• To je najbolji dan u cijeloj godini i dan u kojem Uzvišeni Allah oslobodi od Džehennema veliki broj svojih robova.
• Gospodar se spušta na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini u noći, jedino na Dan Arefata Allah se spušta u danu.*
• Naši prethodnici su ostavljali svoje potrebe da bi dovili za njih na Dan Arefata i koliko se samo potreba, želja i dova ispunilo i Allah im se odazvao na Dan Arefata.**
• U Ramazanu nam možda prođe Lejletul-kadr, jer ne znamo kada je tačno, ali Allah nas je obavijestio kada je Dan Arefata, pa zar da ga propustimo?
• Ako možeš osami se na Dan Arefata od ikindije do akšama i dovi.
• Rekao je jedan od dobrih ljudi: “Tako mi Allaha, nikad nisam dovio na Dan Arefata, a da mi nije ispunjeno prije nego što prođe godina i to sam vidio kao svjetlo zore.”
• Budite dobročinitelji prema samima sebi, a ne zaboravite ni islamski ummet u svojim dovama.

Gospodaru daj nam da doživimo Dan Arefata i primi od nas.

Ammara Šabić

* Ibn Omer prenosi poduži hadis u kome stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…a na dan Arefata Uzvišeni Allah se spusti na dunjalučko nebo.” (Ibn Hibban, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: ‘’Sahihut-tergib’’, 2/34-36/1155.)

** Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolja dova je dova na dan Arefata.” (Tirmizi i Ahmed, sa dobrim lancem prenosilaca.)

NAPOMENA: Dan Arefata ove godine  je utorak (26.05.2026. g.), i lijepo je postiti taj dan jer prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post na dan Arefata iskupljuje od grijeha prošlu i narednu godinu.” (Muslim)

Izvor:n-um

U 71. godini života na ahiret je preselila DŽEHVEROVIĆ ( Bašić ) RAZIJA

DŽENAZA POLAZI U UTORAK 19.5.2026.  ISPRED KUĆE ŽALOSTI, ULICA KASIMA LJUBIJAKIĆA ČARUKE,  U 17:20

A DŽENAZA – NAMAZ ĆE SE KLANJATI NA MEZARJU PAŠIN HARMAN-CAZIN PO DOLASKU

MOLIMO ALLAHA UZVIŠENOG DA JE U DŽENNET UVEDE A PORODICI PODARI SABUR. AMIN

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’, 34.-35.)

Ovi ajeti ne ostaju na pukom podsjećanju na činjenicu smrti, već ruše zabludu koja se krije iza svakog protivljenja smrti. Oni, dakle, ne govore samo o neminovnosti umiranja, nego razotkrivaju duboko ukorijenjeno pogrešno uvjerenje da smrt označava poraz, manjkavost ili gubitak vrijednosti onoga ko umre.

Kao da se ovim riječima Uzvišeni obraća Svome posljednjem i najodabranijem poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: ti nisi izuzet iz zakona postojanja, iako si najodabranije Allahovo stvorenje. Smrt ne znači umanjenje tvoga stepena, niti trijumf tvojih protivnika, niti bilo kakav nedostatak u tvojoj poslanici. Ona je univerzalni zakon koji je važio za sve ljude prije tebe i koji će važiti za sve poslije tebe.

Pa ako ni najbolje i najplemenitije Allahovo stvorenje nije pošteđeno smrti, kako onda iko poslije njega može sebi umišljati trajnost na prolaznom dunjaluku?!

Zatim dolazi kur'ansko pitanje koje preokreće cijeli prizor: ”Ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?”

U tom pitanju sadržan je potpuni preokret iluzije: smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne znači ni kraj istine ni trijumf zablude, već razotkrivanje zablude onih koji su umišljali da će njegova smrt zaustaviti istinu, a njih ostaviti da nadžive njen tok.

Mnogobošci su očekivali i priželjkivali smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da njegova smrt znači kraj same istine. Pa im Kur'an postavlja pitanje koje razotkriva i izvrgava ruglu njihovu obmanu: ako Muhammed umre, zar ćete vi vječno živjeti? Zar smrt koju smatrate krajem njegove misije neće doći i vama? Zar će vas mimoići nestanak koji njemu priželjkujete?

