Višegrad. 10. decembar 2016. Sa Azmirom Šabanovićem stojim nedaleko od škole smrti “Hasan Veletovac”. Napadaju ga sjećanja. Ovo mjesto ga boli. Svrati u mezarje Stražište, prouči Fatihu al’ pogledu brani da odluta na 50- tak metara udaljenu školu.

Piše: Avdo Huseinović za portal ins.ba

Imao je 14 godina tog juna, krvave višegradske 1992.

Prilikom zatvaranja bošnjačkih civila, srpski vojnici u Višegradu prisilno su oduzimali novac i zlatni nakit od više stotina logoraša. Iznuđivali su novac, tako što su izvodili grupe muškaraca iz prostorije u kojoj su bili zatočeni i kao protivnaknadu da ih vrate žive, tražili od njihovih majki i supruga da sakupe novac za otkup.

Milan Lukić, Boban Šimšić i drugi vojnici u logoru Osnovna škola “Hasan Veletovac” odvojili su djecu od njihovih majki i poveli ih na ćupriju Mehmed paše Sokolovića, da ih bace u Drinu, ukoliko majke ne sakupe zlata i njemačkih maraka, koliko su tražili.

Azmir pamti i teško će ikad zaboraviti, dan kad ga je majka morala otkupiti.

Zajedno sa majkom, bratom, sestrom i drugim Bošnjacima doveden je u ovaj logor.

“Jednu noć boravka u logoru sve muškarce, od djeteta do najstarijeg, izveli su i postrojili ispred logora. Haški osuđenici Milan i Sredoje Lukić tražili su da se predstavimo”, prisjeća se Azmir.

Nakon što se predstavio, Azmira su pitali za oca, a kada je rekao da ga je odvela srpska vojska, udaren je puškom po glavi. Nakon toga, Milan Lukić mu je zaprijetio da će ga odvesti na ćupriju Mehmed paše Sokolovića, ubiti i baciti u Drinu “da vide Žepljaci šta rade Srbi Višegrađani”.

A onda je rekao Azmirovom desetogodišnjem bratu: “Ako si mu ti brat, idi reci majci neka skupi 2.000 maraka. Ako hoće da ponovo vidi svoga sina živog, neka ne sitniči, nek’ nađe te pare. Drina joj ga neće vratiti, njeni talasi su nemilosrdni i ne pristaju na otkup”.

Azmirov brat je otišao, majka nije imala taj novac. Izbezumljena žena hoda po školskoj sali, minute je dijele od odvođenja sina na višegradsku ćupriju smrti jer zna se, kad Milan Lukić nekom obeća da će ga Drina odnijeti, drugačije ne može i ne smije biti.

Desetine žena posmatraju nemoćnu Azmirovu majku. A onda, negdje iz kraja školske sale tiho se začuo glas.

“Sine, hodi vamo“, progovara tiho nana Fatima Tima Šehić iz zaseoka Šehići, sela Mala Gostilja i rukama išareti izbezumljenoj ženi da joj priđe.

Iz dimija vadi svežanj novčanica. “Izbroj tu 2.000 maraka i idi katilu plati da ti vrati dijete”, reče joj nana Tima.

Azmirova majka izbroji novac i krenu prema vratima. Nakon desetak minuta, vrati se sa sinom. Višegradski logoraši nekoliko dana kasnije, uspjeće pobjeći iz logora i spasiti se u slobodnoj Žepi. Azmir će preživjeti i avio bombardovanje avijacije Vojske Jugoslavije, koja je polijetala sa aerodroma Ponikve kod Užica i bombardovala selo Krušev do. Avio bomba je eksplodirala u njegovoj blizini, a sve gelere je pokupila jedna krava. Nakon okupacije Srebrenice, Azmir se u julu 1995. danima probijao do slobodne teritorije Olova.

U stilu Šerloka Holmsa prije nekoliko godina pronašao je kosti ubijenog oca Redže.

Po dolasku na slobodu 1995. Azmirova majka danima se raspitivala za nanu Timu i saznala da je preselila dvije godine ranije. Uspjeva pronaći njenu šćer. Nosi joj 2.000 maraka.

“Došla sam da vratim dug.Tvoja majka je spasila život mog djeteta, ja se vašoj kući nikad odužiti ne mogu“, govori Azmirova majka.

Suze. Jecaji. Uzdasi.

“Vrati te pare u tašnicu. Ja ih uzeti ne mogu. Znam da bi i moja mati ovako postupila“, reče Timina šćer.

I opet suze, jecaji, zagrljaji… Pa onda tišina. Mačem bi se mogla sječi.