Krili su svoja dobra djela

Naši dobri prethodnici, čestiti vjernici i vjernice bojali su se za sebe ove vrste licemjerstva i uvijek su preispitivali svoje duše kako ne bi poprimili neko svojstvo dvoličnjaka, a da toga nisu ni svjesni.

 

Bolnu patnju navijesti licemjerima, koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu.” (En-Nisa,138, 139)

Prvih trinaest ajeta sure El-Bekare, te desetine ajeta u surama: Ali Imran, En-Nisa, El-Enfal, El-Ahzab, El-Feth, El-Hadid, El-Mudžadele, El-Hašr i El-Munafikun govore o licemjerima. Jedna sura se, ipak, izdvaja po sveobuhvatnom razjašnjenu stanja i svojstava licemjera, a to je sura Et-Tevbe, koja je zbog toga i dobila naziv “El-Fadiha”, sura koja sramoti i razotkriva munafike.

Ko su licemjeri? Koja su njihova dominantna svojstva?! Kako prepoznati munafike i kako se zaštiti od licemjerstva? Licemjeri, dvoličnjaci će po riječima Objave na budućem svijetu biti na samom džehennemskom dnu. Njihova nepredvidljiva ćud i beskarakternost nisu samo individualna slabost i mahana.

Munafici su nekoliko puta, pokušali izvršiti atentat na Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ga je Allah, dželle šanuhu, zaštitio od njihovih spletki. Oni su stajali iza čuvenog slučaja “ifk”-potvore, kojom su htjeli okaljati Poslanikovu časnu porodicu i moralno diskreditirati ključnu ličnost islama i muslimana. Kreatori su mnogih drugih zavjera i spletki. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je upozorio hazreti Osmana na njihovu opasnost: “O Osmane! Allah te je zaodjenuo “košuljom”, koju će munafici pokušati strgnuti s tebe, a ti im to nemoj dopustiti sve dok se ne sretneš sa mnom.” I zaista, munafici su i pokrenuli fitnu (smutnju) protiv Osmana, radijallahuanhu, i nahuškali na njega svjetinu i najgore ljude, sve dok nije stradao kao šehid.

Osim u pojedinačnim slučajevima, Časni Kur’an i hadis ne otkrivaju nam imena licemjera iz vremena Poslanika a.s., jer licemjerstvo kao društveni fenomen nije incident, niti prolazna historijska faza. Munafikluk je svojevrsna strategija prerušavanja, obrazac umreženog ponašanja jedne skupine ljudi koji se ogleda u obmanjivanju i manipuliranju javnosti.

Munafici formalno izvršavaju islamske propise, ali suštinski ne vjeruju u Allaha i Poslanika. Iako javno iskazuju ljubav prema Allahu i Poslaniku i iskazuju podršku muslimanima i lojalnost vođama, njihov uticaj u društvu je krajnje remetilački i destruktivan. Mrze svaki uspjeh islama i muslimana, ne vole da im se ikakvo dobro desi. Kada su vjernici u pitanju, ni rodbinstvo ni sporazum ne poštuju, raduju se njihovom porazu, uživaju u dominaciji nevjernika nad njima: “…mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa…” (Ali Imran, 118) Ako muslimani dočekaju kakvo dobro, to ih ozlojedi, a zadesi li ih kakva nevolja, obraduju joj se. Organizirano rade na razbijanju jedinstva, potpiruju razmirice i nesporazume, produbljuju razdore, podjele i raskole.

Iz niza kur'anskih ajeta razaznaje se složeni munafički karakter i strategija njihovog djelovanja: Oni naređuju da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih; vole da se o vjernicima šire bestidne glasine, želeći im zlo i propast. Kada sretnu vjernike kažu: “mi vjerujemo”, a kada se osame, psuju vjernike svojim oštrim jezicima. Škrti su i nespremni da učine bilo kakvo dobro; ruke su im stisnute, i samo preko volje udjeljuju. Njihova vanjština je impresivna. Kada ih pogledaš, njihov imetak, djeca i izgled te ushićuju, a kada progovore zbog njihove slatkorječivosti i tečnog govora, ti slušaš njihove riječi. U stvarnosti oni su najveće kukavice, koje misle da je svaki povik protiv njih, i zato ne vole džihad, borbu na Allahovom putu, i zadovoljavaju se da budu sa onima koji ne idu u boj. Srca njihova su zapečaćena, pa oni ne shvaćaju.

S obzirom na razorni uticaj munafikluka za svaku organiziranu muslimansku zajednicu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je ashabe na simptome takozvanog “en-nifakul-asgar” malog licemjerstva, licemjerstva u djelu,

Riječ je o pojavi kada neka osoba postepeno poprima osobine, manire i

postupke licemjera, iako formalno ostaje musliman u svome srcu. Ova vrsta licemjerstva ne izvodi iz vjere, ali njegovi počinioci su u velikoj opasnosti i na rubu su da se strovale u provaliju licemjerstva koja će ponoštiti njihova prethodno učinjena dobra djela.

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, pojasno je da u licemjerstvo spada neusklađenost srca i jezika, raskorak između tajnog i javnog. Osobe sa ovom vrstom licemjerstva pred ljudima se nastoje prikazati kao bogobojazne i pobožne, a kada se osame njihovo stanje se mijenja, i smanjuje se strah i stid od Allaha, dželle šanuhu, kao što kaže Uzvišeni: “Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad noću smišljaju riječi kojima On nije zadovoljan; Allah dobro zna sve ono što oni rade.” (En-Nisa, 108)

Takva osoba želi uvijek ostaviti lijep dojam kod ljudi, i stalo joj je da se čuje za

njena djela. Kada klanja u nečijem prisustvu, upotpunjava i uljepšava namaz, a kada je niko ne vidi, nemarna je prema svom namazu, obavlja ga brzo, odgađa izvan njegovog vremena, i bez ikakvog valjanog razloga izostavlja namaz u džematu. Inače, najteži namazi licemjerima su jacija i sabah.

Opasnost ove vrste licemjerstva ogleda se u tome da je ono most i stepenica prema velikom licemjerstvu. Postoji bojazan da takvom čovjeku Allah, dželle šanuhu, na samrti oduzme iman iz srca i da mu dâ pogubnu završnicu, kao što je zabilježeno u hadisu: “Čovjek čitav život radi djela stanovnika Dženneta, a svoj život završi djelima stanovnika vatre.”

U jednoj od verzija ovog hadisa, pojašnjava se da su njegova djela, u očima ljudi, izgledala kao djela stanovnika Dženneta.

Naši dobri prethodnici, čestiti vjernici i vjernice bojali su se za sebe ove vrste licemjerstva i uvijek su preispitivali svoje duše kako ne bi poprimili neko svojstvo dvoličnjaka, a da toga nisu ni svjesni. Njihova srca bila su ispunjena veličanjem Allaha, dželle šanuhu, iskrenošću prema Njemu i sviješću da On dobro zna ono što javno činimo i ono što u grudima svojim krijemo.

Činili su mnoštvo dobrovoljnih djela u tajnosti, i tajna djela su im bila draža od javnih. Ustrajavali su u učenju Kur’ana i zikru – spominjanju Allaha, dželle šanuhu. Trudili su se da svaki namaz obave u džematu od početnog tekbira, jer su znali da je to djelo zbog kojeg Allah, dželle šenuhu, upiše čovjeku dvije zaštite: zaštita od vatre i zaštita od licemjerstva.

Krili su svoja dobra djela, i nije im bilo toliko važno da li ih ljudi hvale ili kude. Težili su Allahovom zadovoljstvu i zato su im srca bila čista od pretvaranja i želje za ljudskom hvalom. Rekao je Ibn Dževzi: “Ko popravi svoju nutrinu, miris njegove dobrote proširit će se na sve strane, a srca će upiti taj miris. Istinska bogobojaznost je u popravljanju nutrine, jer sa pokvarenom nutrinom, ne koristi ispravnost vanjštine.”

islam.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *