Zašto uvijek tučemo konja koji vuče?
Ponekad se na poslu uhvatim kako stojim usred svega i pitam se kada smo točno došli do toga da je najlakše rješenje uvijek isto: onome tko radi, natovariti još malo. Onome tko je odgovoran, dati još jedan zadatak. Onome za koga znamo da neće reći ne, još jednu obvezu. Onome tko će se potruditi, još malo pritiska, jer, eto, on može. I tako svaki dan iznova, dok se onaj koji vuče polako ne počne pitati zašto uopće vuče, ako se na kraju upravo njega najviše umara.
Radim u većem kolektivu i dugo sam vjerovala da će se trud kad tad prepoznati. Ne tražim medalju, pljesak ni da mi netko svaki dan govori kako sam vrijedna. Čovjek radi svoj posao jer ima savjest, jer mu je stalo, jer ne može gledati nešto što treba biti napravljeno i samo proći pored toga. Ali s vremenom počneš primjećivati neke stvari koje više ne možeš ignorirati.
Primijetiš da postoje ljudi koji će na svako novo zaduženje reći: „To nije moje.” Na svaki dodatni posao: „Koliko me plate, toliko i radim.” Na svaku situaciju u kojoj bi trebalo malo više odgovornosti: „Neka to netko drugi.” I što se dogodi? Ništa. Svijet se ne sruši. Posao se nekako odradi. Samo što ga najčešće odradi netko drugi.
I tu nastaje ona čudna nepravda koju mnogi od nas poznaju, ali o kojoj se malo govori.
Jer ako si savjestan, postaneš sigurna opcija. Ako si vrijedan, postaneš osoba na koju se može računati. Ako nikada nisi ostavio posao nedovršen, ljudi počnu podrazumijevati da ćeš ga ti završiti. Ako jednom pomogneš, pomoć vrlo brzo prestane biti pomoć i postane očekivanje.
I tako se dogodi da najvrjedniji radnik postane najopterećeniji radnik.
Ne zato što ne može još, nego zato što je već toliko puta pokazao da može.
A onaj koji ne radi ništa često prođe najbolje.
Ne zato što je bolji, nego zato što je naučio granice svoje odgovornosti postaviti tako čvrsto da ih nitko više ni ne pokušava pomaknuti. Dok mi drugi svoje granice pomičemo svaki put kada treba pomoći, uskočiti, završiti, pokriti, preuzeti, ostati malo duže, napraviti ono što nije naše jer „samo da se riješi”.
I onda se navečer vratimo kući umorni, ne samo u tijelu nego nekako umorni i iznutra.
I pitamo se: Čemu sve ovo?
Čemu se toliko trudimo? Kome dokazujemo da možemo? Zašto kidamo sebe zbog posla koji bi trebao biti samo jedan dio našeg života? Tko će se jednoga dana sjetiti koliko smo puta ostali duže, koliko smo puta šutjeli, koliko smo puta preuzeli tuđe, koliko smo puta progutali nepravdu samo da bi posao bio napravljen?
Hoće li nas netko pitati jesmo li bili umorni?
Hoće li se itko sjetiti koliko smo puta došli na posao i onda kada nam se nije dolazilo, koliko smo puta svoje privatne brige ostavili pred vratima i ušli unutra s osmijehom jer posao mora biti napravljen?
Vjerojatno neće.
I možda je to najteži dio svega.
Ne to što radiš, nego spoznaja da se tvoj trud vrlo lako pretvori u nešto što se više ne vidi. Ono što radiš dobro postane normalno. Ono što drugi ne naprave postane tvoj problem. Ono što ti napraviš jednom postane ono što se od tebe očekuje svaki put.
A onda vidiš čovjeka koji radi minimum i glasno govori da neće preko svojih mogućnosti, dok ti šutiš i prelaziš preko svojih.
I pitaš se zašto ti ne možeš biti takav.
Zašto jednostavno ne kažeš: „Nije moje.”
Zašto ne odeš kući kada završiš svoje, bez obzira na to što je još deset stvari ostalo?
Zašto ti je teško okrenuti glavu kada vidiš da nešto nije napravljeno?
Možda zato što smo tako odgojeni. Možda zato što imamo savjest. Možda zato što nam nije svejedno. Možda zato što ne znamo raditi drugačije.
Ali postoji jedna stvar koju polako učim.
Vrijednost čovjeka ne mjeri se količinom tereta koji može nositi.
I nije sramota reći da više ne možeš. Nije lijenost tražiti pravednu raspodjelu posla. Nije bezobrazluk odbiti nešto što nije tvoja obveza. Nije manje vrijedan onaj koji zna sačuvati sebe.
Jer posao je važan, plaća je važna, odgovornost je važna, ali život je ipak nešto puno veće od jedne smjene, jednog ureda, jednog poslodavca i jednog popisa zadataka.
Najtužnije je što mnogi vrijedni ljudi tek nakon godina shvate da su se na poslu trudili dokazati ono što nikada nisu morali dokazivati: da vrijede.
A istina je da vrijediš i kada ne radiš preko svojih granica.
Vrijediš i kada kažeš ne.
Vrijediš i kada ne preuzmeš ono što nije tvoje.
Vrijediš i kada ne spasiš svaki put situaciju koju su drugi svojim neradom napravili.
I možda bi poslodavci trebali prestati stalno udarati upravo po onima koji vuku. Jer i konj koji vuče jednom stane. Ne zato što je lijen, nego zato što se umori. A kada stane onaj koji je sve vrijeme držao kola na cesti, tek tada svi shvate koliko je zapravo nosio.
Zato se danas sve češće pitam nije li najveća greška vrijednih ljudi upravo to što predugo šute.
Što svoj trud daju bez granice.
Što misle da će ih netko zbog toga više cijeniti.
A ponekad se dogodi upravo suprotno. Postaneš toliko pouzdan da više nitko ni ne primijeti koliko daješ.
I možda je vrijeme da naučimo nešto što nas nitko nije učio: raditi pošteno, ali ne uništavati sebe. Biti odgovoran, ali ne nositi tuđe. Pomoći, ali ne dopustiti da pomoć postane iskorištavanje.
Jer na kraju dana, kada se ugase svjetla na poslu i zatvore vrata, nećeš sa sobom kući ponijeti ni jedan riješeni zadatak, ni tuđi posao koji si napravio, ni pohvalu koju možda nisi dobio.
Ponijet ćeš sebe.
A bilo bi lijepo da nakon svih tih godina rada još uvijek imaš dovoljno sebe da živiš svoj život.
Jer nije problem u tome što postoje ljudi koji daju malo.
Problem je što smo mi koji dajemo puno predugo vjerovali da moramo davati još više samo zato što možemo.
A možemo.
Samo više ne moramo. T.H.