dr. Esmir Halilović

Rođen 12.03.1969. godine u Zavidovićima. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, te teološki fakultet na Al-Azharu, odsjek hadis i hadiske znanosti. U njemačkom gradu Ulm bio je imam četiri godine, a po povratku u domovinu bio je profesor vjeronauke u Općoj gimnaziji u Zavidovićima i istovremeno imam gradskog džemata. Od 1. Septembra 2016. na dužnosti je glavnog imama MIZ Zavidovići, i čest gost u džematima širom BiH i Bošnjačke dijaspore kao vaiz – predavač.

Njegove tekstove je objavljivao Preporod, a prioredio je i dvije knjige naziva “Poruka i opomena sa minbera.”

U različitim zbirkama hadisa, uz manje varijacije, Ebu Hurejre prenosi da je El-Akra’ ibn Habis vidio Allahovog Poslanika ﷺ kako ljubi Hasana (radijallahu ‘anhuma). El-Akra’ je rekao:

„Imam desetoro djece, ali nikada nijedno od njih nisam poljubio.“

Na to je Allahov Poslanik ﷺ rekao:

„Onome ko ne pokazuje milost [prema svojoj djeci], neće biti ukazana milost.“ [1]

Ovaj prelijepi hadis se često navodi jer na jednostavan i rječit način opisuje milost koju Allah ima prema nama i koju očekuje da i mi imamo prema drugima.

Kada čitamo ovaj hadis, zbog konteksta Poslanikove ﷺ izjave, obično ga posmatramo iz perspektive milosti prema djeci. Nema sumnje da je to jedna od najvećih pouka. Međutim, pažljivijim čitanjem postaje jasno da postoje i mnogi drugi slojevi značenja iz kojih se mogu izvući brojni biseri mudrosti i Poslanikove ﷺ upute.

Odrasli odgajaju onako kako su i sami odgajani

Poslanik ﷺ s ljubavlju ljubi svog unuka, a El-Akra’, vidjevši ovu otvorenu nježnost, odmah (i pomalo iznenađujuće) kaže:

„Imam desetoro djece, ali nijedno nikada nisam poljubio.“ [1]

Mnogima je teško razumjeti razloge ove izjave, ali je važno da ne donosimo brze zaključke bez razmatranja mogućih objašnjenja.

Na primjer, jesmo li ikada pomislili da je bio zbunjen jer ni sam kao dijete nije doživio takvu ljubav i nježnost? Postoji velika mogućnost da mu je Poslanikovo ﷺ ponašanje bilo neobično jer nije znao da je to sasvim normalan izraz ljubavi za većinu ljudi.

Moguće je i da je smatrao kako takve javne demonstracije nježnosti nisu osobina „muževnosti“, možda njegov otac njemu nije pokazivao milost kroz zagrljaje i poljupce. Moguće je da je, uskraćen za roditeljsku nježnost, taj naučeni obrazac nesvjesno prenio na svoju djecu — iako je takva nježnost u tom osjetljivom periodu života od suštinske važnosti.

Naravno, najlakše objašnjenje bilo bi da nije ljubio djecu zbog nedostatka saosjećanja i milosti prema njima, ali ponekad se najlakše objašnjenje bira zbog praktičnosti, a ne zbog tačnosti.

Čovjekova iskustva i odnosi, naročito oni iz djetinjstva, imaju ogroman utjecaj na njegov razvoj i prelazak u odraslu dob. Čak je i naš roditeljski pristup, na ovaj ili onaj način, odraz naše prošlosti. Iako je El-Akra’ reagovao instinktivno na ono što je vidio, to ne znači da je osuđivao. Prije bi se moglo reći da je bio zatečen nečim što ranije nije vidio niti doživio.

Na kraju krajeva, kako nekome dati nešto što sami nikada nismo imali? Iako je možda osjećao ljubav prema svojoj djeci, moguće je da El-Akra’ jednostavno nikada nije naučio kako da tu ljubav izrazi.

