Na Titaniku su bila i četvorica Krajišnika

Početkom 20. stoljeća došlo je do velikog iseljavanja Bošnjaka s prostora Bosanske krajine u Sjedinjene Američke Države. Jedno od poznatijih odredišta bio je sjeveroistok Amerike, sa svojim bogatim nalazištima uglja. Mogao se dobiti posao u mnogobrojnim rudnicima diljem Pensilvanije, Sjeverne Virdžinije i okolice.

 U želji da se dođe do posla i brze zarade, a s nadom u skori povratak u domovinu, na put preko Atlantika krenuli su i brojni Bošnjaci iz Bihaća, Krupe, Kladuše, Cazina, Kulen-Vakufa, Petrovca, Bosanskog Novog i Sanskog Mosta, ostavljajući iza sebe svoja imanja i porodice.

Sveukupno, u periodu od 1903. do 1914., prema procjenama, u SAD je došlo do 500 Krajišnika. Veliki broj njih je uspio zaraditi novac i vratiti se u svoju domovinu, dok su, nažalost, mnogi ostali u Americi. Jedni su osnovali porodicu u Americi, dok se drugi nikad nisu ženili. U samoći su dočekali smrt u dalekoj zemlji.

Među onim koji su se uputili na daleki put preko okeana 1912. bila su i četiri Bošnjaka, rodom iz Badića kod Bosanske Krupe: Ćerim Balkić (26 g.), Redžo Delalić (25 g.), Ejdo Rekić (38 g.) i Husein Sivić (40 g.). Njihovo odredište je trebao biti Harrisburg, gradić u Pensilvaniji, gdje se nalazila veća kolonija ranih iseljenika iz Krajine.

Ejdo Rekić je već bio u Americi 1906., prvo u Milwaukee, država Wisconsin, a potom u Pensilvaniji. Putujući s austrougarskim pasošem, četvorica Bošnjaka su se početkom 1912. uputila u Švajcarsku, gdje su u gradiću Buchsu, kanton St. Galen, kupili karte za putovanje u Ameriku kod agencije Viktor Klaus-Wildi. Kupljene karte treće klase su nosile brojeve 349248, 349249, 349250 i 349251, dok je cijena po karti iznosila 285 švajcarskih franaka.

Radi usporedbe, cijena putovanja u prvoj klasi je iznosila približno 4.350 dolara, što je otprilike 50.000 dolara u vrijednosti današnjeg novca. Nakon toga je uslijedilo njihovo putovanje do Southamptona u Engleskoj, gdje se Titanik pripremao na svoje djevičansko putovanje za New York.

Titanik, vlasništvo kompanije White Star Lines, predstavljao je najveći putnički brod u svijetu u vrijeme svog stavljanja u funkciju, te su ga neki smatrali nepotopivim.

Četvorica Bošnjaka su se ukrcala na Titanik u srijedu, 10. aprila 1912. Titanik je bio pregrađen na odjeljke po klasama kojim su razdvajani putnici. Treća klasa, u kojoj su se nalazili Bošnjaci, sastojala se od velikog broja malih pregrada na nižim katovima broda, gdje je bilo najviše imigranta koji su putovali, s nadom u bolji život, u Ameriku.

Nakon četiri dana putovanja, pošto je prešao dvije trećine svoje trasirane rute, Titanik je dospio u hladne vode sjevernog Atlantika, prepune ledenih santi, 530 km jugoistočno od New Foundlanda. Iako je istog dana radiovezom primljeno nekoliko upozorenja o prisutnosti ledenih santi, te informacije, iz određenog razloga, nisu proslijeđene zapovjedništvu broda.

Kasno uveče u nedjelju, 14. aprila, oko 23.40 sati, u noći bez mjeseca, ali sa čistim nebom, Titanik je udario pramcem broda u ledenu santu. Nakon što je zapovjedništvo broda utvrdilo da će brod potonuti, odmah iza ponoći, 15. aprila, dat je glas uzbune, poslani su mnogobrojni zahtjevi za pomoć putem radioveze i počelo je pripremanje čamaca za spašavanje.

Na neposrednu pomoć od susjednih brodova se nije moglo računati jer se najbliži brod, Carpathia, nalazio na udaljenosti od 93 km, pa mu je trebalo oko četiri sata da se probije kroz ledene vode sjevernog Atlantika do mjesta nesreće. Dok se putnicima prve i druge klase bilo lako uspeti uz stepenice pravo na palubu gdje su se nalazili čamci, putnicima treće klase, među kojima su se nalazila i četvorica Bošnjaka, bilo je puno teže.

Mnogi su bili zbunjeni velikim brojem hodnika i teško su nalazili one koji su iz nižih katova broda vodili na palubu. Iako je samo mali broj rešetaka koje su kontrolisale kretanje unutar broda ostalo zaključano, nastala je opća panika u kojoj se mnogobrojne porodice iz treće klase nisu uspjele snaći.

Također, posadi broda nije bilo u interesu da pretražuju sve dijelove odjela treće klase da bi provjerili je li u njima ostalo putnika kojima treba pomoć. Otežavajuću okolnost je predstavljala i činjenica da je Titanik imao samo 20 čamaca za spašavanje, ukupnog kapaciteta 1.178 osoba, tako da se dozvoljavalo ukrcavanje samo žena i djece, uz ograničeno ukrcavanje muškaraca, uglavnom iz prve i druge klase.

A na Titaniku se nalazilo više od 2.200 osoba, te je stoga bilo jasno da će u općem rasulu većina putnika nastradati.

Titanik je potonuo u 2.20 sati 15. aprila 1912. i s njim je otišlo u dubine Atlantika više od 1.500 putnika. Nešto iza 4 sata ujutro istog dana, brod Carpathia je stigao na mjesto nesreće i ukrcao 700 preživjelih putnika. Iz vode hladnog Atlantika (-20 C) izvučena su i mrtva tijela putnika koji su svoj spas potražili bacajući se u vodu s tonućeg Titanika. Većina tijela je prebačena u Halifaks, Kanada, gdje su ukopana na groblju Fairview Cemetery.

Među preživjelim se nije nalazio nijedan od četvorice Bošnjaka, a njihova tijela nisu ni identificirana među ukopanim u Halifaksu. Stoga je, nažalost, najvjerovatnije da su svi potonuli s Titanikom, bilo s palube broda, bilo u hodnicima gdje su se borili sa stampedom ljudi koji su tražili spas.

Nažalost, zbog nedosljednosti i nepotpunosti spiskova poginulih putnika, vijest o smrti četvorice Bošnjaka je ostala tajnom dugo vremena, te se moglo samo pretpostavljati da su nastradali na putu za Ameriku. Same okolnosti tragedije su ostale nepoznate gotovo cijelo stoljeće.

Jedan od onih koji su saznali za istinu o smrti četvorice Bošnjaka je i Ibro Rekić, praunuk tragično nastradalog Ejde Rekića, koji živi u Badiću, odakle se njegov pradjed, prije stotinjak godina, uputio u obećanu zemlju, nadajući se povratku u svoj zavičaj, svoj Badić i svoju lijepu Bosnu, piše oslobodjenje.ba.

(ABC)

Komentariši

%d bloggers like this: