Kolumne

Oprosti svojim vukovima, kako bi bilo oprošteno tebi

Podjeli ovaj članak

  • Htjela sam mu reći da nisam mislila tako.
  • Nisam htio da to tako ispadne.
  • Htjela sam da to riješimo u četiri oka, ali gotovo je sad.
  • Svašta sam joj htio izgovoriti, ali zaboli me briga!

I tako u nedogled…

Međuljudski odnosi su klupko u kojem se milion osmijeha i suza izgubi u nepovrat i zauvijek ostane zapetljano, jer ljudi ne umiju da otpetljaju. Ljudi ne umiju da komuniciraju. Ljudi ne umiju preko usana, preko ponosa, preko bola, preko sebe.

Između onog što je rečeno, onog što se pretpostavi i onog što se ćuti – zbog ponosa, strasti, strahova, nadanja, ljubavi i mržnje – rodi se još bezbroj imaginarnih petlji, koje te pretvore u gorući led.

Namjerno ili nenamjerno nekoga slomiš i neko te slomi. Jer Univerzum zahtijeva balans. Ali postoji lijek: Oprosti svim svojim vukovima, kako bi bilo oprošteno tebi. Jer i ti si vuk u nečijoj priči. Htio to ili ne.

Možeš reći da nisi, ali da li je to realno?

Možeš reći da te briga što jesi, ali da li onda imaš pravo da se žališ na svoje vukove?

U svijetu gdje ljudi ne umiju da komuniciraju kad je najpotrebnije, izgubljeno je mnogo prijeko potrebnih riječi, nikad izrečenih, nikad oslobođenih.

Ćutanje rađa sumnju, a sumnja gradi zidove.

Oslobodit ćeš se tek kad naglas izgovoriš to što ti je na duši.

Oslobodit ćeš se tek kad počneš svoje bitke rješavati van svoje glave, oči u oči s kim trebaš.

Oslobodit ćeš se tek kad pobijediš sebe i počneš živjeti bez zadrške, bez pauze, bez pardona, bez skrivenih namjera, bez skrivenih emocija.

Stati na megdan sa vlastitim vukovima je ultimativna hrabrost.

I doslovno i figurativno.

Oslobodi se, šta čekaš?

Ko ti ne da?

Ti – sam sebi.

 

Piše: Elma Begić

Podjeli ovaj članak

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

shares
Close