Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od najvećih pošasti našeg vremena, u doba umjetne inteligencije i društvenih mreža, jeste ono što bismo mogli nazvati mentalnom zarobljenošću. Pod tim mislimo na to da čovjek svoj razum izlaže objavama i video-sadržajima koji mu se nude sa svih strana, pa se u njih zapetlja i zaglibi kao u živo blato, ostajući mentalno zarobljen u sadržajima koji mu ne koriste, nego mu troše vrijeme, unutrašnji mir i bistrinu uma.

Savremeni čovjek ne pati prvenstveno od nedostatka informacija, nego od njihovog nekontroliranog umnožavanja, u kojem se vrijedno i bezvrijedno pojavljuju u istoj ravni, često u istom formatu, i s jednakom glasnoćom.

U takvom ambijentu, pitanje više nije samo: šta je istina, nego šta uopće zaslužuje da bude primijećeno?

Kada su poznatog pisca Ernesta Hemingwaya upitali koja je najvažnija vještina koju čovjek može posjedovati, on je lucidno odgovorio da je to sposobnost razvijanja unutrašnjeg mehanizma za prepoznavanje besmisla – svojevrsnog mentalnog ”detektora gluposti”.

Ta misao, iako izrečena u duhu književne ironije, danas dobija gotovo epistemološki karakter: ona postaje pitanje intelektualnog preživljavanja.

Imati ”detektor gluposti” u islamskom smislu znači posjedovati živu svijest (taqwā) o onome što ulazi u srce i um. To je stanje u kojem čovjek ne pita samo: ”Da li je ovo zanimljivo?”, nego i: ”Da li me ovo približava istini ili me od nje udaljava?”; ne pita samo: ”Da li me ovo fascinira?”, nego: ”Šta ovo ostavlja u mojoj duši nakon što fascinacija prođe?”

U tom smislu, čovjek više nije samo biće koje traži znanje, nego biće koje se mora štititi od znanja koje to nije – od sadržaja koji se lažno predstavlja kao znanje. Zato su mu potrebni unutrašnji ”senzori razlučivanja”, koji u djeliću sekunde prepoznaju trivijalnost, obmanu i besmisao u sadržaju kojem je nasumično izložen.

Savremeni čovjek živi u stanju stalne mentalne izloženosti. Njegova pažnja postala je prostor nadmetanja, a njegov um tržište bez carine. U tom prostoru algoritmi ne pitaju šta je istinito, nego šta izaziva reakciju; ne pitaju šta oplemenjuje razum, nego šta ga zadržava prikovanim. A u takvom poretku, vrijednost sadržaja ne mjeri se istinom koju nosi, nego vremenom koje uspije zadržati čovjekovu pažnju.

Posljedica toga nije samo zatrpanost informacijama koje umaraju, nego i suptilna degradacija mišljenja: postepeno slabljenje sposobnosti da se razlikuje bitno od sporednog, smisleno i istinito od dekorativnog.

Nekada se ljudska inteligencija mjerila sposobnošću prepoznavanja obrazaca u prirodi i stvarnosti. Veliki umovi su u mnoštvu pojava otkrivali zakonitost, red i proporciju. Iz rasutog iskustva rađale su se naučne teorije.

Međutim, naše vrijeme, koje se opisuje kao doba visokog pristupa informacijama i znanju, nameće novu definiciju inteligencije. Mogli bismo reći da je inteligencija danas: sposobnost čovjeka da prepozna i zanemari glupe obrasce, površne tvrdnje i besmislen sadržaj, tj. sadržaj koji čovjeka čini glupljim nego što je bio prije čitanja ili pregledanja tog sadržaja.

Svako od nas treba početne indikatore koji prepoznaju obmanu i izvrtanje značenja u govoru, te kritičko mišljenje koje razlikuje plitak i bezvrijedan sadržaj koji te uvjerava da ti nešto daje, a zapravo te ostavlja samo praznijim, neukijim i udaljenijim od istine.

Ta sposobnost pomaže čovjeku da zaštiti svoj um i sačuva mentalnu energiju za ozbiljno, utemeljeno i korisno znanje, te da sačuva svoje vrijeme od toga da ono bude rasipano i prepušteno svakome ko osjeti potrebu da nešto napiše ili objavi.

Vrijeme nije samo resurs kojim raspolažemo, nego i moralna kategorija. Način na koji ga čovjek troši odražava način na koji vrednuje sebe. Zato je izbor sadržaja zapravo duboko etički čin. I valja imati na umu da onaj ko piše za lahkomislene i maloumne uvijek ima široku publiku.

Slijeđenje onoga ”najboljeg” kur'ansko je pravilo i predivna uputa. Vjernik ne smije dozvoliti da bude samo puko ”uho” kojem ljudi ubacuju šta žele, jer je on, u svom ljudskom dostojanstvu i budnosti srca i razuma, veći od toga da bude samo uho. Stoga, nemojmo sami sebe obezvrjeđivati i ponižavati.

Onaj ko želi imati ispravne smjernice i primiti iskren savjet, mora pažljivo gledati od koga uzima znanje – osobu, njeno stanje i njeno iskustvo, jer se to nikako ne smije zanemariti.

U islamskoj tradiciji, znanje nikada nije bilo neutralno. Ono je emanet, a ne samo informacija. I kao što je tijelu potrebna halal i čista hrana, tako je i umu potrebna čista i korisna informacija, a srcu sadržaj koji ga približava Gospodaru.

Zatim, jedno od temeljnih pravila zdravog razmišljanja jeste da čovjek gleda kakav će biti ishod tog znanja – da li će te pokrenuti na djelovanje, ispraviti tvoje ponašanje i podstaći te da pomažeš drugima, ili će te odvesti u frustraciju, obeshrabrenost i zbunjenost.

Imam Šatibi je u svom djelu u El-Muvafakat naveo pravilo koje vrijedi za sve nauke: ”Svako znanje koje ne rezultira praksom, tj. primjenom, nema u Šerijatu ono što ukazuje na njegovu pohvalu.”

Allahu se utječemo od znanja koje ne koristi, koje postaje teret, koje donosi poniženje i koje se pretvara u okov oko vrata svoga vlasnika.

Izvor: Saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Ali Imran, 135.-136.)

Nije plemenitost u tome da čovjek nikada ne pogriješi, jer je griješenje dio ljudske naravi. Prava plemenitost prepoznaje se u onome što se dogodi poslije grijeha: u nemiru koji se nastani u srcu, u tjeskobi koja stegne prsa i u nemogućnosti da se živi spokojno sve dok se čovjek ne vrati na Pravi put. Taj nemir nije slabost, nego znak budne savjesti; nije poraz, nego početak istinskog povratka.

Čovjek, ma koliko bio vješt u opravdavanju, zna o sebi ono što ljudi o njemu ne znaju, shodno ajetu: ”Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.” (El-Kijame, 14.–15). To znači da je on svjedok protiv samoga sebe i da zna ono što je učinio, pa makar se pravdao i poricao. Vidiš ga kako je pronicljiv kada su u pitanju mahane i grijesi drugih ljudi, a nemaran prema vlastitim grijesima.

Može se s drugima prepirati javno, ali ne može nadjačati svoj unutrašnji glas kada se u njemu probudi Allahov opominjač. U toj unutrašnjoj tišini, gdje nema svjedoka osim Allaha i vlastite savjesti, nema mjesta za uljepšavanja. Tamo se ogoljava stvarnost i postaje jasno koliko smo blizu ili daleko od onoga što tvrdimo da jesmo.

Ponekad poželimo ono što nam ne priliči i osjetimo privlačnost prema onome što nam šteti, pa tada tražimo opravdanja koja će umiriti našu savjest. Nekada posežemo za tumačenjima koja nam odgovaraju, tražimo mišljenja koja olakšavaju teret i uvjeravamo sebe da put kojim hodimo ne može biti pogrešan jer njime koračaju mnogi.

U toj samoobmani čovjek sebi gradi privid sigurnosti, ali srce plemenitog čovjeka ne pristaje na takvu utjehu. On u grijehu osjeća tjeskobu i osjeća da mu ne priliči ”odijelo griješnika”, pa se u takvom stanju ne može dugo zadržati.

Iskrenog vjernika njegov grijeh boli dublje nego što ga bole pogledi ljudi i on se stidi sebe prije nego što se postidi drugih. U njemu se tada probudi glas duše koja samu sebe kori i koji ne dopušta ravnodušnost, glas koji ga opominje bez prestanka dok se ne vrati na stazu Allahove upute. Nekada se povratak desi brzo, a nekada potraje. Ipak, dovoljan je jedan iskren namaz, jedna pokajnička suza prolivena u samoći, jedna iskrena dova ili jedan ajet koji dotakne srce i pokrene ono što je u njemu bilo uspavano, pa da se čovjek iznova prisjeti ko je i kuda treba da ide.