Bezuvjetna ljubav gradi samopouzdanje

Tokom godina, brojna psihološka istraživanja pokazala su da djeca koja dobijaju bezuvjetnu ljubav od roditelja pokazuju manje znakova anksioznosti i viši nivo emocionalne inteligencije i snage. [2]

Pokazivanje ljubavi i nježnosti djetetu čini temelj njegovog emocionalnog i psihološkog razvoja. Kada je dijete emocionalno sigurno i stabilno, tada može naučiti kako da uzvrati te emocije i na osnovu vlastitog iskustva gradi zdrave i konstruktivne odnose sa svojom djecom.

Zaista, kada dijete zna da je cijenjeno i voljeno, dobija samopouzdanje i podršku da slijedi svoje snove, ostvari svoje potencijale i postane najbolja verzija sebe.

Lijepa osobina

Milost, u svakom svom obliku, lijepa je osobina koju treba njegovati i primjenjivati u svakoj prilici.

Jedini način da dijete nauči kako biti milostivo jeste da to vidi na primjeru roditelja. A ljepota milosti? Nije u velikim gestama ili dramatičnim dokazima vrline. Dovoljna je lijepa riječ kojom pohvalimo trud djeteta ili nježan poljubac u čelo — i to je čin milosti koji ostavlja trajni trag.

Ebu Hurejre (radijallahu ‘anhu) prenosi da je čovjek došao Allahovom Poslaniku ﷺ žaleći se na tvrdoću svoga srca.

Poslanik ﷺ mu je rekao:

„Ako hoćeš da ti se srce omekša nahrani siromaha i pomiluj jetima po glavi”. [3]

Ovdje Poslanik ﷺ nije stavio naglasak na materijalnu brigu, već na milost i nježnost u odsustvu očinske figure. Ovo ukazuje da je ono što otac daje djetetu prvenstveno ljubav i nježnost, a čin milovanja po glavi je čin milosti.

Kada kao roditelj unesemo milost u svaku riječ i postupak, učinak tih malih gesti se vremenom akumulira. Dijete uči povezivati milost s bezuvjetnom ljubavlju i saosjećanjem. A kako to snažno utiče na njegovo samopouzdanje, poželjet će to isto prenijeti svojoj djeci.

Zbog toga se nikada ne smije potcijeniti lančani efekat roditeljskog ponašanja. Indirektno učimo svoju djecu kako će se odnositi prema našim unucima, a oni prema svojoj djeci. Tako nastaje prelijepo međugeneracijsko naslijeđe koje s vremenom postaje sve snažnije.

Ako djecu ne naučimo milosti, kako će je oni znati pokazivati drugima, kao što vidimo u primjeru El-Akra’a?

Roditelj je pastir – i mora biti milostiv

Abdullah ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao:

„Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado…“ [4]

Iz ovog hadisa učimo o vezi između roditeljstva i vođstva. Sličan događaj kao s El-Akra’om desio se u vrijeme hilafeta Omera ibn el-Hattaba (radijallahu ‘anhu), kada je jedan od njegovih namjesnika došao kod njega.

Vidjevši Omera kako ljubi dijete koje mu sjedi u krilu, rekao je:

„O vođo pravovjernih, zar ljubiš dijete, a ti si vođa pravovjernih?!“

Omer je odgovorio:

„Šta mogu ako te je Allah lišio milosti?“

Zatim ga je smijenio riječima:

„Ako nemaš milosti prema svojoj djeci, kako ćeš je imati prema onima za koje si odgovoran?“

Iz ovoga se jasno vidi veza između roditeljstva i vođstva: oboje zahtijeva milost kao ključnu osobinu.

Milost rađa milost

Na kraju hadisa, Poslanik ﷺ iznosi ozbiljno upozorenje:

„Onome ko ne pokazuje milost, neće biti ukazana milost.“

Poslanik ﷺ nas uči da ćemo, kao nesavršeni ljudi, u Džennet ući samo Allahovom milošću.

