Pet islamskih filozofa koje svaki musliman mora čitati

 

Autor: Muqtedar Khan (1)

Islamska intelektualna kultura pati od nedostatka filozofije. Iako u današnjem muslimanskom svijetu postoji nekoliko filozofskih mislioca, nitko od njih ne uživa status rock zvijezde koja uživa u vrlo glupom propovjedniku i sljedbenicima YouTubea. Ovo nam govori da ljudi počnu procijeniti znanje, ali ne mogu razlikovati vazu i razmišljanje.

Ono što nam treba danas su kritički mislioci koji prisiljavaju muslimane na razmišljanje i da se ne osjećaju dobro u Vazovu koji stvaraju utješne deluzije i vikendice. Intelektualna razina muslimanske zajednice rasti će samo čitanjem i bavljenjem filozofskim diskursima.

U tu svrhu želio bih predložiti pet muslimanskih filozofa koje svi muslimani moraju pročitati.

Svrha ovog uvoda je izazvati dovoljno znatiželje da bi ih ljudi počeli čitati.

Netko ne mora biti student ili profesor filozofije čitati djela ovih velikih filozofa.

Složenost i sofisticiranost njihovog rada pokazatelj je kvalitete intelektualnog života koji vlada u onome što se često zove Zlatno doba islama. Svi obrazovani muslimani trebaju biti upoznati s njihovim radom jednostavno biti intelektualno uključeni u vlastitu baštinu. Netko ne mora čitati u izvorniku, naravno, sjajno ako može.

Čitajući, barem, iz sekundarnih izvora svojih djela, daleko mogu voditi u pomaganju razumijevanju širokih intelektualnih kontura islamske civilizacije.

El-Farabi (872-951 prema gregorijanskom kalendaru)

Ebu Nasr Muhamed Al Farabi, također poznat na arapskom kao al-Muallim es saonice, drugi učitelj (nakon Aristotela) je vjerojatno jedan od najvećih filozofa svijeta. Njegov doprinos aristotelovske i Platonovih pogleda je nezamislivo, ali moderna vremena, uglavnom zbog središnje Azije politički da ne samo očuvana, već i razvijene grčke filozofije. Pridonijeli filozofije, matematike, glazbe i metafizike, a posebno mi se sviđa njegov rad u političkoj filozofiji. Njegova najvažnija knjiga o političkoj filozofiji je Zara Ahl-l-Medina al-Fadila (anketa uzoran grad-država). [2]

Uzoriti grad-država, Al Farabi pokušava uspostaviti grad-državu na temelju pravde, kao Platonove Republike, koja traži krajnju sreću svojih građana, a vođeni prosvijetljenih pogledima njihovih filozofa. Mislim da je El-Farabi kao prvi musliman eksplicitno smatrao vrijednostima demokracije. Za nekoga tko tvrdi da su islam i demokracija kompatibilni, bilo je divno čitati vaša stajališta o demokraciji, koja su vrlo pozitivna. El Farabi ističe da slobodna društva imaju potencijal da postanu model društva, jer dobri ljudi slobodnih društava imaju slobodu tražiti vrlinu.

Čitanje El-Farabija prosvjetljuje. Ne samo da razmišljate o vladi, već također privlači pozornost na samosažaljenje.

El-Gazzali (1058-1111 prema gregorijanskom kalendaru)

Abu Hamid El-Gazzali je jedan od najvažnijih znanstvenika islamske misli. Bio je filozof, odvjetnik i teolog, a na kraju svoga života bio je mistican mislilac u klasi Ibn Arebija. Za mnoge muslimane, El-Gazzali je primjer mujaheddima, onoga koji oživljava islam. Dolazi u vrijeme kada je bilo mnogo rasprava među filozofima i teolozima, između racionalista i tradicionalista, mistično i ortodoksno, da pokušaju premostiti tu prazninu. Njegov Ihja ulum-d-din, oživljavanje religijskih znanosti, se kreće u velikom nastojanju da pronađe zlatnu sredinu među svim tim različitim pravcima.

Zanimljiva je duhovna zrelost El Gazzalija. Nakon njegove intelektualne krize, onda duhovno buđenje, postaje vrlo sličan Sheikh Rabbani iz Indije, koji je balansiranje šerijatu i tarikat (zakon i misticizam). Dok je njegova Ihja važna i trebaju ih čitati svi islamski učenjaci; svi muslimani koji idu na fakultet trebao barem pročitati Al-Kitab al-Gazzalijev Munqidh moja d-Dalal (Oslobađanje od pogreške) [4] u kojoj je uvaženi šejh govori o svojim intelektualnim i duhovnim sumnji i njegovoj potrazi za istinom. Ova knjiga je samo po sebi sveobuhvatno humanističko obrazovanje.

Ibn Rousseau (1126-1198 prema gregorijanskom kalendaru)

Ibn Rousd, poznat na Zapadu kao Averroes, vjerojatno je imao veći utjecaj na zapadne religije i filozofiju nego na islamsku misao. Neki su muslimanski povjesničari opisali moderni prosvijetljeni Zapad kao Averroesovu maštu. Ibn Rousd bio je izvanredan mislilac. Bio je kadi, stručnjak za islamski zakon (Maliki), liječnik i filozof.

U svom Fasla-l-Mekalu [Judgment Debate] [5] izražava mišljenje o filozofiji i kompatibilnosti znanosti i religije, religije i razuma. Tehafutu t tehafut (nesuvislost nesuvislost) [6] sustavno ubijanje El-Gazzalijevog Tehafutu-l-felasifeh (nesuvislost filozof) [7] te snažno obrane aristotelski filozofije. Zajedno, ta dva klasika, Ibn Rousd i El-Gazzali, su vrhunac islamske filozofske baštine. Muslimani moraju pročitati ove filozofe jer neki od njihovih argumenata ostaju prikladni.

