Senad Avdić: Dugo sam mislio da je Fikret Abdić fanatični luđak, kada me pitao šta ljudi nalaze u spavanju, uvjerio sam se u to!

Piše: Senad Avdić

(U narednih nekoliko nastavaka “SB” objavljuje dijelove opsežnog rukopisa “GODINE ZAPLETA – IZ PRVOG REDA” svog osnivača i urednika, aktivnog svjedoka i aktera svih najvažnijih političkih, društvenih događaja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji u posljednje četiri decenije. U prvom nastavku, Senad Avdić piše o aferi “Agrokomerc”, otkriva šta joj je prethodilo, kakav je rezultat imala na BiH, kao i na koji način je ona utjecala na produbljivanje jugoslovenske krize i konačan raspad zajedničke države.)

Za “Agrokomerc” sam, sve dok on u ljeto 1987. nije postao simbol za političku i ekonomsku korupciju i metaforu kriminalnog, uzurpatorskog, neetičkog i hajdučkog funkcioniranja države i ekonomije, koliko i svaki prosječno neinformirani građanin tih godina. Dominantna percepcija u javnosti, koja ništa od “postignuća socijalističkog samoupravnog razvoja” nije propitivala niti dovodila u sumnju, je da je vrtoglavi uspjeh i ekonomsko-tržišna ekspanzija poduzeća iz Velike Kladuše u velikoj mjeri personalizirana, izravno ga dovodeći u vezu sa tvorcem tog poljoprivrednog prehrambrenom koncerna, Fikretom Abdićem.

O samom krajiškom Babi, kako su zvali Abdića, znalo se malo, oskudno i jednostrano. Bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, poslanik u Skupštini Jugoslavije ali nitko se nije mogao sjetiti niti jedne njegove rasprave, prijedloga, rasprava tijekom godina koje je proveo u najvišim forumima. Od jednog kolege koji je radio u “Oslobođenju” čuo sam sredinom 80-ih da je Abdić prilično tvrd, nekomunikativan, pomalo autističan, nepovjerljiv prema medijima i da je njegova redakcija mjesecima tražila od Babe intervju, kojeg na kraju nije dobila…

ČUDO IZ KRAJINE

Možda će izgledati čudno, ali nekako sam najpotpunije informacije o “Agrokomercu”, Fikretu Abdiću i fenomenu njihove grandiozne ekspanzije dobio sredinom 80-ih godina od jednog sarajevskog muzičara, lidera ne baš uspješne rock grupe koja je godinama tražila izdavača za svoj diskografski prvijenac. Nakon što su ga kao nekomercijalan i neperspektivan redom odbile sarajevske diskografske kuće, pa potom i one iz regije, odlučio je ponuditi glazbeni “materijal” novoosnovane diskografske kuće “Velkaton” sa sjedištem u Velikoj Kladuši koja je poslovala u sastavu “Agrokomerca”. Bio je taj moj poznanik oduševljen poslovnošću menadžmenta do tada nepoznatog diskografskog poduzeća, u uvjetima koji su im osigurani za snimanje, marketingom, distribucijom ploče po lancima prodavnica širom Jugoslavije. Govorio je o poslovnim, poduzetnim mladim ljudima, školovanim u inozemstvu s kojim su surađivali, stipendistima “Agrokomerca” koji su se vraćali u Veliku Kladušu prenoseći znanja i vještine stečene na fakultetima, najčešće u Hrvatskoj, ali i na sveučilištima diljem Europe. Pominjao je i lokalni Radio “Velkaton” u Kladuši zahvaljujući kome su se pjesme njegovog benda čule širom BiH i susjedne Hrvatske.

Kritički se tih godina nije propitivao niti analizirao “Agrokomercov” uspjeh, kao, uostalom ni drugi podvizi i dometi socijalističkog samoupravnog razvoja u BiH, ai Jugoslaviji. Javnu tajnu da je Fikret Abdić za svoju poslovnu ekspanziju imao podršku moćne familije Pozderac niko nije smatrao spornom, niti neuobičajenom. Naprotiv, radilo se o općeprihvaćenom iu sustavu ukorijenjenom principu tadašnje komunističke elite da metodom pozitivne diskriminacije i zemljačkih sentimenata pomogne razvoju svojih zavičajnih sredina. Srednja Bosna, općine poput Bugojne, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Travnika, Novog Travnika… svoj su ubrzani razvoj, industrijski, socijalni, obrazovni, prometni… 70-ih i 80-ih godina dobrim dijelom dugovale “odgovornosti” i brizi moćnog Branka Mikulića  za svoje zavičajne korijene. Na isti način je Džemal Bijedić brinuo za rodnu Hercegovinu, osobito njen zapadni dio, koji je zbog teškog, ratnog nasljeđa iz Drugog svjetskog rata imao status kažnjeničkog i neželjenog elementa, siromašnog, zabačenog, prezrenog. Tek sa jačanjem Bijedićevog utjecaja na republičku i saveznu razvojnu politiku mijenja se taj diskriminacijski pristup, kažnjenički stereotip, pogotovo nakon Mostarskog savjetovanja iz 1966. godine. Tada je Partija priznala greške počinjene prema hrvatskom stanovništvu u zapadnoj Hercegovini i najavila energičan, ubrzan proces njenog potpunog političkog i ekonomskog oporavka i izlaska iz statusa političke i ekonomske eriferije.