Ako čovjek ne pokazuje milost prema drugima, a posebno prema svojoj djeci, kako može očekivati Allahovu milost bez koje nema spasa?

Poslanik ﷺ je rekao:

“Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će vam se smilovati Onaj koji je na nebesima.“ [5]

A milost mora početi u kući da bi se odrazila i izvan nje.

Ljubav se mora pokazivati na različite načine

Ljubav je snažan osjećaj koji živi u srcu svakog bića. Bilo da je to ljubav vjernika prema Allahu, ljubav između supružnika, ljubav djeteta prema roditeljima ili roditelja prema djetetu — to je osjećaj sa toliko slojeva značenja da ga je teško opisati riječima.

Ljubav je emocionalna nit koja povezuje porodice i društvo — ali ta ljubav se mora izražavati fizički, verbalno i emocionalno.

Svakodnevnim pokazivanjem ljubavi, zagrljajima i poljupcima kada god imamo priliku, gradimo emocionalnu vezu koja djecu veže za ono što je čisto, zdravo i dobro.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji imaju milostivo srce i koji tu milost pokazuju riječima i djelima.

Autor:Abu Hudhayfah Monsur

izvor: islam21c

[1] Sahīh Muslim, 2,318a; https://sunnah.com/muslim:2318a

[2] Rivero, E. (2013), Lack of parental warmth, abuse in childhood linked to multiple health risks in adulthood, UCLA

[3] Musnad Ahmad, 7,576

[4a] Sahīh al-Bukhārī 7,138; https://sunnah.com/bukhari:7138

[4b] Sahīh Muslim, 1,829a; https://sunnah.com/muslim:1829a

[5] Tirmidhi, 1,924; https://sunnah.com/tirmidhi:1924

prevod i obrada: akos.ba

Izvor:akos.ba

Ukoliko tragate za načinima kako ojačati vezu sa Allahom, dž.š., pozivam vas da razmislite o ova dva lagana djela:

1. Svakog dana pročitajte po jedan odlomak (vird) iz Kur’ana, na jeziku koji razumijete.

Postavite sebi cilj koji realno možete ostvariti. Da li je to jedan stranica Kur’ana dnevno? 5 stranica? Jedan ajet? Jedan ajet koji učite svakog dana, na kraju godine iznosi mnogo ajeta. Nijedna brojka nije premala.

„Allahu su najdraža ona djela koja se čine ustrajno, makar bila i mala.“ (hadis bilježi Muslim)

Nemojte otići na spavanje dok ne proučite iz Kur’ana ono što ste sebi zadali. Čitanjem prijevoda Kur’ana i razumijevanjem onoga što učite, vi ćete se približiti Allahu, dž.š., Onome Koji je objavio Kur’an kako biste se i vi mogli približiti Njemu.

2. Pročitajte neku od knjiga iz sire (biografiju života Muhammeda, s.a.v.s.) i zaljubite se u ličnost Muhammeda, s.a.v.s.  Izaberite knjigu o životu Muhammeda, a.s., koja vam je dostupna. Ja preporučujem djelo ‘Muhammed, čovjek i poslanik’, autora Adila Salahija. To je obimna knjiga, ali zbog načina na koji je pisana imate utisak kao da ste istinski u društvu Muhammeda, s.a.v.s.

Planirajte da svake sedmice pročitate određeni broj stranica (npr., 5 stranica svake sedmice), i inšallah kako vrijeme bude prolazilo, imat ćete osjećaj da vam Poslanik. a.s., toliko nedostaje da će vam teško pasti da pročitate zadnje poglavlje.

Ovo su samo dva od mnogih načina na koje se možemo približiti Allahu, dž.š. Željela sam da savjeti budu kratki i jednostavni.

Molim Allaha, dž.š., da učini naša srca živima, iskrenima, zahvalnima, onima koja se stalno kaju i povezana sa Njim svakog trenutka. Amin.