To je ajet koji čovjeka lišava likovanja nad tuđom sudbinom, oholosti i zablude da smrt drugih posmatra izvan njenog kruga. Niko nije neovisni posmatrač smrti; svi smo unutar njenog dosega, samo se razlikuju termini.

Zatim dolazi ajet u kojem Allah kaže: ”Svaka duša će smrt okusiti.” (El-Enbija’, 35.)

Nije rečeno: svaka duša će umrijeti, nego: ”okusiti smrt”. A kušanje je neposredno iskustvo, ne može se shvatiti opisom niti dosegnuti govorom. Čovjek može gledati dženaze, slušati pouke i čitati o smrti, ali kada mu smrt dođe, ona više nije vijest o drugome, već postaje njegovo vlastito iskustvo, susret u kojem niko nikoga ne može zamijeniti.

Osim toga, Kur'an ne čini smrt jedinim središtem iskušenja, nego otkriva da je cijeli život ispit i iskušenje: ”Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’, 35.)

Kur'an ne ograničava iskušenje samo na bol. Zlo je iskušenje jer otkriva strpljivost, zadovoljstvo i istinsku povezanost s Allahom, a dobro je iskušenje jer otkriva zahvalnost, poniznost i čistoću srca od oholosti.

Mnogi misle da se iskušavaju samo kada im se nešto uskrati, a ne primjećuju da je darovana blagodat ponekad teže iskušenje od njezinog uskraćivanja.

Siromaštvo ispituje čovjekovu izdržljivost, a bogatstvo njegovu oholost. Bolest ispituje njegovu strpljivost, a zdravlje njegovu nemarnost. Poraz otkriva njegovu iskrenost, a pobjeda njegovu poniznost. Čovjek nikada ne izlazi iz okvira iskušenja; on samo prelazi iz jednog oblika iskušenja u drugi.

Citirani ajeti završavaju se onim što sve vraća svojoj krajnjoj svrsi: ”I Nama ćete se vratiti.”
A to znači da kraj nije u ništavilu, kako misle ateisti, niti u uspomenama, niti samo u zemlji. Kraj (konačnica) je kod Allaha. I upravo ova rečenica daje smrti njen smisao, a iskušenju njegovu pravednost.

Da nema povratka Allahu, smrt bi izgledala besmisleno, zlo bi djelovalo kao apsolutna nepravda, a dobro kao prolazni užitak bez ikakvog obračuna.

Međutim, budući da postoji povratak Allahu, sve ulazi u računicu: bol, strpljivost, blagodati, zahvalnost, gubitak, postojanost, suza koju niko nije vidio i bitka koju je čovjek vodio u vlastitoj duši, a ljudi o njoj ništa nisu znali.

I kao da nam ovi ajeti poručuju: čovječe, nisi besmrtan, zato ne živi kao da ćeš vječno ostati na dunjaluku. Nisi zapostavljen, zato ne živi kao da si prepušten sâm sebi. Nisi izvan ispita, zato se ne zavaravaj dobrom, niti poklekni pred zlom.

Iz tog značenja rađa se spoznaja koja budi uspavana i nemarna srca: da smrt nije prekid puta, nego njegovo razotkrivanje; da život nije kuća trajnog boravka i ostanka, nego kuća ispita; i da dobro i zlo nisu tek događaji koji prolaze kroz naš život, nego Božanska pitanja upućena našim dušama: šta ćete učiniti s onim što vam je dato? Kako ćete se nositi s onim što vam je uskraćeno? I u kakvom stanju ćete se vratiti Allahu?

saff.ba

Čovjek kao biće kontinuiteta, a ne trenutka

Kur’an čovjeka ne posmatra kao prolaznu pojavu koja se slučajno pojavila između rođenja i smrti. On ga prikazuje kao biće razvoja: sa jasnim početkom, etapama sazrijevanja, trenucima snage i slabosti, završetkom ovosvjetskog života i nastavkom nakon njega. Zato kur’anski govor o čovjeku nikada nije sveden samo na biologiju. U njemu se spajaju tijelo, duša, odgovornost i smisao.