Iskren vjernik ne kori nikoga kao samoga sebe, a poslije Allaha Uzvišenog niko mu ne pomaže kao iskren prijatelj koji ga uputi kada zaluta, podsjeti kada zaboravi i pridržava kada oslabi. Iskren prijatelj zapravo postaje čuvar njegove plemenitosti. Jer, utjecaj društva je snažan i onaj ko vrijeme provodi s nemarnima, polahko usvaja njihovu nemarnost, a onaj ko boravi uz pokorne Allahove robove osjeća miris njihove pokornosti čak i kada šute.

Zato onaj ko želi sebi spas mora se udaljiti od mjesta posrtanja i ne smije potcijeniti moć okruženja u oblikovanju svog unutrašnjeg stanja i trasiranju životnog puta.

Neka zna da se čistoća duše ne slaže s ustrajavanjem u grijehu i da se plemenitost ne ogleda u tvrdnji da smo bezgrješni, nego u brzini kojom se vraćamo kada posrnemo.

Plemenit čovjek može pasti, ali ne pristaje da ponižen kleči pred svojim grijehom. On ustaje, čisti se i vraća, uzimajući pouku iz tog pada. Taj pad, umjesto da ga slomi, nakon iskrene tevbe postaje razlog da hoda sigurnije, svjesnije i iskrenije nego prije samog pada.

saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Onome ko pažljivo promatra našu stvarnost postaje jasno da je svijet postao izrazito ”bučno” mjesto. Uzastopne krize, ratovi, digitalna buka i ekonomski pritisci učinili su da čovjek živi u stanju stalne psihičke napetosti. Ako čovjek unutar zidova svoga doma, u svojoj porodici, ne pronađe oazu u kojoj će se odmoriti od ovog nezapamćenog meteža, neminovno će se suočiti s psihičkim slomom.

Jedna od velikih blagodati koju je Uzvišeni Allah podario ljudima jeste upravo blagodat domova, kao što se navodi u ajetu: ”Allah vam daje da u kućama svojim stanujete i daje vam od koža stoke šatore koje lahko nosite kad na put idete i kad konačite, a od vune njihove i dlake njihove i kostrijeti njihove prostirku i korisne stvari, sve dok se ne istroše.” (En-Nahl, 80.)

Samo onaj ko je bio lišen topline doma – u tami zatvora ili u tuđini – istinski razumije njegovu vrijednost. U njemu musliman pronalazi svoj odmor, duševni mir i rahatluk usred najvećih životnih poteškoća. Tu se rađa ljubav, njeguje samilost, uči strpljenje i obnavlja veza s Uzvišenim Allahom kroz namaz, Kur’an i zikr.

Zato put spasa i uspjeha na ovom i budućem svijetu započinje popravljanjem stanja u našim domovima (porodicama) i njihovim odgajanjem na iskrenom vjerovanju u Allaha, dželle šanuhu, i slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jer gubitak će biti ogroman i strašan na Dan kada čovjek izgubi svoju porodicu i zapusti one o kojima je dužan brinuti, shodno ajetu: ”Reci: ‘Stradat će, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!”’ (Ez-Zumer, 15.)

Dom je emanet koji supružnici zajedno nose. Zato je nužno da njegove temelje podignu na bogobojaznosti, jer sretan je onaj dom koji je za svoj put uzeo islam – riječju i djelom, vanjštinom i nutrinom.

Prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio leći u postelju, učio dovu: ”Hvala Allahu Koji nas je nahranio i napojio, zaštitio i utočište nam dao. Koliko je onih koji nemaju ni zaštitnika ni utočišta!” (Hadis bilježi imam Muslim)

Ovim riječima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsjeća nas da su naši domovi mjesta povratka i smiraja, zaklon od vreline i studeni. To su domovi u kojima nalazimo radost očiju i srca u našim supružnicima i našoj djeci.

U ovom hadisu krije se suptilna, ali snažna poruka: kada čovjeku bude darovana neka blagodat, jedno od najljepših djela jeste da se prisjeti onih kojima je ta blagodat uskraćena. Tako se u srcu rađa istinska zahvalnost Onome Koji daruje sve blagodati, a čovjek se čuva da Allahove darove ne uzima zdravo za gotovo.