Autor: hfz. Maryam Amiribrahimi

Za Akos.ba preveo i obradio: Nedim Botić

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Islam nas uči da su, na osnovu Božanskih zakona, pad i poraz rezultat koji se ponavlja kad god dođe do njegovog uzroka, a to je unutrašnja (duhovna i moralna) slabost. Ko to zna, on zna put izlaska iz krize, reformi, uspjeha i pobjede.

Dok su muslimani vodili računa o ovim zakonitostima i dok su bili duhovno i moralno jaki, nizali su uspjeh za uspjehom i pobjedu za pobjedom, tako da se drugima činilo da su nepobjedivi. Historija je puna primjera koji to potvrđuju, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti samo jedan.

Naime, dvadeset i druge godine po Hidžri, u toku muslimanskih osvajanja Perzije, perzijski kisra, Jezdedžird, poslao je izaslanika sa pismom kineskom caru, tražeći od njega pomoć nakon poraza od muslimana u Bici kod Nahavenda.

Kineski car je lijepo primio kisrinog izaslanika, rekavši mu: ”Obaveza vladara je da pritekne u pomoć vladaru susjedne države protiv onoga koje napao njegovu zemlju, ali ja želim, prije nego što se odlučim na taj korak, da mi predstaviš i opišeš taj narod koji vas je porazio, jer sam primijetio da si već naglasio kako je njih malo, a vas mnogo. Smatram da je nemoguće da njihova malobrojna vojska tako brzo porazi vašu ogromnu vojsku i postigne nezapamćen uspjeh, osim ako to nije zbog dobrote i izvanrednih kvaliteta koje posjeduju te zbog vaše zloće i neposjedovanja moralnih kvaliteta.”

Kisrin izaslanik, rekao je: ”Poštovani care, pitajte me što vas zanima, ja ću vam sigurno odgovoriti!”

Kineski car: ”Da li muslimani ispunjavaju ugovore?”

Kisrin izaslanik: ”Da.”

Kineski car: ”A da li vam oni nude neke uvjete prije borbe?”

Kisrin izaslanik: ”Da, pozivaju nas da prihvatimo jedno od troje: ili njihovu vjeru, islam, i u tom slučaju, oni će nas ostaviti na miru, ili da prihvatimo plaćati džiziju s kojom ćemo sebi obezbijediti potpunu zaštitu kod muslimana, ili borbu, ako odbijemo prva dva prijedloga.”

Kineski car: ”Kakva je njihova poslušnost prema pretpostavljenima?”

Kisrin izaslanik: ”Oni su najposlušniji ljudi svojim pretpostavljenima.”

Kineski car: ”Da li ikada dozvoljavaju ono što im vjera zabranjuje ili zabranjuju ono što im vjera dozvoljava?”

Kisrin izaslanik: ”Ne!”

Kineski car: ”Znaj dobro da će taj narod napredovati i nizati uspjehe sve dok ne bude zabranjivao ono što je dozvoljeno i dozvoljavao ono što je zabranjeno.”

Zatim je napisao pismo Jezdedžirdu, u kojem je stajalo: ”Znaj da sam ja u mogućnosti da ti pošaljem vojsku čiji bi početak bio u Mervu a kraj u Kini, ali to neću učiniti. U tome me ne sprječava to što nemam razumijevanja prema vladaru susjedne države i što ti ne želim pomoći, već ono što sam čuo od tvog izaslanika o muslimanima. Na osnovu onoga što sam čuo, ja sam ubijeđen da, kada bi muslimanska vojska krenula da sruši najveće brdo, ona bi to bez poteškoća učinila i u prah ga pretvorila. Zbog toga smatram da, ukoliko ja njih ne budem dirao, niti na bilo koji način izazivao, nadam se da će i oni mene ostaviti na miru i da neće napasti i osvojiti moju državu kao što su vašu osvojili.” (Muhamed ibn Džerir el-Taberi, Tarihu-l-umem vel-muluk; Ibnul-Esir, El-Kamil fit-tarih; Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje)

Dakle, poraz počinje odavde, iznutra, a ne izvan naroda, i tu mudrost, koju je spomenuo kineski car, vrijedi imati na umu dok čitamo prošlost (historiju) i gledamo našu tmurnu sadašnjost, kako bismo mogli ispravno ”čitati” našu budućnost.