Svjedoci tog vremena govorili su o ozbiljnim raspravama, polemikama, prijeporima koji su postojali oko buduće dionice puta Sarajevo-Beograd, kada je umjesto prvobitno zamišljenog pravca preko Goražda i Višegrada odabrana trasa preko Romanije, što se smatralo političkom pobjedom Milanka Renovice i takozvanog “sokolačkog lobija” unutar partijskih i državnih struktura u Bosni i Hercegovini. Izgradnja puta i prometno povezivanje sa “ostatkom svijeta” snažno je pomoglo cjelokupnom razvoju godinama nepristupačnih, siromašnih krajeva kroz koje je cesta prolazila.

Fikret Abdić na suđenju u aferi Agrokomerc (Foto: Arhiva)

VIZIONAR I MEGALOMAN

Lokal-patriotizam komunističkih političara nije doživljavan u današnjim katagorijama zloupotrebe, netransparentnosti, sukoba interesa, klijentelizma, naprotiv, njemu su pripisivane vrline poput lojalnosti rodnoj grudi, brige za “svoje” ljude i zavičaj, kojima je pokazivao da se izvjesni rukovodilac nije “odnarodio”, zaboravio svoje korijene i birokratski se distancirao od svojih “početaka”…

Položaj i istorijat Cazinske krajine u socijalističkoj Bosni i Hercegovini donekle se mogao porediti sa statusom zapadne Hercegovine u prvih 20-ak godina nakon okončanja rata. Tamošnje stanovništvo, većinski muslimansko, također je duži period, posebno nakon tzv. Cazinske bune iz 1950. godine, jednodnevnog ustanka koji je okončan represijom, imalo kažnjenički status i decenijama je, kako je pisala povjesničarka Vera Kržišnik Bukić, tavorilo u svojevrsnoj “materijalnoj bijedi i kulturnoj zaostalosti”.

Sredinom 60-ih godina prošlog vijeka Fikret Abdić, perspektivni komunistički kadar iz Velike Kladuše i najmlađi narodni poslanik u Skupštini Jugoslavije preuzima posrnulu zemljoradničku zadrugu smještenu u Hrvatskoj koja je zapošljavala 20-ak ljudi. Na svom poslovnom vrhuncu u ljeto 1987. godine, “Agrokomerc” sa Abdićem na čelu zapošljavao je 13.500 ljudi i imao oko 7 000 kooperanata.

Hakija Pozderac koji se uz njegovog brata Hamdiju smatrao najprije najzaslužnijim, a kasnije i najodgovornijim za uspon Abdića i “Agrokomerca” godina dana nakon izlaska iz zatvora, u svojoj beogradskoj kući u Užičkoj ulici mi je objašnjavao kako je sve krenulo i na koji je sve način utjecao na Abdićevu karijeru i “Agrokomercovu” poslovnu ekspanziju.

“Ja sam bio krajem 60-ih godina savezni ministar poljoprivrede i najavio mi se na razgovor tada mladić, Abdić, poslanik u Narodnoj Skupštini, i iznio mi svoje ambiciozne planove za razvoj poljoprivrede i prerađivačke industrije u Kladuši i cijeloj Cazinskoj Krajini. Pošto nije imao iskustva u radu sa velikim kolektivima, a imao je fanatičnu ambiciju da stvori upravo takav projekat, zamolio me da mu omogućim boravak u nekim od vodećih poljoprivrednih kombinata u Jugoslaviji. Dogovorio sam mu da ga prime u “Belje”, “PKB” i još neke velike kombinate, on je proveo tamo izvjesno vrijeme, upijao znanje, razgovarao sa rukovodiocima, otkrivao “tajne” uspješnog poslovanja… Nakon nekog vremena, on (Abdić) me zove da mi kaže da on može stvoriti isti, možda i bolji sistem od onih koje je posjetio, i pita mogu li mu ja, kao ministar, u tom pomoći. Kažem da mogu u granicama svojih ovlaštenja. Bio sam oduševljen i ohrabren što se neko tako mlad, ambiciozan, sa vizijom razvoja pojavio u mojoj Krajini koja je tih godina grcala u siromaštvu i zaostalosti, ljudi su se iseljavali u zapadnu Evropu. Pita jednom Fikret može li me zvati telefonom kada mu treba neka pomoć, savjet, mišljenje, kažem mu da može, a do kada naveče vas mogu zvati, pita me dalje. Kažem mu, pa možeš do deset-jedanaest, a on ne popušta: “A mogu li zvati i iza ponoći, znate ja ne spavam skoro nikako”. Ma, zovi, kad god hoćeš, kažem mu, šta ću kad je navro“, sjećao se Hakija Pozderac.