Zato zastani i pogledaj oko sebe. Vidjet ćeš ljude koji nemaju krova nad glavom niti doma koji bi ih primio. Kakvo je njihovo stanje? A kakvo je tvoje, dok boraviš u domu ispunjenom udobnošću i sigurnošću? Kolika je to samo blagodat i kolika odgovornost da se na njoj zahvaljuje.

Emotivna stabilnost u porodici nije nikakav luksuz; ona je temeljna potreba bez koje dom gubi svoju svrhu. Prva i najvažnija zadaća muslimanskog doma danas jeste da bude sigurna luka: prostor u kojem i roditelji i djeca ostavljaju teret svakodnevice na pragu, a unutra pronalaze bezuslovno prihvatanje i smiraj koji ne mogu uzdrmati oluje vanjskog svijeta.

Jedna od najopasnijih stvari koje ugrožavaju emotivnu stabilnost djece jeste vezivanje naše ljubavi prema njima za njihove rezultate i uspjehe. Prava sigurna luka je ona u kojoj dijete osjeća da njegova vrijednost proizlazi iz njega samog i iz njegove pripadnosti porodici, a ne iz ocjene koju je dobio u školi ili na fakultetu. Kada je dijete sigurno da će ga dom dočekati s ljubavlju čak i u trenucima neuspjeha, u njemu se razvija unutarnja ravnoteža koja ga čini otpornijim i hrabrijim pred životnim izazovima.

U domu dijete ne uči prvenstveno iz riječi roditelja nego iz atmosfere koja vlada. Ono ne sluša samo ono što se govori već čita ton glasa, osjeća napetost, razumije šutnju i prepoznaje poruke u pogledima prije nego što uopće shvati značenje izgovorenih riječi.

Kada dijete gleda roditelje smirene, povezane međusobnim poštovanjem i ljubavlju – čak i onda kada se ne slažu – u njemu se oblikuje jednostavan, ali presudan osjećaj: svijet je sigurno mjesto, a razilaženje u mišljenju ne znači rušenje doma. Ali kada pred sobom vidi stalne sukobe, povišene tonove, narušeno poštovanje ili dugu, hladnu šutnju bez objašnjenja, dijete biva izloženo snažnom psihičkom pritisku čije su posljedice duboke i dugotrajne.

Život nas uči da je dječija stabilnost najčešće odraz stabilnosti roditelja. Zato je rad na vlastitoj duši i obnavljanje veze s Allahom temelj svakog odgoja. Onaj ko svoj mir crpi iz istinskog ubjeđenja i pouzdanja u Allaha, taj mir i spokoj prirodno se prelijevaju na njegov dom i na sve koji u njemu borave.

Spokojan dom nije dom bez problema, već dom koji ima zdrav i učinkovit sistem komunikacije. Zato je ohrabrivanje djece da izraze svoje strahove i brige zbog vanjskog svijeta – bez ismijavanja i omalovažavanja – ono što dom pretvara u psihološki zagrljaj koji štiti njihov um od rastrojenosti.

Brige ovoga svijeta neće nestati niti će se njegove krize uskoro smiriti. Ali mi, Allahovom dozvolom, možemo graditi snažne porodične lađe koje će valovi ljuljati, ali ih neće potopiti. Učinimo zato svoje domove mjestima gdje se slomljeno popravlja, gdje se ranjena srca liječe i gdje duša ponovo pronalazi nadahnuće, kako bi djeca u svijet izlazila s čvrstim unutrašnjim kompasom koji će ih voditi.

Domovi se ne podižu snagom i nadmetanjem, nego blagim dušama koje znaju da je praštanje vrhunac plemenitosti, a toplina i prisnost najčvršća tvrđava porodice. Bračna sreća ne rađa se iz pobjede ega, već iz umijeća da se svakodnevno gradi ljubav i bliskost, naročito u vremenu u kojem su inat, sebičnost i narcisoidnost postali gotovo uobičajen jezik. Kuća koja ne daruje smirenost ostaje tek prostor za stanovanje; dom koji smiruje postaje istinska domovina srca.

Milostivi Allahu, popravi stanje u našim domovima, spusti na naše porodice Svoju uputu i svjetlo i sačuvaj ih od iskušenja i zala: ”Gospodaru naš, podari nam u supružnicima našim i djeci našoj radost očiju i učini da se čestiti na nas ugledaju!”

saff.ba