Ibn Arebi (1165-1240 po gregorijanskom kalendaru)

Ibn Arebi je vjerovatno najjedinstveniji, najsloženiji i ujedno najdublji muslimanski filozofski mislilac. Nije bio racionalistički filozof poput El-Farabija ili Ibn Rušda. Bio je mistički orijentiran, spekulativan i neopisiv. Ibn Arebi je možda prvi postmoderni i feministički mislilac u ljudskom intelektualnom naslijeđu.[8] Njegovi radovi Fususu-l-hikem (Dragulji mudrosti)[9] i Futuhatu-l-mekijjeh (Mekanska otkrovenja)[10] su vjerovatno vrhunac islamske mističke i filozofske misli. Niko ne može u potpunosti cijeniti islamsko intelektualno naslijeđe bez pokušaja da razumije Ibn Arebija.

Srećom, profesor William Chittick je napisao nekoliko knjiga da prevede i protumači Ibn Arebijevo mišljenje i učini ga dijelom shvatljivim običnim smrtnicima poput mene. Za mene lično, Ibn Arebi daje najzanimljivije objašnjenje svrhe i smisla stvaranja kao neprekinutog samoraskrivanja(tedželli) Boga. Njegovo čitanje svetih tekstova je uvijek iznenađujuće i primamljivo mislećem umu. Većina ortodoksnih učenjaka plaše se i mrze Ibn Arebija, jer ga ne mogu razumjeti. Kada to učine, oni više nisu ortodoksni. Bila bi kolosalna tragedija ako ste musliman i imate izrazito intelektualne sklonosti, a nikada niste čitali Ibn Arebija, šejhu-l-ekbera.

Ibn Haldun (1332-1406 po gregorijanskom kalendaru)

Ibn Haldun je šejh svih društvenih nauka. Bio je filozof povijesti i prvi sociolog. On je bio prvi veliki islamski mislilac koji je naglasio empirijsko mišljenje preko normativne teorije. Ibn Haldun je načinio tri veoma važna dostignuća za društvene nauke. Naglasio je važnost empirijskih činjenica, razvio je teoriju promjene i identifikovao plemensku solidarnost (asabijja, prim. prev.) kao pokretača promjena. Ono što muslimani trebaju danas su doslovno milioni takvih sociologa koji mogu pomoći uspostavljanju dobre vladavine u muslimanskom svijetu.

Prošle godine sam govorio na konferenciji čiji je domaćin bilo Udruženje Ibn Haldun u Istanbulu. Bio sam i iznenađen i ushićen da vidim rastući interes u njegovom radu. Bilo je mnogo takvih konferencija koje pokušavaju da ožive, čak i izgrade društvene nauke na osnovu haldunovskog pristupa. Nisam siguran da li se njegove ideje čine suštinskim, ali njegov duh je zaista potreban. On mora biti izučavan u svim muslimanskim srednjim školama i fakultetima, bez obzira na usmjerenje. Njegova zanimanja u političkoj teoriji i diplomatiji daju mu veoma posebno mjesto u mojoj biblioteci.[11]

Zaključna promišljanja

Nadam se da ovaj vrlo kratak uvod u neke najistaknutije mislioce islamske baštine izaziva dovoljno radoznalosti da se mladi muslimani zainteresiraju za njih. Nema smisla u hvalisanju da smo jednom imali veličanstvenu civilizaciju i da smo imali zlatno doba, ako nismo upoznati sa zlatnim grumenima i sadržajima tog slavnog perioda; ljudi, vrijeme je da se krene u biblioteku.

Ovaj članak je prvi put objavljen od strane Turkey Agenda.

S engleskog preveo: Haris Dubravac

[1] Vanredni profesor islama i globalnih odnosa, Univerzitet Delaware i Delaware vijeće o globalnim i muslimanskim odnosima

[2] Abu Nasr al-Farabi, Knjiga o počelima mnijenja građana uzorite države, tekst izvornika iz arapskog te komentar R. Walzera iz engleskog u hrvatski preveo: Daniel Bučan, Demetra, Zagreb, 2011.

[3] Na bosanskom jeziku postoji nekoliko prijevoda ovog enciklopedijskog djela.

[4] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod i bilješke: Hilmo Neimarlija, El-Kalem, Sarajevo, 1989.

[5] Ibn Rušd, Knjiga prosudbene rasprave, a arapskog preveo: Daniel Bučan, Demetra, Zagreb, 2006.

[6] Ibn Rušd, Nesuvislost nesuvislosti, s arapskog preveo: Daniel Bučan, Naprijed, Zagreb, 1988.

[7] Abu Hamid al-Gazali, Nesuvislost filozofa, s arapskog preveo: Daniel Bučan, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.

[8] Ograđujemo se od ovog stava u zadnjoj rečenici. Bilo bi poželjno da je autor ovog teksta taj stav, unatoč ograničenosti prostora, pojasnio, odnosno potkrijepio argumentima. Možemo pretpostaviti na koji aspekt Ibn Arebijevog mišljenja je autor aludirao, ali je neprihvatljiva takva nomenklatura.

[9] Postoji nekoliko prijevoda ovog rada na bosanskom jeziku.

[10] Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić su tekstove ovog djela prevedili u četiri sveska.

[11] Njegov kapitalni rad preveden je na bosanski: Ibn Haldun, Muqaddim, preveden s arapskog jezika: Teufik Muftić, El-Kalem, Sarajevo, 2007., 2.. (1277 str.)

Ponovno rođenje, 2016., hanefijskimezheb.wixsite.com

Komentariši

%d bloggers like this: