Od Ebu Seida El-Hudrija se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Namaz skupno obavljen u džematu vredniji je za 25 stepeni od pojedinačno obavljenog namaza.”
”Kad bi ljudi znali kakve su nagrade za učenje ezana i skupno klanjanje u prvom redu (saffu), pa ne bi mogli naći puta da u tome učestvuju osim izvlačenja kocke, oni bi je izvlačili; kad bi znali šta će dobiti za klanjanje podne namaza u prvom času njegovog nastupa, oni bi se u tome utrkivali, a kada bi znali kakvu nagradu imaju za klanjanje jacije i sabaha u džematu, dolazili bi na njih makar pužući.” (hadise bilježi Buhari)
Ove dvije hadiske predaje dovoljan su pokazatelj važnosti i vrijednosti namazu u džematu, te pokazatelj su prednosti kolektivnog obavljanja farz namaza nad pojedinačnim klanjanjem.
Naravno, pored ovih pomenutih predaja postoji veliki broj drugih koje nam govore o važnosti uspostavljanja džemata i koristi i efdalnosti redovitog odlaska u džamiju ili mesdžid.
Neosporno je da džemat i džamija imaju veliku ulogu u kreiranju pozitivnih ljudskih osobina, posebno onda kada među prisutnim pripadnicima jednog džemata vlada bezuslovna /bratska, islamska/ ljubav i poštovanje.
Džamija je u doba ashaba i tabi’ina služila mnogo čemu. U njoj su se obavljale mnoge društveno-korisne aktivnosti.
I u danjašnjem dobu džamiji bismo trebali vratiti njenu prvotnu ulogu, a džemat bi trebao biti iskorišten za rješavanje mnogih problema unutar jedne mahale, ulice i slično. Ni u kom slučaju ne bismo smjeli dozvoliti da u našem džematu ima gladnih, bolesnih i potrebnih, a da mi kao aktivne džematlije, preko svog imama, nismo upoznati sa tim.
Povjerenje koje džematlije imaju prema svom imamu trebalo bi uistinu biti od velike koristi kad su potrebe i problemi naših džematlija u pitanju. Imam kao najsvjetlija tačka i spona među džematlijama, mogao bi puno doprinijeti širenju međusobnog povjerenja i ljubavi među vjernicima.
Imam je taj koji redovno posjećuje ljude koji pripadaju njegovom džematu i zna stanja svih muslimana u svom džematu, bez obzira bili oni više ili manje aktivne džematlije.
Mi smo dužni potpomoći svog imama i medžlis onoliko koliko možemo. A kako da ga potpomognemo i da učestvujemo u akcijama našeg džemata ako i sami nismo aktivni posjetitelji Allahovih mesdžida i džamija na Zemlji.
Stoga, ozbiljno shvatimo važnost naših druženja putem džemata i džamija, a uz to nikad ne zaboravimo i nagrade koje nas očekuju za klanjanje farz namaza u džematu.
Nije lijepo da zapostavljamo svoju džamiju a da idemo u neku drugu. Naša / najbliža/ mahalska džamija bi nam trebala biti prioritet.
Hasana el-Basrija su pitali da li se može ostaviti svoja mahalska džamija i ići u džemat neke druge džamije, a on je odgovorio:
– Ashabi su voljeli da svaki čovjek ide u svoju džamiju kako bi se povećao broj klanjača.
Ljubav prema džematu i džamiji treba da nam bude vodilja u svim zajedničkih aktivnostima i poduhvatima naše zajednice, kako bi vremenom izgradili jak, čvrst, temeljit i stabilan džemat.
Jedinstvo nam je imperativ, stoga nemamo pravo ni na kakve podjele. Džemat se treba podučiti svim potrebnim pravnim propisima, te ljudima ukazati na sve ono što jedan džematlija treba da zna. Ovdje prvenstveno mislim na propise naklanjavanja onih koji eventualno nekad zakasne u džemat, dovi poslije ezana, zikrovima ulaska i izlaska iz džamije, propisima klanjanja tehijjetul-mesdžida i slično. Također, džematlijama treba biti pojašnjenja važnost zajedničkog klanjanja u džematu, kao i detalji vezani za postojanje muslimana koji upražnjavaju i namaz po usulu neke druge pravne škole.
Ljudima treba lijepo objasniti stvari i upoznat ih sa propisima koje ne znaju. Jako je bitno da pazimo na ponašanja u džamiji /galama, ogovaranje, kupoprodaja … /
Onim ljudima koji još ne klanjaju, a komšije su nam i pripadaju našem džematu, dužni smo na fin, ljubazan i pristupačan način pojasniti važnost namaza, te nagrade koje očekuju redovne klanjače.
Nek se za početak nauče klanjati kući, bar farze, a onda sa njima na lijep islamski način raditi na tome da budu aktivne džematlije u džamiji i općekorisni članovi naše lokalne zajednice (općine, ulice, sela, mahale, …).
Svačiji stepen obrazovanja treba poštovati, a posebno ljude sa iskustvom i starije ljude od kojih možemo mnogo naučiti.
Poštujmo svačiju struku i znajmo da je džamija i džemat uvijek nekako ljepši kad u njemu imamo puno više inžinjera, profesora, iskusnih doktora, pravnika, sportista i majstora raznih zanata, nego kad smo učahureni i kad smo ”sami sebi dovoljni”. Mi i naših nekoliko deda i nana. Širimo džemat i radujmo se svakom ljudskom biću koji se odluči da nam se priključi džematu i džamiji.
Allahu moj, učvrsti naše saffove, ojačaj naše džemate, i daj da u našim džamijama i mesdžidima sija iskra bratstva, vjerničke ljubavi i sloge. Potpomozi naše imame i osnaži ih da još više spoznaju intencije Tvojih propisa, a nama daj mudrosti da slušamo svoje imame i slijedimo ih na putu Kur’ana i sunneta!
Za Akos.ba piše: Admir Iković
