Connect with us

Religija

Krili su svoja dobra djela

Published

on

Naši dobri prethodnici, čestiti vjernici i vjernice bojali su se za sebe ove vrste licemjerstva i uvijek su preispitivali svoje duše kako ne bi poprimili neko svojstvo dvoličnjaka, a da toga nisu ni svjesni.

 

Bolnu patnju navijesti licemjerima, koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu.” (En-Nisa,138, 139)

Prvih trinaest ajeta sure El-Bekare, te desetine ajeta u surama: Ali Imran, En-Nisa, El-Enfal, El-Ahzab, El-Feth, El-Hadid, El-Mudžadele, El-Hašr i El-Munafikun govore o licemjerima. Jedna sura se, ipak, izdvaja po sveobuhvatnom razjašnjenu stanja i svojstava licemjera, a to je sura Et-Tevbe, koja je zbog toga i dobila naziv “El-Fadiha”, sura koja sramoti i razotkriva munafike.

Ko su licemjeri? Koja su njihova dominantna svojstva?! Kako prepoznati munafike i kako se zaštiti od licemjerstva? Licemjeri, dvoličnjaci će po riječima Objave na budućem svijetu biti na samom džehennemskom dnu. Njihova nepredvidljiva ćud i beskarakternost nisu samo individualna slabost i mahana.

Munafici su nekoliko puta, pokušali izvršiti atentat na Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ga je Allah, dželle šanuhu, zaštitio od njihovih spletki. Oni su stajali iza čuvenog slučaja “ifk”-potvore, kojom su htjeli okaljati Poslanikovu časnu porodicu i moralno diskreditirati ključnu ličnost islama i muslimana. Kreatori su mnogih drugih zavjera i spletki. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je upozorio hazreti Osmana na njihovu opasnost: “O Osmane! Allah te je zaodjenuo “košuljom”, koju će munafici pokušati strgnuti s tebe, a ti im to nemoj dopustiti sve dok se ne sretneš sa mnom.” I zaista, munafici su i pokrenuli fitnu (smutnju) protiv Osmana, radijallahuanhu, i nahuškali na njega svjetinu i najgore ljude, sve dok nije stradao kao šehid.

Osim u pojedinačnim slučajevima, Časni Kur’an i hadis ne otkrivaju nam imena licemjera iz vremena Poslanika a.s., jer licemjerstvo kao društveni fenomen nije incident, niti prolazna historijska faza. Munafikluk je svojevrsna strategija prerušavanja, obrazac umreženog ponašanja jedne skupine ljudi koji se ogleda u obmanjivanju i manipuliranju javnosti.

Munafici formalno izvršavaju islamske propise, ali suštinski ne vjeruju u Allaha i Poslanika. Iako javno iskazuju ljubav prema Allahu i Poslaniku i iskazuju podršku muslimanima i lojalnost vođama, njihov uticaj u društvu je krajnje remetilački i destruktivan. Mrze svaki uspjeh islama i muslimana, ne vole da im se ikakvo dobro desi. Kada su vjernici u pitanju, ni rodbinstvo ni sporazum ne poštuju, raduju se njihovom porazu, uživaju u dominaciji nevjernika nad njima: “…mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa…” (Ali Imran, 118) Ako muslimani dočekaju kakvo dobro, to ih ozlojedi, a zadesi li ih kakva nevolja, obraduju joj se. Organizirano rade na razbijanju jedinstva, potpiruju razmirice i nesporazume, produbljuju razdore, podjele i raskole.

Iz niza kur'anskih ajeta razaznaje se složeni munafički karakter i strategija njihovog djelovanja: Oni naređuju da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih; vole da se o vjernicima šire bestidne glasine, želeći im zlo i propast. Kada sretnu vjernike kažu: “mi vjerujemo”, a kada se osame, psuju vjernike svojim oštrim jezicima. Škrti su i nespremni da učine bilo kakvo dobro; ruke su im stisnute, i samo preko volje udjeljuju. Njihova vanjština je impresivna. Kada ih pogledaš, njihov imetak, djeca i izgled te ushićuju, a kada progovore zbog njihove slatkorječivosti i tečnog govora, ti slušaš njihove riječi. U stvarnosti oni su najveće kukavice, koje misle da je svaki povik protiv njih, i zato ne vole džihad, borbu na Allahovom putu, i zadovoljavaju se da budu sa onima koji ne idu u boj. Srca njihova su zapečaćena, pa oni ne shvaćaju.