Da je Fikret Abdić specifičan radni fanatik, ali i lunatik, uvjerio sam se sredinom 1991. godine tokom našeg prvog i posljednjeg susreta. Nakon izvjesnog kritičkog teksta o njemu koji ga je dobro naljutio, Abdić koji je već nekoliko mjeseci bio član Predsjedništva BiH, zakazao mi je razgovor u šest sati ujutro u svom kabinetu. Gradski prijevoz nije još radio u to vrijeme, jedva sam se dočepao taksija i u zgradu Predsjedništva BiH stigao sa desetak minuta zakašnjenja. Žive duše nije bilo u cijeloj zgradi, sa izuzetkom ljudi iz Abdićevog kabineta ispred kojeg je vrvilo kao u košnici, desetak ljudi je sjedilo i stajalo ispred, čekajući prijem kod Babe. Abdić me ukorio zbog kašnjenja, zaključio je bez da me išta pitao da sam prespavao, pa na moje bunovno zaprepaštenje nastavio: “Meni nikad neće biti jasno šta ljudi nalaze u spavanju, ne razumijem kakva je to potreba. Evo, pogledajte mene, ja sam sinoć oko ponoći krenuo iz Velike Kladuše, nakom što sam radio cijeli dan i evo me na poslu prije svih ostalih. Pogledajte, čak sam se u automobilu i obrijao, pa sam se porezao brijačem zbog truckanja po lošim putevima”. Tek nakon izvjesnog vremena, nakon što sam se prvom kafom razbudio primijetio sam veliki flaster koji mu je pokrio veći dio obraza.

O Abdićevoj uraganskoj radnoj energiji i fanatiziranoj posvećenosti govorili su mi i svjedočili ljudi koji su sa njim radili, poslovali. “Vidiš ovu sliku na zidu”, pokazivao mi je jedan njegov suradnik na apstraktnu grafiku koja je visila na zidu njegovog sarajevskog stana. “Sad da postaviš Fikreta ispred nje i upitaš ga šta vidi na slici , reći će ti da vidi kokoške, piliće, brojlere…Ništa izvan toga on ne vidi, niti mu je važno”.

Sarajevski kolega, novinar koji je nakon Abdićevog izlaska iz zatvora 1989. godine proveo izvjesno vrijeme u Velikoj Kladuši opisivao je po povratku da nikada nije vidio, niti čuo za takvu odanost, bespogovornu lojalnost radnika prema svom šefu, kakvom je svjedočio kod uposlenika “Agrokomerca” u Velikoj Kladuši. “Sjedim kasno navečer kod jednog od šefova u “Agrokomercu” i u kancelariju ulazi vozač kamiona da prijavi da se vratio sa vožnje na kojoj je proveo cijeli dan za volanom. Šef mu kaže da ode kući, presvuče se i pozdravi sa familijom i vrati se što prije može jer treba voziti novu turu u Hrvatsku, a vozač poletno govori da može odmah, bez odlaska kući, odmora i viđenja sa familijom“.

Međutim, jedan drugi kolega, ugledni novinar iz Zagreba koji je nakon Abdićevog izlaska iz zatvora bio angažiran na pisanju knjige o životu i djelu kladuškog Babe, otkrio mi je i drugu, mračniju stranu odnosa zaposlenih prema Abdiću i njegovog prema njima. “Kad sam završio rukopis knjige to je bilo pred izbore 1990. godine, odnio sam ga Fikretu Abdiću u Veliku Kladušu gdje sam trebao primiti ugovoreni honorar. Dok je Abdić listao rukopis kojim je bio jako zadovoljan, njegova tajnica je donijela kovertu sa 10 tisuća maraka, koliki je bio moj honorar. Popili smo kavu, pozdravili se i onda sam u krugu ‘Agrokomerca’ vidio potresne scene koje su me posramile. Toga dana su “isplaćivane”  plaće radnicima koje su im se dijelile iz nekog kontejnera. Bila je to scena kao iz Zolinih romana, radnici su čekali u redu da u vrećicama, umjesto novca, dobiju po pola pileta, juhe u vrećicama, slatkiše… Abdiću je nakon izlaska iz zatvora problem bila likvidnost i nedostatak živog novca kada su u pitanju bile plaće radnika, a meni je bez problema iskeširao deset milja maraka. Vjerovao mi ili ne, bilo me je stid”.