Naši neprijatelji nas uvijek tjeraju da zapostavljamo svoje unutrašnje greške pod izgovorom navodnih prioriteta kojima se ponekad obmanjujemo sa čudnom naivnošću, iako su te unutrašnje greške na vrhu liste prioriteta, jer je snažan utjecaj prema vani očigledan rezultat preciznog i ispravnog sistema unutra, unutar naroda, unutar vlastite kuće ili države.

Naše današnje teško stanje Allah neće promijeniti sve dok ne promijenimo ono što je u nama i dok se u potpunosti ne okrenemo Allahovoj vjeri, izvoru našeg ponosa, sreće i uspjeha na oba svijeta.

Govoreći o tome u svom djelu Tefsirul-Menar, veliki islamski učenjak i reformator, Rešid Rida, rekao je: ”Allahove blagodati koje daje ljudima i narodima vezane su – prije i poslije svega – za njihov moral, svojstva lijepog ahlaka, vjerovanje i djela koja ih zahtijevaju. I sve dok jedan narod posjeduje ove osobine (ispravno vjerovanje i svojstva lijepog ahlaka), darovane blagodati će trajati i Milostivi Allah ih neće oduzeti od njih bez njihovog zuluma i grijeha. Međutim, ako oni promijene svoja uvjerenja i moral, te dobra djela koja iz njih proizlaze; Allah tada mijenja njihovo stanje i oduzima im blagodati dajući vlast nad njima njihovom neprijatelju koji će ih uništiti, što će dovesti do propasti njihovog kraljevstva i države, kao kaznu za nemoral i nepokornost Allahu.”

Božanski zakon pobjede i podrške neće izostati kada se ispune uvjeti, od kojih je najvažniji ustrajnost na Allahom putu i slijeđenje Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shodno ajetu: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.)

Prirodno je i razumljivo očekivati od naših neprijatelja svaku zlobu, spletke i kovanje zavjera, i nemamo pravo zahtijevati da oni ne kuju zavjeru protiv nas i da ne rade na ostvarenju tog cilja, jer je to vid maloumnosti. Postoji samo jedan put da izbjegnemo poniženje i dominaciju naših neprijatelja nad nama, a to je čišćenje i oslobađanje sebe iznutra, od svojstava slabosti i straha, te zatvaranja u krug ličnih, individualnih briga, koje utiru put za naše prihvatanje porobljavanja i potčinjavanja.

Stoga, mi danas moramo naš unutrašnji ili duhovni poraz – čije prisustvo uveliko osjećamo – pretvoriti u motivaciju koja će osloboditi duh prkosa i pokidati okove sumorne stvarnosti, i koja će nas pogurati naprijed, ka istinskom preporodu i uspjehu.

Isključivo od nas zavisi hoćemo li napraviti ovaj korak na pravom putu, ili ćemo točak kontrole nad našom sudbinom prepustiti u ruke naših neprijatelja, tvrdeći da je njihova moć i svekolika nadmoć ta koja ubija naš duhovni i civilizacijski preporod i napredak, a istina je da mi sami ubijamo ovaj preporod sopstvenim devijacijama (idejnim i moralnim), te podložnošću porazu i predaji.

Uzvišeni Allah, objavio je: ”Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.” (Ali Imran, 120.)

Ovaj ajet predstavlja osnovno pravilo za opstanak ummeta, jer ga oslobađa njegovih unutrašnjih bolesti da bi postao uspravan, i njegovih bolesti u suprotstavljanju neprijatelju kako bi pobijedio.

saff.ba