S obzirom na razorni uticaj munafikluka za svaku organiziranu muslimansku zajednicu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je ashabe na simptome takozvanog “en-nifakul-asgar” malog licemjerstva, licemjerstva u djelu,

Riječ je o pojavi kada neka osoba postepeno poprima osobine, manire i

postupke licemjera, iako formalno ostaje musliman u svome srcu. Ova vrsta licemjerstva ne izvodi iz vjere, ali njegovi počinioci su u velikoj opasnosti i na rubu su da se strovale u provaliju licemjerstva koja će ponoštiti njihova prethodno učinjena dobra djela.

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, pojasno je da u licemjerstvo spada neusklađenost srca i jezika, raskorak između tajnog i javnog. Osobe sa ovom vrstom licemjerstva pred ljudima se nastoje prikazati kao bogobojazne i pobožne, a kada se osame njihovo stanje se mijenja, i smanjuje se strah i stid od Allaha, dželle šanuhu, kao što kaže Uzvišeni: “Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad noću smišljaju riječi kojima On nije zadovoljan; Allah dobro zna sve ono što oni rade.” (En-Nisa, 108)

Takva osoba želi uvijek ostaviti lijep dojam kod ljudi, i stalo joj je da se čuje za

njena djela. Kada klanja u nečijem prisustvu, upotpunjava i uljepšava namaz, a kada je niko ne vidi, nemarna je prema svom namazu, obavlja ga brzo, odgađa izvan njegovog vremena, i bez ikakvog valjanog razloga izostavlja namaz u džematu. Inače, najteži namazi licemjerima su jacija i sabah.

Opasnost ove vrste licemjerstva ogleda se u tome da je ono most i stepenica prema velikom licemjerstvu. Postoji bojazan da takvom čovjeku Allah, dželle šanuhu, na samrti oduzme iman iz srca i da mu dâ pogubnu završnicu, kao što je zabilježeno u hadisu: “Čovjek čitav život radi djela stanovnika Dženneta, a svoj život završi djelima stanovnika vatre.”

U jednoj od verzija ovog hadisa, pojašnjava se da su njegova djela, u očima ljudi, izgledala kao djela stanovnika Dženneta.

Naši dobri prethodnici, čestiti vjernici i vjernice bojali su se za sebe ove vrste licemjerstva i uvijek su preispitivali svoje duše kako ne bi poprimili neko svojstvo dvoličnjaka, a da toga nisu ni svjesni. Njihova srca bila su ispunjena veličanjem Allaha, dželle šanuhu, iskrenošću prema Njemu i sviješću da On dobro zna ono što javno činimo i ono što u grudima svojim krijemo.

Činili su mnoštvo dobrovoljnih djela u tajnosti, i tajna djela su im bila draža od javnih. Ustrajavali su u učenju Kur’ana i zikru – spominjanju Allaha, dželle šanuhu. Trudili su se da svaki namaz obave u džematu od početnog tekbira, jer su znali da je to djelo zbog kojeg Allah, dželle šenuhu, upiše čovjeku dvije zaštite: zaštita od vatre i zaštita od licemjerstva.

Krili su svoja dobra djela, i nije im bilo toliko važno da li ih ljudi hvale ili kude. Težili su Allahovom zadovoljstvu i zato su im srca bila čista od pretvaranja i želje za ljudskom hvalom. Rekao je Ibn Dževzi: “Ko popravi svoju nutrinu, miris njegove dobrote proširit će se na sve strane, a srca će upiti taj miris. Istinska bogobojaznost je u popravljanju nutrine, jer sa pokvarenom nutrinom, ne koristi ispravnost vanjštine.”

islam.ba

Ostavi komentar

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Cazin

Cazin: U Gradskoj džamiji obilježen Lejletu-l-Bedr

Published

on

Sinoć 26.3.2024./16.noći ramazana 1445. h.g.,u prelijepom ambijentu Gradske džamije u Cazinu obilježena je noć Lejletu-l-Bedr.
Nakon klanjanja Teravih-namaza, programom kojeg su izveli učenici mekteba, prisutni su uživali u izvedbi mladih glasića kroz učenje ilahija, kasida, recitacija, mevluda.
Slušali su o ljepoti islama, posta, ramazana, džemata, džamije, Bedra.
Predavanje je održao profesor Mehmed Mašić, profesor u Medresi “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” Cazin koji je u svom govoru istekao vrijednosti džamije, džemata, i Bedra a najvažniji bedr je borba protiv vlastitih slabosti i poroka…
Zahvaljujem se svima prisutnim, profesoru Mašiću,djeci,roditeljima.
Molimo Allaha da nam primi naša dobra djela i da nas učvrsti u islamu. Amin
Smajo ef. Šabić,imam Gradske džamije
Nastavi čitati

Religija

Nevjernici postojanje doživljavaju kao tjeskobu i patnju, a vjernici kao najveću blagodat

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, objavio je: ”Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj Koji prašta.” (El-Mulk, 1.-2.)