Zgrada Agrokomerca u Velikoj Kladuši (Foto: Arhiva)

PLAŠIO SAM SLUŠATI…

Da sa velikim krajiškim poljoprivrednim džinom i njegovim nedodrljivim vizionarskim šefom Fikretom Abdićem stvari nisu najčistije i “najtransparentnije” (nije se tada, naravno koristio taj termin, njega je donijela demokratizacija, tranzicija…) prvi put sam bio u prilici čuti u ljeto 1986. godine. Naravno, ništa službeno, nego, još jednom naravno, u kafani. Kafana je bila prilično službena, poluotvorenog tipa, zvala se Klub Delegata, bila je rezervirana za političku i poslovnu elitu toga doba, među koju sama se i ja kao nekakav “omladinac na smiješnoj funkciji”, uspio ušunjati. Koristio sam toga ljeta dopust iz JNA (kojeg sam na kvaran i kažnjiv način “izganjao”) i ljetnu besposlicu provodio u kafanskim baštama, a Klub delegata imao je najraskošniju baštu u gradu. Sjedili smo tako kolega Asim Metiljević i ja (ne isključujem da je za stolom bio i Zlatko Lagumdžija, tada malo poznati mladi šef Računarskog centra u obližnjem Centralnom komitetu Saveza komunista BiH koji je bio redovan gost) sa Srđanom Dizdarevićem, glavnim urednikom republičkog “Komunista”, šarmantim kafanskim partnerom i informiranim i ugodnim čovjekom koji nam je nekoliko godina ranije bio direktor u “Našim Danima”, a nakon toga i urednik u “Oslobođenju”. Upravo je bio završen 13. Kongres Saveza komunista Jugoslavije, a on je pored ostalog označio i veliku seobu vodećih političkih kadrova iz Bosne i Hercegovine u institucije savezne države u Beograd. Trojica najmoćnijih političara u posljednjoj deceniji, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac i Milanko Renovica (Hrvat, Musliman i Srbin) prešli su na nove funkcije u Beogradu. Mikulić je postao predsjednik Saveznog Izvršnog vijeća Jugoslavije, Pozderac član Predsjedništva SFRJ, a Renovica je (uz Ivana Brigića, još jednog istaknutog funkcionera, prethodno šefa Partije u Sarajevu) biran u Predsjedništvo CK SK Jugoslavije. Srđanov amidža Raif Dizdarević je postao ministar vanjskih poslova Jugoslavije.

Njihova mjesta u Bosni i Hercegovini zauzeli su mlađi, nedovoljno poznati, u nekim slučajevima i skoro anonimni političari iz drugog partijskog ešalona. Takav je bio Milan Uzelac koji je postao prvi čovjek Saveza komunista BiH, blijedi, neuvjerljivi komunisitički aparatčik koji je političku karijeru gradio tri decenije, od omladinske organizacije do čelnog čovjeka Partije.

Kada nam  je u ljeto 1986.godine u bašti kluba delegata Srđan Dizdarević rekao da je “Agrokomerc napuhani balon, a Fikret Abdić opsjenarski megaloman i da kad on pukne uslijedit će strašan potres”, to je imalo efekat kao da je neko nakon finala Lige Prvaka 2015. i pobjede “Barcelone” protiv “Juventusa”, dakle kada je katalonski nogomenti klub bio na vrhuncu uspjeha i slave rekao da “je Barcelona napuhani balon a Leo Messi ospjenar i megaloman i da će nastati strašne posljedice kad oni puknu”.

Nije mi bilo ugodno slušati objašnjenje ove crne političko-ekonomske prognoze/distopije, sjedilli smo u kafani Klub delegata koja je sasvim sigurno bila od “vitalnog sigurnosnog interesa” za policijsko-obavještajni aparat, verbalni delikti su se uveliko još uvijek knjižili i kažnjavali. Srđanu je bilo lako, on je bio sa svih strana zaštićen, otac Nijaz Dizdarević je u to vrijeme bio član Predsjedništva BiH, amidža/stric Raif Dizdarević je bio ministar vanjskih poslova u jugoslovenskoj Vladi Branka Mikulića. Ja sam još uvijek bio vojnik JNA i znao da u takvim škakljivim razgovorima zakon ravnomjerno kačii onoga ko priča i onoga koji sluša.

