Izvor: Azra

Ko je Meliku imalo poznavao, znao je da je prijateljstvo s njom – veliki posao, odgovornost, misija, nešto poput dragocjene bašče pune rijetkih, endemskih biljaka, i da tu golemu bašču bezbrojnog šarenog raslinja valja brižno njegovati ako se žele osjetiti i razumjeti sve njene boje i mirisi – opisao je ovu izvanrednu i svake hvale vrijednu ženu jedan od naših najvećih književnika Abdulah Sidran.

Osim po svom radu i književnim djelima, Melika Salihbeg Bosnawi poznata je iz montiranog Sarajevskog procesa 1983. godine, u kojem je suđeno grupi bošnjačkih, odnosno muslimanskih intelektualaca, predvođenih Alijom Izetbegovićem.

Melika je “ratno dijete”, rođena je u Sarajevu, 10. januara 1945. godine, u porodici Hakije i Nadžije Smailbegović uz dva brata, Adnana i Jakuba, te sestru Muneveru. Osnovnu školu i Prvu gimnaziju završila je u rodnom gradu, a u Zagrebu je studirala na Fakultetu političkih znanosti, te jedno vrijeme paralelno pratila studij filozofije i komparativne književnosti. Postdiplomski studij iz savremene filozofije, koji je upisala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavila je slobodnim istraživanjem, kao stipendistkinja Francuske vlade, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, u Parizu.

Godine 1978/9., zbog svojih stavova i otvorenog suprotstavljanja tadašnjem vladajućem političkom sistemu SFRJ, koje je iznosila i javno i u svojim književnim djelima, dolazi u konflikt s jugoslavenskim vlastima.

Duhovni preobražaj

Pod prezimenom Salihbegović, Melika je svoje prvo književno djelo, esej, objavila 1971. godine u časopisu “Izraz”. Od tada je njena književna karijera bilježila stalni uspon, pisala je i objavljivala pjesme, pripovijetke, eseje, scenarije, prevode, prepjeve, političke proteste, u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim i ljubljanskim časopisima i magazinima za književnost i umjetnost,  te izdavačkim kućama, dobijala i nagrade: za filmski i TV scenarij te novinske priče.

Godine 1979., Melika se okreće vjeri i počinje da nosi i odjeću u skladu s islamskim propisima, što uzrokuje početak problema s kojima se suočava, počevši od bojkota objavljivanja njenih djela do praćenja, progona i hapšenja. Njena djela nisu htjeli (ili smjeli) objavljivati izdavači, osim u rijetkim slučajevima, zbog čega se Melika opredijelila za samostalno autorsko izdavaštvo, te je tako posjedovala vlastiti međunarodni bibliotečki kod.

– Ko svilena buba koja tka i ugiba usred svoga tkanja – simbolična je Melikina poruka na njenom web-portalu.

Uprkos svim nedaćama koje je doživljavala, Melikin talent je bio toliki da je 1982. dobila jugoslavensku nagradu za dramu “Dvorac od biljura”. Osim ove izuzetne drame, Melika je napisala brojna djela, među kojima su: pjesme „Nebeska deva”, “Ruža tmice”, “Srebrenica je zvijezda padalica”, “Na krik gazele zastat”, “Ptica o vratu”, “Kaze”; “Divan” – prepjev derviške poezije Fadil-paše Šerifovića; drame „Citadella Svjetla”, “Sedmi padež ili Pouka iz gramatike”; “Ja sam Kana”; TV scenarij “Oscar je želio”, roman „Katarzični snovi”, eseje „Vlasnik vremena”, “Skupa”…

Dva puta se našla na spisku i u publikacijama „Amnesty Internationala“ kao “prisoner of conscience” (zatvorenik savjesti); bila je zaštićena u vrijeme boravka u Londonu od Medical Foundation for the Care of Victims of Torture, te uvrštena u tadašnje akcije međunarodne književničke organizacije P.E.N.

