Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: “Tako Mi vremena! Čovjek je, doista, na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.”

Premda je cijeli Kur'an spušten odjednom iz Levhi-mahfūza na najbliže nebo u Noći kadra, njegova objava Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, trajala je dvadeset i tri godine. Ajeti i sure objavljivani su postepeno, kako bi Objava bila povezana sa životnim okolnostima, a vjernici mogli lakše razumjeti njene poruke i živjeti po njoj. Zbog toga redoslijed objavljivanja sura nije isti kao redoslijed u kojem se one danas nalaze u Mushafu.

Taj raspored nije slučajan, već nosi duboke značenjske i odgojne poruke.

Jedna od tih poruka jasno se uočava u nizu sura Et-Tekāsur, El-‘Asr i El-Humeze, koje se nadovezuju jedna na drugu i iz različitih uglova govore o uzrocima, oblicima i posljedicama čovjekovog gubitka.

Središnja tema sure El-‘Asr jeste gubitak koji nastaje onda kada čovjek promaši pravi smisao svog postojanja i svoj život podredi prolaznim ciljevima, zanemarujući ono što mu donosi istinski uspjeh.

Prije nje nalazi se sura Et-Tekāsur, koja otkriva uzrok tog gubitka. Čovjek se toliko zaokupi nadmetanjem u stjecanju imetka, potomstva, položaja i dunjalučkog ugleda da zaboravi cilj zbog kojeg je stvoren. Zaokupljen prolaznim, propušta priliku da stekne Allahovu milost i ostane ustrajan na Pravome putu. Tek kada mu smrt pokuca na vrata, postaje svjestan koliko je bio obmanut i koliko je skupo platio svoju nemarnost.

Nakon sure El-‘Asr dolazi sura El-Humeze, koja prikazuje kako izgleda čovjek koji nije poslušao njenu poruku i zato ostao na gubitku. Njegovo srce postalo je rob imetka, pa sav svoj život provodi u njegovom gomilanju, uvjeren da će mu bogatstvo osigurati sigurnost i besmrtnost. Istovremeno, njegov jezik postaje oruđe ismijavanja, ogovaranja i ponižavanja drugih ljudi, dok traganje za njihovim mahanama postaje njegova svakodnevna preokupacija. Zaboravio je na Allaha, na pokornost Njemu i na Dan polaganja računa, pa će iza sebe ostaviti ono što je cijelog života sakupljao, dok će pred sobom naći kaznu koju nije očekivao.

Jedna od posebnih odlika kur'anskog izraza jeste da se Uzvišeni Allah zaklinje nekim od Svojih stvorenja kada želi skrenuti pažnju na istinu od naročite važnosti. U suri El-‘Asr zakletva glasi: ”Tako Mi vremena!”

Riječ el-‘asr može značiti cjelokupno vrijeme ili ljudski vijek, ali i vrijeme ikindije, a oba značenja prihvatljiva su i međusobno se nadopunjuju. Vrijeme je najvjerniji svjedok istinitosti poruke ove sure, jer upravo ono razotkriva stvarni ishod ljudskih djela. A ako se pod el-‘asrom misli na ikindijsko vrijeme, i tada je veza s temom sasvim jasna: veći dio dana već je prošao, tako da čovjek može sagledati šta je tokom njega stekao, ali i šta je nepovratno izgubio.

Riječi Uzvišenog: ”Čovjek je, doista, na gubitku”, znače da se čovjek nalazi usred gubitka, da ga on obuhvata i prožima. Ovakva općenita tvrdnja ukazuje na mnoštvo stranputica kojima ljudi idu mimo Allahove upute i zato obuhvata sve koji ne slijede Njegov put.

Uzvišeni Allah kaže: ”Reci: ‘Pravi gubitnici su oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i svoje porodice. Eto, to je očiti gubitak.”’ (Ez-Zumer, 15.)

Iz tog općeg stanja gubitka spašavaju se samo oni koji u sebi objedine četiri osobine. Prva od njih – ispravno vjerovanje – temelj je bez kojeg ostale nemaju vrijednosti, dok preostale tri predstavljaju potvrdu i plod iskrenog imana. Što ih čovjek više zapostavlja, njegov gubitak postaje veći.