Hamdija Pozderac i Raif Dizdarević (Foto: Arhiva)

SUKOB KOJI JE TINJAO GODINAMA

Tada, naravno, nisam mogao znati da je već nekoliko godina, možda i cijelu deceniju unutar rukovodstva Bosne i Hercegovine tinjala interna polemika, prigušeni rat u vezi sa poslovanjem “Agrokomerca” i njegovom investiciono-razvojnom ekspanzijom. Inicijator te rasprave bio je Raif Dizdarević, koji će mnogo godina kasnije, 2017. u razgovoru za “Oslobođenje” otkriti da je još 1980. godine, kada je bio na čelu Predsjedništva BiH nakon posjete Velikoj Kladuši postavljao pitanja o financijskim prilikama u “Agrokomercu”, ali da niko u rukovodstvu BiH tada nije bio spreman na takvu vrstu dijaloga. Na kraju je, kako je kazao, Dizdarević odlučio da o tome razgovara nasamo sa Hakijom Pozdercem, za kojeg se vjerovalo da je politički pokrovitelj Fikreta Abdića, koji ga je “umirio” riječima da financijsku situaciju u investicijsku konstrukciju zna samo jedan čovjek, Fikret Abdić, “i to u glavi, a ne na papiru“.

Do kraja 1986. godine ostao sam služiti vojni rok u Prištini. O “Agrokomercu” se u to vrijeme nije pisalo u medijima, niti se govorilo na političkim forumima, a ja sam se opet skoro svakodnevno s njim susretao “simbolički”, preko čokolade “Kremipan” koju je vojska dobivala kao desert uz barem jedan od dnevnih obroka. . “Agrokomercova” čokoladica je, realno govoreći, loša kopija neke druge kvalitetnije čokolade, bila je odvratnog okusa, pa je još čudnije bilo da je JNA u konkurenciji “Zvečeva”, “Kraša”, “Soko Štarka”, “Sarabona” ​​birala ovaj zaslađeni. fušeraj iz “Agrokomerca”. Ranije se među novinarskim i privrednim krugovima u Sarajevu spekuliralo da za “Agrokomerc” nema zime, da iza Abdića stoji JNA i dok je te sile koja unaprijed otkupljuje značajan dio njegove proizvodnje, bit će i “Agrokomerca”. Zanimljivu sam priču, za ta vremena gotovo nestvarnu čuo od mog amidže Hasana koji je rukovodio električnim instalacijama i signalizacijom na sarajevskom Aerodromu, (Radio je to i tijekom rata za francuske vojnike UNPRPOFOR-a koji su kontrolirali Aerodrom, jer nitko osim njega nije “u dušu” poznavao sistem elektronike. On je godinama prije izbijanja afere “Agrokomerc” pričao da su na Aerodromu dovoženi šleperi prepuni žive peradi, iz Velike Kladuše koje su dočekivali kupci iz arapskih zemalja. Bila je na Aerodromu instalirana posebna, izdvojena imprivizirana klanica, sa betonskim kanalima za oticanje krvi jer su Arapi tražili da se pili tu na licu mjesta, pred njima kolju kako bi se uvjerili da je sve obavljeno u skladu sa “halal procedurama”, o kojima u to vrijeme nisam ništa znao Rekao mi je amidža da su se tijekom te isporuke po Aerodromu neprestano vrzmala unifirmirana, vojna lica, naša domaća, kao i strana, arapska.

Godinu dana koliko sam proveo služeći JNA na Kosovu, obilježilo je nekoliko događaja koji će u narednim godinama manje, odnosno više usmjeravati i obilježavati političku krizu u Jugoslaviji koja se mogla pratiti na svim relevantnim razinama za neku državu i društvo. Kosovo je nakon protesta i demonstracija iz 1981. godine bilo pod svojevrsnom, neproglašenom vojno-policijskom okupacijom. Neposredno prije mog dolaska u vojsku, krajem 1985. godine, sa mjesta komandanta Prištinskog korpusa JNA uklonjen je general Sakib Pozderac , rođeni brat Hakije i Hamdije. Prekomandovan je u Sarajevu za komandanta Teritorijalne obrane BiH, odakle će biti smijenjen u vrijeme događaja vezanih za aferu “Agrokomerc”…

(Nastavlja se)