Kuran na stolu Murada Sulejmanova postao je priručnik za upravljanje kriznim situacijama dok smišlja kako da služi stotinama prestravljenih, raseljenih ljudi koji prolaze kroz vrata džamije koju on vodi u zapadnoj Ukrajini.

Kad mu srce postane teško zbog ruskog rata, Sulejmanov čita o jednostranim bitkama u islamskoj historiji. Kada provjerava muslimanskog starješinu čija je kuća uništena granatiranjem, on izgovara stihove o vjeri u teškim vremenima. A kada imam vidi da proruske muslimanske milicije učestvuju u brutalnostima, okreće se odlomcima o svetosti života i misli da mora postojati “neka druga vrsta muslimana” da opravda takve postupke, piše Washington Post.

Za Sulejmanova i ostale u maloj muslimanskoj populaciji Ukrajine, nema sumnje da bi trebali učestvovati u zaštiti zemlje. Muslimani se ovdje bore na prvim linijama i pružaju humanitarnu pomoć, gledajući na svoje ratne napore i kao vjersku dužnost i kao potvrdu ukrajinskog identiteta u naciji koja ih nije uvijek prihvatala.

“Da, mi smo ovdje manjina, ali mi smo dio ove zemlje”, rekao je Sulejmanov. “Moramo nešto učiniti.”

U njegovom sjedištu, Islamskom kulturnom centru u Lavovu, u vitrini su izloženi izblijedjeli stari Kur'ane koje su nosili krimski Tatari, muslimani koji su nasilno deportirani 1944. tokom sovjetske kampanje etničkog čišćenja. U drugom slučaju prikazani su komadi gelera i istrošenih ubojnih sredstava iz ruskih napada posljednjih sedmica koji su sravnili kuće u vlasništvu muslimana u predgrađu Kijeva, glavnog grada.

U centru su izložene granate i dijelovi oružja koje je jedan od muškaraca iz Islamskog kulturnog centra Lavov nedavno pronašao u svom vrtu u blizini Kijeva.

Ovi eksponati, prikupljeni u razmaku od gotovo 80 godina, predstavljaju poglavlja duge priče o muslimanskoj patnji kojoj su izloženi od strane vladara u Moskvi. Islam ima duboke i zamršene korijene u regiji, šest od 15 republika bivšeg Sovjetskog Saveza bile su većinski muslimanske.

Danas se 20 miliona muslimana koji žive u Rusiji suočavaju sa sve većom represijom, uključujući mučenje i proizvoljno pritvaranje, prema izvještaju koji je ove sedmice objavila američka Komisija za međunarodnu vjersku slobodu.

Oni koji se protive ratu riskiraju iste odmazde za govor kao i drugi disidenti, što onemogućava procjenu istinske podrške. Službeno, međutim, muslimanski čelnici u Rusiji podržavaju vladu, a mnogi papagajski kao i Kremlj govore o nacističkoj prijetnji u Ukrajini ili smatraju da je rat pravedna borba – “džihad” protiv istih zapadnih sila koje bombardiraju muslimanske nacije.

S druge strane granice u Ukrajini, prvenstveno pravoslavnoj kršćanskoj zemlji koju vodi predsjednik Jevrej, muslimani čine oko 1 posto stanovništva. Njihov broj je oko 12 posto na poluotoku Krimu, koji je Rusija anektirala 2014. To otimanje zemlje rezultiralo je egzodusom krimskih Tatara u druge dijelove Ukrajine, gdje su se pridružili davno uspostavljenim tatarskim zajednicama ili izgradili nove islamske centre uz Turke, Arape i ukrajinske obraćenike.

Iako se još suočavaju sa stereotipima i uznemiravanjem, muslimani kažu da imaju veću vjersku slobodu nego u većem dijelu Rusije.

“I dalje osjećamo da postoje neke barijere”, rekao je Sulejmanov. “Ne podržavaju nas svi, pa moramo raditi na tome da ljudi vide muslimane i shvate da smo dio zajednice.”

Na džumi petkom u Lavovu, Husein Kučuk podsjeća muslimane da “slijepo ne slijede vođe koji daju nepravedne naredbe” i da izbjegavaju da postanu “igračka” za korumpirane vlasti.

Kučuk, imam Krimskotatarskog kulturnog centra, misli na muslimanske lojaliste ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Možda je najozloglašeniji Ramzan Kadirov, čečenski moćnik čije su snage snimljene kako pjevaju “Allahu ekber” usred ruševina Mariupolja, opkoljenog lučkog grada na jugu Ukrajine.

“Mnogi nemuslimani gledaju te videozapise i to ostavlja dojam muslimana: ‘Oh, ako Kadirov to govori, svi muslimani su takvi’”, rekao je Kučuk nakon džume. “Oni ne predstavljaju muslimane – oni predstavljaju Putina.”

Ali Kadirovljevi milicioneri nisu jedini muslimani na bojnom polju. Najmanje dvije čečenske jedinice koje su nastale nakon aneksije Krima bore se na ukrajinskoj strani, izvijestio je novinar Neil Hauer u New Lines Magazinu.

Što rat duže traje, upozoravaju analitičari, to je veća šansa da se podstaknu međusobne muslimanske napetosti unutar Rusije, kao i njene muslimanske dijaspore u cijeloj regiji.

Robert D. Crews, profesor historije na Univerzitetu Stanford koji je opširno pisao o islamu i Rusiji, rekao je da bi brojni faktori mogli potaknuti nemire: sankcije protiv Rusije vjerovatno će naštetiti siromašnim muslimanskim radnicima tamo. Porodice dijele fotografije muslimanskih dženaza za sinove koji su poginuli boreći se u Ukrajini, što je navelo neke kritičare da optuže Rusiju da se prema muslimanima ponaša kao prema topovskom mesu.