U naše vrijeme – daleko od Allahove upute -, egzistencijalni filozofi i mnogi drugi učenjaci i autori istraživali su uzroke ljudske anksioznosti i zaključili da su anksioznost i psihička patnja svojstvene ljudskom postojanju, jer sve dok čovjek postoji, dok je živ, mora se suočavati sa anksioznošću, brigom, tjeskobom, depresijom i patnjom.

Međutim, islam ima sasvim drugačiji pogled na postojanje, na život i smrt, i uči nas da uz iskrenu vjeru i uputu Gospodara svjetova, postojanje kao takvo, postaje najveća blagodat. Takvom čovjeku je Allah olakšao put upute, pomogao mu u bogobojaznosti, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga, ako ustraje na Pravom putu, da ga čeka vječni Džennet, gdje nema smrti, gdje vlada psihički i duhovni mir i zadovoljstva svih vrsta, gdje je Allah za vjernike pripremio ono što nijedno oko nije vidjelo, niti uho čulo, i što čovjek ne može ni zamisliti.

Vjernik koji je ovo spoznao ne bi bio sretan da ga Allah nije stvorio, uprkos činjenici da ovo postojanje, na nivou dunjaluka, uključuje trud i teškoće, sadrži iskušenja i ispite te opasnost od upadanja u ono što vodi kazni u džehennemskoj vatri.

Ali vjernik koji traži pomoć od Allaha za uputu i postojanost na istini, i koji očekuje da će ga Allah uvesti u vječni Džennet, uvjeren je i siguran da Allah nikome neće nepravdu učiniti. Ovakvom vjerniku postojanje, tj., život, postaje najveća blagodat pred kojom je svaki drugi oblik uskraćenosti neznatan, jer je to privremeno uskraćivanje i lišavanje prolaznih dunjalučkih blagodati (kao što su bogatstvo, potomstvo, ugled, popularnost, vlast, i sl.), a na Ahiretu je potpuna nagrada i vječna sreća i užitak.

Neizmjerna je radost vjernika kojem je Allah, stvaranjem, omogućio da prisustvuje ovom ispitu i iskušenju koje postojanje nosi sa sobom, zatim ga pomogao uputom i obećao da će ga voditi stazama koje Njemu vode sve dok se bude trudio i borio na Allahovom putu, kako bi mu Džennet bio posljednja stanica i vječno prebivalište.

Ovo postojanje, koje su pesimistički egzistencijalisti doživljavali kao nužnu tjeskobu, anksioznost i patnju, jeste upravo postojanje za koje se ljudska duša najviše bori i za kojim žudi. Stoga su najvažniji razlozi ljudske tjeskobe njegov strah za ovo postojanje i strah od nestanka, nepostojanja i ništavila.

Osoba koja ne vjeruje u Allaha i nije vođena svjetlom vjere, traži različite ciljeve u svom životu. Njegov cilj može biti težnja i traganje za bogatstvom, slavom i ugledom, ili bilo čime drugim, i on se zaokuplja svojim traganjem, zanemarujući sve ostalo u životu. Sve dok jednog dana ne počne da razmišlja i zapita se: ”A šta poslije? Šta će se desiti nakon što se bogatstvo poveća i dostigne vrtoglave iznose? Šta će se desiti nakon što slava i popularnost dostignu svoj vrhunac? Šta onda? Šta znači sve ovo ako ću ja umrijeti i ostaviti sve to?”

Kada čovjek dostigne ovu fazu, fazu preispitivanja smisla svog života i smisla i svrhe ljudskog postojanja uopće, onda se bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan osjeća izgubljeno i beskorisno, i osjeća da ništa nema smisla, i tada njegov život postaje očajan, depresivan i anksiozan.