U vremenu kada se vrijednost čovjeka često mjeri izgledom, novcem ili utjecajem, ovakav pogled vraća mjeru stvari. Podsjeća da je čovjek mnogo više od onoga što trenutno posjeduje.

Početak iz zemlje

Kur’an u više navrata podsjeća da je čovjek stvoren od zemlje, prašine ili biti gline. U toj slici ima duboke simbolike. Najuzvišenije stvorenje na Zemlji nastaje od materijala po kojem svakodnevno hoda. Tijelo kojem se čovjek divi, koje njeguje i štiti, sastavljeno je od elemenata zemlje. Iz nje je uzeto i njoj će se vratiti.

Savremena nauka potvrđuje da su osnovni hemijski elementi ljudskog organizma prisutni u prirodi i tlu. Kur’anski izraz zato nije tek metafora poniznosti, nego i podsjetnik na stvarnu vezu čovjeka i zemlje.

Adem a.s. i h. Hava: temelj čovječanstva

Kur’an govori o stvaranju iz jedne duše – nefs vahide. Islamska tradicija to povezuje sa Ademom i Havom, prvim ljudskim parom. Iz njih se razvilo cijelo čovječanstvo.

Važno je primijetiti da Kur’an koristi riječ zevdž, koja označava par, supružnika, dvoje koje se dopunjuje. Time se naglašava da čovjek nije zamišljen kao usamljeno biće. Njegovo prirodno okruženje jesu odnos, zajednica, porodica i međusobna briga.

Brak i porodica u tom smislu nisu samo društvene ustanove, nego prostor u kojem se život čuva i prenosi.

Tajna razvoja u utrobi

Nakon prvog para uspostavljen je sistem reprodukcije. Kur’an faze razvoja djeteta u majčinoj utrobi opisuje sažeto, ali precizno.

Prvo dolazi nutfa – kap sjemena, početak začeća. Potom alaka, faza vezivanja i ranog oblikovanja. Zatim mudga, mala gruda mesa, rana embrionalna forma. Nakon toga spominju se izam – kosti, a zatim lahm – meso koje ih prekriva.

Ovaj redoslijed podsjeća da se život razvija postepeno. Čovjek nastaje kroz faze, u vremenu, u skrivenosti i tišini.

U islamskoj tradiciji četvrti mjesec trudnoće često se smatra posebnom prekretnicom. Tada fetus ulazi u novu etapu razvoja, poprima jasniji ljudski oblik i stječe dodatno dostojanstvo u pravnom i moralnom smislu.

Prvi otkucaj: početak novog putovanja

Koliko god medicina danas znala o trudnoći, čudo njenog toka ostaje isto. Oplođeno jajašce u početku je gotovo nevidljivo, tek nešto veće od tačke iza slova. Ipak, u njemu se nalazi nacrt cijelog budućeg života.

Već nakon nekoliko sedmica razvija se malo srce koje počinje kucati. Taj ritam traje godinama, često sve do posljednjeg daha.

Do četvrtog mjeseca fetus je dug svega nekoliko centimetara, ali već ima lice, prstiće, palčeve i obrve. Oči su mu zatvorene, ne diše samostalno, ali čuje otkucaje majčinog srca, njen glas i jače zvukove iz okoline.

Počinje se okretati, udarati nogama, grebati, sisati palac. Ponekad proguta plodnu vodu pa čak i štuca. Majka te pokrete osjeti prva, a kasnije ih može osjetiti i otac kada položi ruku na stomak.

Trudnoća: snaga rođena iz tegobe

Trudnoća je istovremeno radost i napor. Majka mora jesti kvalitetno kako bi hranjive materije pomogle razvoju djeteta. Ali kako beba raste, u stomaku ostaje sve manje prostora pa joj postaje teže jesti obilne obroke, disati slobodno i mirno spavati.

Do sedmog mjeseca težina djeteta mnogim ženama otežava kretanje. Noćni odmor prekida beba koja se pokreće upravo kada majka legne.

Kur’an stanje trudnoće opisuje izrazom koji znači slabost nad slabošću. U toj kratkoj sintagmi sadržani su umor, osjetljivost, promjene raspoloženja, briga i nestrpljenje.