U prošlosti su ekstremističke grupe poput Islamske države takva previranja pretvorile u regrutiranje.

“Ovo je vrlo eksplozivno pitanje kada muslimani umiru i privlače ih iz Dagestana i Čečenije, mjesta gdje država ima teške ruke kada je islam u pitanju”, rekao je Crews. “Rizik je da oživite antidržavnu politiku, antidržavnu mobilizaciju.”

Muslimanski čelnici u Ukrajini raspravljaju o tome trebaju li muslimani uzeti oružje u rat, iako se slažu oko osude ruske agresije i pomoći raseljenim porodicama. Možda najistaknutija muslimanska ličnost u Ukrajini, Said Ismagilov, u sve je uključena – njegove objave na društvenim mrežama uključuju direktne pozive muslimanima u Rusiji i širom svijeta da “budu na našoj strani”.

“Pridružio se borbenim snagama, nosi uniformu i uveliko preuzima lice integriranog ukrajinskog islama”, rekao je Crews o Ismagilovu.

Za krimske Tatare poput Kučuka, koji su odrasli uz priče o njihovim precima koji su ukrcani u vagone za stoku i prisilno deportirani iz zemalja svojih predaka, postoji bol u svjedočenju hiljada raseljenih Ukrajinaca kako se ukrcavaju na vozove za sigurnije gradove.

Kučuk je među njima. Prije dva mjeseca pobjegao je iz Dnjepra i sada privremeno vodi centar Lavov jer je prethodni imam svoju porodicu odveo na sigurno u inozemstvo. Ako se ne kontrolira, rekao je Kučuk, ovaj će preokret preći preko granica i destabilizirati Evropu.

“Ako se ne protivite diktaturi”, rekao je, “ona želi sve više i više.”

Godine 2015., kada su muslimani u Lavovu pretvorili staru zgradu u novi islamski centar, promišljali su kako je nazvati. Puni formalni naziv centra koji Sulejmanov vodi je Islamski kulturni centar Muhameda Asada.

Asad, rođen kao Leopold Weiss 1900. godine, potječe iz ugledne jevrejske porodice koja je živjela u Lavovu kada je bio dio Austrije. Kasnije je prihvatio islam i napisao poznate memoare “Put u Meku”, koji je zaslužan za inspiraciju drugih zapadnih obraćenja.

Muslimani u Lavovu kažu da je zazivanje Asada bilo podsjetnik da islam ovdje nije strani ili novi koncept.

“Prvi cilj je bio osigurati mjesto za molitvu muslimana”, rekao je Sulejmanov. “Drugi je bio razbijanje stereotipa.”

Danas je centar više od bogomolje za svoje raznolike kongregacije. Postoje časovi arapskog jezika, programi za mlade i studij Kur'ana, a sve je u fluktuaciji zbog rata.

Jedne nedavne večeri, tri arapska imigranta okupila su se u centru kako bi klanjala tokom ramazana. Dvojica su upravo bili raseljeni iz drugih gradova i smijali su se ironiji bijega iz nestabilnih domovina samo da bi bili uhvaćeni u još jednom sukobu.

“Gdje je rat, naći ćete Palestinca, Jemenaca i Sirijca. Dakle, evo nas u Ukrajini”, rekao je Vail Albekhesi, 51, Palestinac koji je došao 1989. godine.

Albekhesi i njegov prijatelj iz Sirije, 55-godišnji Talal Alas, rekli su da su njihove porodice nepokolebljivi Ukrajinci i da ne mogu zamisliti da odu nakon tri decenije što su sebi stvarali prostor u svojoj usvojenoj zemlji.

Osim toga, rekao je Alas, nema gdje otići. Kad su izbile separatističke borbe dok je živio u Donjecku, vratio se u Siriju. Zatim je uslijedio sukob u Siriji, u kojem je poginulo oko 40 njegovih rođaka. Vratio se u Ukrajinu i sada je raseljen iz svog uobičajenog doma u Kijevu.

Briga o raseljenim muslimanima centralna je misija Islamskog centra, koji se oslanja na volontere i donacije bogatih arapskih država kao što su Katar i Kuvajt. Među pridošlicama je i 56-godišnja Tatarka, rođena u Rusiji, koja je iz sigurnosnih razloga dala samo svoj nadimak Um Abdulaziz.

Ujutro 24. februara, na dan kada je Rusija izvršila invaziju, molitve u zoru Um Abdulaziz bile su prekinute zvukom granatiranja u gradu Dnjepru na središnjem istoku zemlje. Ona i njena porodica pobjegli su nekoliko sedmica kasnije.

Ona i njezin suprug sada naginju tome da ostanu u Lavovu. Pridruživanje porodici u Rusiji nije opcija.

“Ovo je prvi put da sam osjećala gađenje, mržnju prema mjestu u kojem sam rođena”, rekla je Um Abdulaziz, a oči su joj bile pune suza.

Mladog imama centra, Sulejmanova, boli duboko osobno neprijateljstvo koje vidi kako se ukorjenjuje s obje strane granice. Rekao je da su se njegove propovijedi u petak dotakle oprosta – preuranjene teme za mnoge Ukrajince, uključujući muslimane, koji još žive pod bombardiranjem.

“Razumijemo da su pred nama teškoće”, rekao je Sulejmanov. “Moramo ostati jaki.”

raport