Selo Lohovo, smješteno na obali Une i udaljeno desetak kilometara od Bihaća, prije rata je imalo oko 200 domaćinstava. Povratnika je danas sve manje, a za one koji su se vratili, život u ovom mjestu nije lak.

Mladih ljudi u Lohovu danas gotovo i nema. Nema ni škole, ambulante i svega onoga što je potrebno za normalan život. Ipak, ljubav prema ognjištu vratila je u ovo mjesto Iliju i Radmilu Brdar. Dok iščekuju da im u posjetu dođu djeca, vrijeme provode uglavnom baveći se poljoprivredom.

“Puno sam razmišljao o svom rodnom mjestu. Ovdje sam bio rođen. Pred sami rat sam napravio kuću, nismo ni uselili u nju, a već smo je morali napustiti. Uvijek mi je želja bila da se vratimo. Bavim se malo poljoprivredom, držim ovce, koke. Baštu sijem”, kaže povratnik u selo Lohovo Ilija Brdar.

Na svom je živjeti najljepše, priča Ilijina supruga žaleći što se poput njih više ljudi nije vratilo. Ipak, ponekad se od strane vlasti osjećaju i zaboravljeno.

“Malo radimo, malo djeca dođu pomognu i tako ukrug. Voljela bih da ima više naroda, ali šta je tu je. Lijepo je živjeti na svom. Najbolje i najljepše”, ističe Brdar.

“Nas je ovdje izgleda zaboravila i Vlada USK, Federacije i Republike Srpske. Malo nas pomažu i obilaze. Evo sad ide proljetna sjetva. Mi nemamo toliko sredstava da uložimo. Kažu nam kupite sjeme, ovo, ono… pa će nam platiti kada im damo račune. Ja da imam novca ne bih ni tražio pomoć”, dodaje Ilija Brdar.

Da Srbi i Bošnjaci danas u ovom selu ponovo žive zajedno kao dobre komšije. Safet je tu za Iliju kada god treba i obrnuto.

“Nas niko zavaditi ne može. Družimo se 20 godina. Ja ću uvijek uskočiti kad god mogu i on meni. Što se tiče života, ovdje je to super, niko ništa ne može reći. Ovdje smo jedni. Tu smo i bićemo i dalje”, kaže nam Safet, komšija porodice Brdar.

Ostali koji su obnovili kuće žive uglavnom u drugim gradovima i državama. Služe im tek kao vikendice za vrijeme praznika ili godišnjih odmora, a tada se, kažu, i vrati život u ovo mjesto.