Zbog toga islamsko učenje trudnici daje olakšice. Dozvoljeno joj je da odgodi post i nadoknadi ga kasnije, kada bude sposobna. To pokazuje da vjera ne zanemaruje stvarno stanje čovjeka.

Rođenje djeteta i snaga žene

Kada dijete bude spremno za dolazak na svijet, materica – jedan od najsnažnijih organa u tijelu – započinje kontrakcije koje guraju bebu prema izlazu. Porod se često prikazuje kao drama, ali u svojoj biti on je prirodan proces za koji je žensko tijelo pripremljeno.

Bol je snažna, ali je snažna i majka. Mnoge žene svjedoče da najveći dio bola zaborave onoga trenutka kada prvi put ugledaju novorođenče u rukama.

Nakon približno devet mjeseci beba obično teži između tri do pet kilograma, a duga je približno od 36 do 50 centimetara. Iz sigurnosti utrobe prelazi u svijet svjetlosti, hladnoće, zvukova i dodira.

Nakon poroda ženi su potrebni odmor, mir, dobra hrana i pomoć porodice. U islamskoj tradiciji oslobođena je određenih obaveza tokom oporavka, što je jasna poruka da joj se olakša, a ne oteža.

Djetinjstvo i sazrijevanje

Kur’an podsjeća da čovjek dolazi na svijet ne znajući ništa. Ne zna govoriti, hodati niti se zaštititi. Ali dobija sluh, vid i razum, mogućnosti kroz koje će učiti.

Prva faza života jeste dojenačko doba. Dojenje se u Kur’anu posebno preporučuje, a dvije godine navode se kao pun period dojenja. Nakon toga dolazi faza odvikavanja – fisal.

Zatim slijede djetinjstvo, mladost i pubertet – hulum – vrijeme hormonalnih promjena, emocionalne osjetljivosti i sazrijevanja.

Snaga, mudrost i slabljenje

Nakon mladosti dolazi ešudd – doba pune snage muškarca i žene. Neki učenjaci smatrali su da se potpuna snaga najčešće kreće između osamnaeste i trideset druge godine. Poznato je i da je Muhammed dopuštao petnaestogodišnjacima učešće u bitkama, što pokazuje da ljudi ne sazrijevaju svi istim tempom.

Četrdeseta godina često se smatra dobom mudrosti i unutrašnje ravnoteže.

Ali poslije snage dolazi slabost. Sijeda kosa, sporiji koraci, umor i zaborav dio su starosti. Neki dožive duboku starost u kojoj blijedi i ono što su nekada znali.

Smrt: povratak ali ne  i kraj

Smrt je posljednja etapa ovosvjetskog života. Tijelo se vraća zemlji iz koje je stvoreno.

Ali kur’anska poruka tu ne završava. Nakon smrti slijedi ba’s – proživljenje, ponovno oživljavanje ljudi radi susreta sa svojim djelima.

Nakon toga dolazi vječnost: Džennet ili Džehennem, prema Božijoj pravdi i milosti.

Od zemlje do zemlje, od prve kapi do vječnosti – tako Kur’an vidi čovjeka: kao biće promjene, odgovornosti i nade.

Izvor:https://majkaidijete.ba/razvoj-covjeka-u-svjetlu-kurana-rodjenje-starost/

Jedna činjenica na koju se svi moramo što češće konektovati, vezati jeste činjenica da smo prolazni, da ćemo morati kad-tad seliti sa ovog svijeta, odnosno da ćemo umrijeti.

Poslanik je rekao : “Sjećajte se puno smrti, ona će prekinuti vaša ovosvjetska naslađivanja.”

Onaj ko bude što češće svjestan smrti, biće sigurno bolji prema Allahu i prema drugim stvorenjima.

Pored brige za sobom, tj.šta će biti sa nama lično, itekako nas mora biti briga šta će biti sa našom porodicom, ženom, djecom.

Kur'an navodi primjer Jakuba a.s., koji je vodio najvažniju brigu, a to je u kakvom će stanju ostaviti svoje potomke, nakon njegove smrti.

Allah Uzvišeni kaže: ”Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: “Kome ćete se, poslije mene, klanjati?” – “Klanjaćemo se” – odgovorili su – “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!”

Ukazujući arapskim idolopoklonicima, sinovima Ismailovim, te nevjernicima između sinova Israilovih, na slučaj Jakuba, sina Ishakovog, Allah Uzvišeni na ovome mjestu potvrđuje da je on u smrtnom času ostavio u amanet svojim sinovima da se samo Allahu klanjaju i nikoga Mu ravnim ne pridružuju, pa ih je zapitao: “Kome ćete, poslije mene, u ibadetu biti?” “Klanjat ćemo se”, odgovorili su oni, “Bogu tvome, Bogu tvojih očeva (predaka), Ibrahima, Ismaila i Ishaka.

Ovaj ajet svakog muslimana i muslimanku, svakog roditelja mora da drži u razmišljanju kakav odnos ima prema svojoj djeci, unučadima i njihovom odgoju!! Da li ih odgaja kao muslimane i muslimanke?

Kao one koji vjeruju u Gospodara Allaha dž.š., koji izvršavaju Allahove naredbe i koji ne rade ono što Allah zabranjuje!!

Bez obzire na sve obaveze koje nas pritišću na dunjaluku, silne obaveze, poslove, zaradu, račune, rate itd, roditelj mora da brine o svojim obavezama koje ima prema Uzvišenom Allahu, i da brine o tome da njegova djeca krenu stopama Poslanika, vjernika, muslimana i da budu čestiti, dobri Allahovi robovi.

Jakub a.s. na samrti nije brinuo o imetku, kući, prevoznom sredstvu, njivama, stoci nego mu je glavna briga bila KOGA ĆE djeca obožavati?

Jer onaj ko živi vjeru islam on će znati kako i sa porodicom i imetkom.

Onaj ko zna za Allaha, koji je Allaha svjestan, neće činiti nepravdu, braći, sestrama u raspodjeli imetka.

Da djecu ostavimo da klanjaju namaz, poste, uče Kur'an, pošteno zarađuju, dijele i drugima bolje je nego sav dunjaluk.

Džaba svo bogatstvo, kuće, stanovi, auta, ako djeca, potomstvo ne d'o Allah skrenu sa pravog puta.

Svjedočimo da one djece, i potomaka koji mole Boga da roditelj umre pa da imetak mogu krčmiti, prodavati, raskućiti ono što su roditelj u toku života sticali. Stoje pored safa i neće da roditelju klanja dženazu. Kakva propast!!

Ovako je obično kod roditelja koji svojoj djeci nisu usadili u srca prave duhovne, vjerske vrijednosti, nego ih je itemak zaokupirao.

Hvala Allahu ima i onih a takvih treba biti najviše koji su svoju djecu, unučad odgajali i odgajaju kako treba pa im oni još na ovom svijetu vraćaju na najljepši način.

Pa će i kad preseli njihovo potomstvo biti dobri Allahovi robovi koji će se sjećati svojih roditelja i drugih predaka u dovama, učenjem Kur'ana, sadakom.

Najveća briga jednog muslimana i muslimanke mora biti on sam i njegovo potomstvo u kakvom će halu biti prema Gospodaru.

Da dijete dođe do srednje škole a da ne znam osnovne stvari, imanske, islamske šarte je nedopustivo, a dešava se. To je propust roditelja u odgoju.

Zato, braćo, blago se vama i vašoj djeci, porodicama koji slušaju Gospodara.

Zato nemojmo žaliti ni vremena, ni novca, ni znoja na putu islama i odgoja svoje porodice, jer islamski odgojena djeca su sreća na oba svijeta, a roditelji su  najsretniji kad su im djeca i potomstvo sretni i zadovoljni. A nema sreće ako je duhovno, imanski prazan, ako nema osjećaj za Uzvišenog Allaha.

Molimo Allaha da nam pomogne da svoju djecu, svoje potomstvo odgojimo u islamu. Molimo Allaha da naše roditelje i pretke nagradi Džennetom zbog vrijednosti vjere koje su nam prenijeli, a našu djecu, naše potomke uputi putem islama, tj. Pravim putem. Amin