Sarajevski proces

Studij arapskog i perzijskog jezika, koji je Melika upisala na Katedri za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prekinut je političkim razlozima, jer je ujesen 1983. godine uhapšena i osuđena na petogodišnju robiju. Bila je jedna od dvije žene osuđene u Sarajevskom procesu, uz Aliju Izetbegovića, Saliha i Omera Behmena, Edhema i Đulu Bičakčić, Džemaludina Latića, Mustafu Spahića, Hasana Čengića, Ismeta Kasumagića, Husu Živalja i Derviša Đurđevića.

Ovu grupu bošnjačkih intelektualaca Viši okružni sud u Sarajevu optužio je za djela protiv naroda i države, odnosno da su činili organiziranu grupu koja je namjeravala srušiti tadašnji poredak i uspostaviti islamsku državu na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru s izvjesnim centrima u inozemstvu. Glavni dokaz optužbe bilo je djelo prvooptuženog Alije Izetbegovića “Islamska deklaracija”, koje je, ustvari, teorijska rasprava o tadašnjem položaju muslimana u Jugoslaviji i svijetu. To je bio jedan od posljednjih i najkontroverznijih velikih montiranih političkih procesa u Jugoslaviji.

– Predsjednik ondašnjeg Udruženja književnika – umjesto da napravi javne demonstracije! – povodom hapšenja i suđenja grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine, dao je staljinsku izjavu: “Što se nas tiče, neka im dadnu po sto godina robije!” – i to je šutke otrpjelo spisateljsko članstvo, bez ijedne jedine ni javno ni nejavno izgovorene riječi neslaganja. A otkud u sudnici, među posmatračima, i mladi pjesnik Sidran, opet je znalo samo dvoje, on i jedna od žena s optuženičke klupe: Melika. Nije bilo lahko ući u sudnicu, sve je to bilo podređeno misterioznoj svrsi jednog po društvo, državu i vlast kompromitirajućeg montiranog procesa – ali sam našao način da preko jednog sudskog administratora tu propusnicu dobijem i suđenje pratim svakodnevno, sve osim posljednjeg dana, kada se izricala presuda. Saslušavši dan ranije završne riječi odbrane (fenomenalni Rajko Danilović!), smatrao sam da ne postoji ni teorijska mogućnost ikakvog kažnjavanja ikoga od optuženih. A ono!? Preko stotinu godina robije za desetak ljudi bez krivice, zbog onoga što misle i pišu, ili eventualno kazuju jedni drugima – napisao je književnik Sidran o Sarajevskom procesu.

Melika Bosnawi se suprotstavila tom nametnutom i neljudskom postupku jugoslavenskih vlasti, stupivši u štrajk glađu, zbog čega je nakon 73 dana štrajka puštena na uvjetnu slobodu. Politička sudbina Melike Salihbeg obilježila je i sudbinu njene porodice, jer su hapšeni i ispitivani njen tada maloljetni sin Amir Knežević i brat Jakub Salihbegović.

Ova bošnjačka heroina, hrabra i nježna duša, koja je ostavila veliki pečat, ne samo u književnosti nego i u historiji Bosne i Hercegovine, preminula je 18. augusta 2017., u 73. godini života, a sahranjena je na sarajevskom mezarju Ravne Bakije.

SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA

Zaklela bih se Onim,
u čijoj je ruci moja duša,
da je Srebrenica zvijezda padalica.
I zaklela bih se,
pet godina poslije,
u isto.

Tog se datuma,
oko srebreničkog vrata,
nanizala niska imena,
sve dragulji iz ogrlice Civilizacije,
da živ čovjek ne povjeruje!

E da su samo poželjeli, ljudi,
kad god su vidjeli kako pada neka zvijezda,
da ni jedna majka ne rodi mladića,
koji će zvati,
s puškom u ruci:
“Pravo u Potočare!”
u lov,
na, ljudska, bića!

E da su sve majke,
holandske i svjetske,
gledajući padanja zvijezda,
zaželjele,
da im sinovi radije budu ko pogažen vrijesak,
nego vojska,
u zemlji Bosni,
na usluzi:
zločinu.