Naime, bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, u očima čovjeka, smrt postaje povratak u zastrašujuće ništavilo, i takav čovjek živi u stalnom strahu od smrti.

Možda ga je upravo poimanje smrti kao kraja postojanja dovelo do toga da on svaki trenutak svog života iskoristi u tjelesnim zadovoljstvima, i nije ga briga da li su ti užici halal ili haram, da li je nešto moralno ili nemoralno, pa se onda odaje alkoholu, drogi, bludu i svim oblicima krađe i prevare kako bi se domogao bogatstva, vlasti i slave, pod devizom: ”Iskoristi što se može iskoristiti!”, a sve kako bi ispunio svoj kratki život u kojem ništavilo vidi kao konačni kraj.

Za razliku od takvog poimanja života i smrti, musliman i muslimanka uživaju u životu i zahvaljuju Allahu što ih je stvorio i izveo u postojanje, jer znaju da je čovjek stvoren da opstane i da traje, i da mu je Allah zagarantirao besmrtnost, ali ne u fazi dunjalučkog života, već na Ahiretu. I oni sa sigurnošću i ubjeđenjem znaju da smrt nije povratak u ništavilo i nepostojanje, već je smrt zapravo stanje postojanja, sa velikom sličnošću između njega i sna.

Potvrđuje to i hadis koji prenosi Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: ”Allahov Poslaniče, spavaju li ljudi u Džennetu?” On je rekao: ”Ne, san je brat smrti, a ljudi u Džennetu niti umiru niti spavaju.” (El-Bejheki, El-Bezzar, El-Taberani, El-Sujuti)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, kada bi se probudio iz zna, učio dovu: ”Hvala Allahu koji nas je oživio nakon što nas je bio usmrtio; pred Njim ćemo se skupiti na Dan oživljenja.” (Buharija)

Učenjaci su kazali da su smrt i san slični u jednom važnom segmentu, a to je nedostatak osjećaja za vrijeme. Kada se spavač probudi iz sna, ne može znati koliko je vremena proveo spavajući, osim ako ne pogleda na sat, ili ako ne potraži u prirodi oko sebe nešto što će mu pomoći u tome, kao što je gledanje izlaska ili zalaska Sunca, odnosno položaja Sunca na nebu, ili neke druge dokaze na osnovu kojih može zaključiti koje je doba dana.

Tako je i sa smrću. Bez obzira koliko godina je prošlo od nečije smrti, pa sve do proživljenja na Sudnjem danu, on neće osjetiti prolazak dana i godina, osim kao što spavač osjeća kada se probudi, kao što se navodi u ajetima: ”Na Dan kada će se u Rog puhnuti. Toga dana ćemo nevjernike modre sakupiti i jedan drugom će tiho govoriti: ‘Niste ostali više od deset dana.’ Mi dobro znamo o čemu će oni govoriti kad najrazboritiji između njih rekne: ‘Ostali ste samo dan jedan!'” (Ta-Ha, 102.-104.)

Zatim: ”A na Dan kad nastupi Čas oživljenja, zločinci će se zaklinjati da su u grobovima samo jedan čas ostali; a i prije su istinu izbjegavali. A reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje: ‘Vi ste ostali, prema Allahovoj odredbi, sve do Dana oživljenja – a ovo je Dan oživljenja, samo što vi niste znali.'” (Er-Rum, 55.-56.)

Nedostatak osjećaja za vrijeme vidimo i kod drugova iz pećine kad su se probudili iz sna nakon 309 godina, shodno ajetu: ”I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali: ‘Koliko ste ovdje ostali?’ – upita jedan od njih. – ‘Ostali smo dan ili dio dana’ – odgovoriše. – ‘Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali!’ – rekoše. – ‘Pošaljite jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovat će vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!'” (El-Kehf, 19.-20.)

Osim toga, u vjerodostojnim predajama navodi se da će Allah, na Sudnjem danu, utjeloviti smrt u obliku ovna koji će biti zaklan pred svima. I nakon što i sama smrt umre i bude zaklana, ostaje besmrtnost i vječnost koju nam garantira Uzvišeni Allah.

Vjernik koji zna da će čak i njegova smrt – bez obzira koliko vremena prođe između nje i proživljenja -, biti ništa drugo do noć provedena u dubokom snu, nakon koje slijedi život u kojem postojanje ne prestaje i koje čak ni spavanje neće prekidati, oslobođen je užasa ništavila i uvjeren u kontinuiranu blagodat postojanja.

On može uživati ​​u smirenosti i rahatluku kao plodovima ove spoznaje o stvarnosti ljudske besmrtnosti koju je Allah želio, i može uživati ​​u samom postojanju i zahvaljivati ​​Allahu na tome, a zatim u toku faze dunjalučkog postojanja nastojati da postigne visoke stepene u vječnom životu u Džennetu.

Molimo Allaha da naša prolazna faza dunjalučkog života i postojanja bude u znaku pokornosti Allahu i slijeđenja staze islama, a naša besmrtnost u znaku vječne sreće i užitka u prostranstvima Dženneta.

saff.ba

Nastavi čitati

Religija

”Ako Allah podari čovjeku neku blagodat, kako može znati je li to blagodat ili je iskušenje?”

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pitali jednog pobožnjaka: ”Ko je najsretniji čovjek?”

Odgovorio je: ”Onaj koji najviše usrećuje druge ljude.”

Pitali jednog učenjaka: ”Zašto si uvijek nasmijan?”

Odgovorio je: ”Stidim se da budem tužan, a znam da je moja sudbina u Allahovoj ruci.”

Pitali mudrog Lukmana: ”Od koga si naučio mudrost?”

Odgovorio je: ”Od neznalica, kad god sam primijetio neku mahanu kod njih, trudio sam se da je izbjegavam.”

Pitali su imama Ahmeda ibn Hanbela: ”Kad će čovjek osjetiti slast potpunog odmora i rahatluka?”

Odgovorio je: ”Onda kad mu noga smjerno zakorači u Džennet.”

Pitali beduina: ”Kako ćemo znati da se približio kraj ovoga svijeta?’

Odgovorio je: ”Kada onaj koji govori istinu bude morao platiti cijenu za istinit govor, a lažov bude nagrađivan zbog lažnog govora.”

Ibnul-Kajjim el-Džvzijje, upitan je: ”Ako Allah podari čovjeku neku blagodat, kako može znati je li to blagodat ili je iskušenje?”

Odgovorio je: ”Ako ga približava Allahu, to je blagodat, a ako ga udaljava od Allaha, to je onda iskušenje i fitna.”

Hasan el-Basri, rekao je: “Onaj ko se sa vama natječe u vjeri i dobrim djelima, natječite se sa njim, a onaj ko se sa vama natječe u dunjalučkim blagodatima, prepustite to njemu.”

Abdullah ibn Mubarek, rekao je: “Možda malo djelo bude uvećano zbog nijeta i namjere, a veliko djelo bude umanjeno zbog nijeta i namjere.”

Fudajl ibn Ijad, rekao je: ”Što je neki grijeh u tvojim očima manji, kod Allaha je taj grijeh sve veći, a što je grijeh u tvojim očima veći, kod Allaha je taj grijeh sve manji.”

Prenosi se da je Ahmed ibn Hanbel rekao: ”Ako želiš da Allah učini neprekidnim ono što ti voliš, onda ne prekidaj činiti djela koja Allah voli.”

Ibnul-Kajjim je rekao: ”Koliko god imao nedostataka u ibadetu, ne ostavljaj nikada lijep ahlak, možda će ti lijep ahlak biti ključ za najviše stepene u Džennetu. Zar mislite da pobožni ljudi nisu imali grijeha? Oni su ih samo skrivali i nisu ih javno činili, oni su se kajali zbog grijeha i nisu ustrajavali u griješenju, oni su ih priznavali, a nisu sebi tražili opravdanje zbog grijeha i nakon loših djela činili su dobra djela.”

Jahja ibn Muaz, rekao je: “Srca su poput lonaca za kuhanje hrane, a jezici su njihove kutlače. Zato obratite pažnju na ono što čovjek govori. Njegov jezik će iz srca ”zagrabiti” slatko, kiselo, ukusno i gorko, i pokazat će vam okus njegovog srca.”

Ahmed ibn Harb, rekao je: “Obožavao sam Allaha pedeset godina i nisam osjetio slast ibadeta dok nisam ostavio troje: ostavio sam zadovoljstvo ljudi dok nisam bio u stanju govoriti istinu, ostavio sam loše društvo dok nisam našao dobre i pobožne prijatelje, i ostavio sam slasti ovoga svijeta dok nisam našao i osjetio slast Ahireta.”

saff.ba

Nastavi čitati

Najčitanije