije odgovarao.

Ruski igrač

U takvim okolnostima Dodik je pod pojačanim ruskim reflektorima sebe naglasio kao istinskog ruskog igrača koji deklarativno želi biti neutralan, ali je dugogodišnje političko djelovanje podredio upravo ruskim interesima. U Moskvi je Dodik dobijao ohrabrenje za svoj separatizam, nešto novca za RS i lažnu sliku da ima svesrdnu podršku i da u svom poslu podrivanja BiH može uspjeti. Čak ni u Srbiji Rusija više ne gleda kao što gleda u Dodika i RS, naročito poslije neuspjelog podrivanja države u Crnoj Gori koju nisu uspjeli odvojiti od NATO saveza. Tako je Dodik u određenom smislu zadnja šansa Rusije za kontrolu procesa na Balkanu.

Upravo u tom kontekstu se posmatra i BiH nakon ruske agresije na Ukrajinu. Više se ne govori isključivo o ruskom utjecaju u BiH već i o potencijalnoj sigurnosnoj prijetnji. Nameće se mnoštvo pitanja, poput onog hoće li se rat u Ukrajini odraziti i na BiH? Hoće li neko globalni haos iskoristiti za neke svoje ciljeve u BiH? Je li BiH možda Putinova meta?

Histerija bez pokrića

Na valovima takve histerije iz raznoraznih ormara izlaze razni stručnjaci koji pod dojmom Ukrajine i svojevrsnog PTSP-a puni samopouzdanja poručuju kako se treba naoružati i kako rat nije nemoguć. Jedan od takvih je i Ivo Komšić, bivši gradonačelnik Sarajeva koji histeriju podiže na viši nivo naglašavajući da je dobio određene formacije. A te informacije za koje tvrdi da je dobio su ustvari izjava generalnog sekretara NATO saveza da će ta vojna organizacija voditi računa o zemljama partnerima, posebno o BiH i Gruziji gdje i ima ruskog utjecaja.

Ipak, samo jedna takva izjava dovoljna je da uznemiri i onako uznemireno stanovništvo.

Ako na to dodamo dolazak rezervnih trupa EUFOR-a u BiH i vojnike koji šetaju gradovima, ugođaj je upotpunjen. Onim starijim se vraćaju slike devedesetih, a onim mlađim neizvjesnost i pitanje: Šta se dešava? Potom lokalne vlasti, “ničim izazvane” otvaraju priču kako eto baš sada treba vidjeti u kakvom su stanju skloništa, iako su dvije decenije ta skloništa zaboravljen aili prenamijenjena. Uz sva opravdanja, vrijeme otvaranja takve teme je neprimjereno.

Čak se i i standardne obaveze i poslovi sada predstavljaju u nekom posebnom kontekstu pa se javnost pita ima li možda neka pozadina za koju ne znamo.

Uz sigurnosnu krizu ide i ona ekonomska, a rast cijena većine proizvoda upotpunjuje nacionalnu anksioznost.

Cjelokupnu krizu najviše je generirao Dodik, koji je proruskim stavovima i dao povoda da EUFOR u BiH pošalje dodatne snage, ali ne zbog sukoba već zbog predostrožnosti i jasne poruke Zapada. A oni koji prizivaju rat nisu dali najprecizniji odgovor: Ko bi ratovao protiv koga? RS protiv Federacije? RS i Srbija protiv Bošnjaka? Za nezavisnu RS? U kakvim to vizijama neko vidi i kakav bi to bio interes i Srbije i RS-a? Kako bi se ponašali Hrvati? Zar u svim opcijama to ne bi bio rat protiv NATO-a i Evrope, a ne protiv BiH.

Sve što se dešava u sigurnosnom smislu neophodno je posmatrati kao predostrožnost, a ne kao opasnost. Nervoza se javlja jer su na ukrajinskom primjeru pale i maske pa je i u BiH jasno ko za koga navija. Međutim, odgovornost je nešto što treba biti prioritet, a posebno kod državnih službenika.

Mnogi kao da su rat u Ukrajini dočekali kao priliku da se dugogodišnji problemi i krize u našoj zemlji kamufliraju navodnom sigurnosnom prijetnjom. Zbog toga neki ispituju i provociraju moguće incidente kako bi se sakrili iza neke veće histerije. Međutim ratni pokloči su nešto drugo. A u bh. slučaju matematika je jasna. Zna se ko je ruski čovjek, koji su mu ciljevi, samo ostaje da se vidi da li će NATO i EU to prepoznati i iz bliže perspektive vidjeti ko to i zašto godinama koči integracije ove zemlje.

Klix