Ženski kutak

PSIHOLOGINJA UPOZORAVA: ‘Smanjite zadaće koje dajete djeci! Mnoga bi nakon faze izolacije mogla imati teže posljedice’

Specijalistica kliničke psihologije Tanja Sever kaže da će pod ovolikim opterećenjem mnoga djeca po izlasku iz izolacije razviti teže poteškoće te upozorava: Nastavnici i učitelji, smanjite zadaće i očekivanja!

Godinama vodi psihološki centar u kojem se bavi djecom s emocionalno-socijalnim poteškoćama u razvoju, piše Jutarnji.hr

Koliko je teško djeci biti zatvoren kod kuće?

– Nije im toliko teško biti doma jer današnjoj djeci nije nužan stalni socijalni kontakt pa je ova virtualna škola dobra za njih. Ono što nije dobro jest ogromna preopterećenost informacijama. Inače je naš školski sustav takav da ih samo ubija informacijama. Bez žive interakcije s profesorom pucaju po šavovima. Posebno su opterećeni sedmaši i osmaši i srednjoškolci.

Opterećeni školom, uz zabranu izlaska, epidemiju i potres: kakve su psihičke posljedice?

– Tek smo na početku. Nakon ove vjerojatno dosta duge izolacije imat ćemo porast ovisnosti. Imat ćemo opsesivno-kompulzivnih poremećaja zbog orijentiranosti na čišćenje, ali i depresivnih tendencija. Jako pati emocionalni dio: gdje sve to posložiti? Duša je opterećena.

Raste broj poremećaja, depresije, anksioznosti, poremećaja hranjenja, samoranjavanja. Što se sada događa s ranjivom djecom?

– Ona su sada generalno u hibernaciji. Velik dio njih inače ima te probleme zbog učenja, zbog socijalnih kontakata. Jedna od izvrsnih definicija depresivnosti je bijeg od emocija: kako ne reagiraš prema vršnjacima, pa ne reagiraš kod kuće kad te kude, pa ne reagiraš prema profesora koji je nepravedan, tako ti svako malo progutaš neku žestoku emociju i malo pomalo pobjegneš od svih emocija, zapravo pobjegneš u sebe, i to je solidna depresivnost. Kod djece imamo depresivnost, manje kliničke depresije, osim kod srednjoškolaca. Ta su djeca sada, u skloništu svoga doma, u hibernaciji, ali kad se budu morali vraćati u realitet, tu se bojim ekspanzije problema.

Na osnovi čega kažete da će doći do porasta ovisnosti?

– Zbog izolacije, ali to se neće razviti kroz dva, tri tjedna. Imam određenu potrebu, ne mogu je zadovoljiti danas, ne mogu sutra… Zatvoreni smo doma, s roditeljima od kojih su neki sada prvi put doma jer su prije stalno radili ili bili na putu. Svatko od njih sa sobom nosi određenu energiju, donijeli su posao kući. Adolescenti se sada pitaju kako preživjeti izolaciju u obitelji. Te odnose moraju podnijeti, nemaju kuda, i sigurno će se određeni postotak okrenuti raznim izvorima ugode. Imate informacije da hitna pomoć nikad nije imala toliko slučajeva opijanja odraslih u zadnja dva tjedna.

Koje su procjene, koliki postotak djece ima psihičke poremećaje?

– Moramo razlikovati psihičke i psihološke poremećaje. Psihički često zahtijevaju psihijatrijsku intervenciju, eventualno i lijekove, psihološke tegobe ne. Računamo da u populaciji ima oko 30% djece s psihološkim tegobama, psihičkih poremećaja je manje. Nećemo se svi složiti da je perfekcionizam poteškoća, ali perfekcionizam je opaki neprijatelj današnje djece. Otprilike trećinu razreda u osnovnoj školi čine perfekcionisti koji ne mogu funkcionirati ako nemaju osjećaj kontrole, koja je sada nemoguća s obzirom na potres i epidemiju. No najvažnije je to što će sada najviše stradati oni koji su rubni. To su djeca koja su jednom nogom prema jačoj poteškoći, psihičkoj tegobi. Mi ih zovemo šareni.

Kako se njima može danas pomoći?

– S njima radimo na jačanju samopouzdanja, omogućavanjem opuštanja u kontroli, da kontroliraju ono što zapravo mogu: svoj uspjeh, sebe, izbor prijatelja. Pokušava ih se ojačati kroz individualni ili grupni rad. Jako je ljekovito za djecu da vide da nisu sami. Velikim dijelom trebaju samo jaku podršku.

Opaki neprijatelj: Perfekcionizam je strah, dijete se stalno pita “jesam li najbolji”

Perfekcionizam je stalni strah od osjećaja nekompetenosti. Dijete se stalno ispituje, jesam li dovoljno dobar, jesam li dovoljno i više nego dovoljno dobar, jesam li najbolji? Zbog tog straha od neuspjeha djeca žele vrlo jaku kontrolu i kontroliraju sve što mogu. Na primjer i, svoj uspjeh, pa će učiti ne za 5.0 nego 6.0. Čim ne mogu kontrolirati svoje prijatelje i profesore, imaju osjećaj nekontrole, neispunjenosti. I to je zatvoreni krug. S vremenom se javlja sve više situacija u kojima nemaju kontrolu i onda odlaze u opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ima djece koja se tako ponašaju jer su shvatili da im je to ulaznica za budućnost. Pa mi djeci od prvog razreda govorimo uči inače se nećeš moći upisati u srednju školu.

Tagovi

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Close