Posebnu pažnju privlači i izbor riječi el-husr (الخسر). Kur'an njome označava gubitak u njegovom općem značenju, bez obzira na to koliki on bio. Zato nije upotrijebljen izraz koji označava djelimičan gubitak, niti riječ koja bi označavala potpuni i konačni poraz. A kada Kur'an želi opisati krajnji ishod nevjerovanja i neposlušnosti, tada koristi izraz el-husrān (الخسران), koji označava potpun, konačan i nenadoknadiv gubitak. Zato se on često javlja uz opis ”očiti” (el-mubīn), jer će njegova stvarnost postati potpuno jasna tek nakon polaganja računa na Sudnjem danu.

I kako smo već kazali, iz općeg zakona ljudskog gubitka izuzeti su samo oni koji u sebi objedine četiri osobine koje Uzvišeni Allah navodi u suri El-‘Asr. To nisu slučajno poredani uvjeti, već potpuna slika puta spasa: od ispravnog odnosa čovjeka prema njegovom Gospodaru, preko izgradnje vlastite ličnosti, pa sve do njegove odgovornosti prema drugima i ustrajnosti na tom putu.

Prvi uvjet je vjerovanje u Allaha. To je temelj na kojem počiva sve ostalo i bez kojeg nijedno djelo nema svoju pravu vrijednost. U njega ulazi vjerovanje u meleke, Allahove knjige, sve Njegove poslanike, kader, proživljenje, Sudnji dan, Džennet i Džehennem. Ovo vjerovanje predstavlja osnovni uvjet za prihvatanje svih ostalih uvjeta, jer poricanje bilo kojeg njegovog temelja ruši njegovu potpunost i ispravnost.

Drugi uvjet odnosi se na lični trud čovjeka, a to je činjenje dobrih djela. Naime, nakon što iman uspostavi ispravan odnos između čovjeka i njegovog Stvoritelja, dobra djela potvrđuju iskrenost tog odnosa. To su djela kojima vjernik traži Allahovo zadovoljstvo, a ne ljudsku pohvalu i priznanje. Ona su ono što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu, ono što povećava težinu čovjekovih dobrih djela i ono čime se vjernik uzdiže na visoke stepene u Džennetu. Vjera bez dobrih djela ostaje samo tvrdnja, a dobra djela bez imana gube svoj smisao.

Treći uvjet predstavlja društvenu odgovornost vjernika i njegovu obavezu popravljanja stanja u zajednici. On znači da se vjernik ne zadovoljava samo time da popravi sebe i da se okoristi mnoštvom dobrih djela, nego svoju brigu širi i na druge ljude kroz međusobno savjetovanje i podsticanje na slijeđenje Allahovog puta, pridržavanje Njegovih naredbi i klonjenje Njegovih zabrana. Jer to je istina koju je Allah objavio: ”I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg…”’ (El-Kehf, 29.) Zato zajednica vjernika nije zajednica pasivnih pojedinaca, već zajednica koja se međusobno pomaže u dobru i čuva vrijednosti koje joj je Allah povjerio.

Četvrti uvjet također je zajedničke prirode, a to je međusobno preporučivanje strpljivosti. Ono obuhvata strpljenje na teškoćama i neugodnostima koje će vjernik susretati od onih koji odbijaju slijediti Uputu, ali i strpljenje u pokornosti Allahu, kao i ustrajnosti u dobrim djelima, u borbi sa samim sobom, te savladavanju vlastitih strasti i prohtjeva koji ga udaljavaju od Njegovog zadovoljstva. Sabur je snaga koja čuva iman, održava djelo i omogućava čovjeku da ostane na Pravom putu kada naiđu iskušenja.

Tako sura El-‘Asr u nekoliko kratkih ajeta obuhvata cijeli put ljudskog spasa: iman koji čovjeka povezuje s Allahom, djelo kojim taj iman potvrđuje, istinu koju slijedi i druge njoj poziva i sabur kojim sve to čuva i održava. Bez jednog od ova četiri temelja čovjek se približava gubitku, a njihovim objedinjavanjem izlazi iz općeg zakona propasti i ulazi među one kojima je obećan uspjeh i spas na ahiretu.

saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Vjerovatno se mnogi od nas u nekom trenutku zateknu u razmišljanju da im je život suviše običan, te da iza sebe nisu ostavili djela koja se u očima ljudi smatraju velikim dostignućima. Navikli smo da uspjeh mjerimo onim što je vidljivo i što ostaje zabilježeno među ljudima, pa nam se učini da su naši dani jednolični, da godine prolaze bez dubljeg traga i da iza nas neće ostati ništa što bi vrijedilo spomena.

A zaboravljamo da dostignuća nisu samo ona koja se zapisuju u historijske knjige i o kojima ljudi govore. Ko je rekao da svi moramo biti izumitelji, učenjaci, književnici, vojskovođe, političari, bogataši ili poznate ličnosti da bismo bili ljudi velikih postignuća?! Dovoljno je da čovjek bude i ostane istinski čovjek – to je samo po sebi veliko dostignuće.

Koliko je samo ljudi čija imena nikada neće stajati u udžbenicima, a na Sudnjem danu će doći s djelima zbog kojih će im pozavidjeti oni koji su na dunjaluku bili poznati i slavni. Allah ne vrednuje čovjeka prema tome koliko je bio poznat, nego koliko je bio iskren i bogobojazan.

Jer, neko na dunjaluku dobije priliku da promijeni tok historije, a nekome bude dato da bude razlog upute samo jednog srca. Možda je upravo to srce vrjednije od mnogih historijskih stranica.

Prava dostignuća često su skrivena od očiju ljudi. Ona počinju onda kada čovjek svakoga dana vodi tihu borbu sa svojim nefsom, nastojeći da njegov Gospodar bude zadovoljan njime. A kada posrne, ne ustrajava u grijehu, nego se, slomljena srca, vraća Allahu, svjestan da su vrata Njegove milosti uvijek otvorena onome ko Mu se iskreno obrati.

Među najveća dostignuća spadaju ustajanje na sabah kada tijelo traži još sna, unošenje radosti u tuđe srce, savladavanje srdžbe onda kada joj je najlakše dati oduška, obaranje pogleda pred haramom, pokrivanje tuđe sramote, dova za brata u njegovom odsustvu i pružanje ruke onome ko je u potrebi, ne očekujući zauzvrat ni zahvalnost ni priznanje.

Upravo u toj svakodnevici, koja se naizgled ne razlikuje od običnog života, otkrivaju se najljepši primjeri ljudskosti; majka koja noćima bdije nad svojim djetetom, pretvarajući umor u nježnos; otac koji svoje brige skriva iza osmijeha kako porodica ne bi osjetila težinu koju nosi; mladić i djevojka koji u vremenu otvorenih iskušenja čuvaju svoju čednost i ostaju postojani na stazi islama.

Ništa manje vrijedna nisu ni dobra djela koja oblikuju porodicu i društvo: odgoj djece u ljubavi prema Allahu, usađivanje bogobojaznosti u njihova srca i briga da nauče Kur'an i Sunnet i prema njima oblikuju svoj život. Dobročinstvo prema roditeljima, lijep odnos prema komšijama, čuvanje rodbinskih veza i pažnja kojom supružnici jedno drugome uljepšavaju i olakšavaju život, jer se upravo u tim, naizgled običnim djelima, najjasnije očituje ljepota vjere i plemenitost karaktera.

Svaka iskrena radost zbog tuđeg uspjeha, svaka suza koju si obrisao i svaka lijepa riječ kojom si podigao klonulu dušu – sve su to djela čija je vrijednost kod Allaha mnogo veća nego što čovjek može zamisliti.

Zato ne potcjenjuj dane koji ti izgledaju obični. Možda je upravo u njima skriveno ono zbog čega ćeš jednoga dana biti neizmjerno sretan.

Istinska veličina ne počinje onda kada čovjek postane poznat i popularan među ljudima. Ona počinje onda kada postane blizak i drag svome Gospodaru. A to je dostignuće koje nadmašuje svaku slavu, svaku titulu i svako priznanje koje ovaj prolazni svijet može ponuditi.

saff.ba

On je pokušavao ljude prenijeti iz svijeta straha u svijet vjerovanja u Allaha. Iz mentaliteta roba u mentalitet vjernika. A to je putovanje teže od prelaska preko mora.

Da danas nekome postavimo pitanje ko je bio najveći Musaov neprijatelj, većina bi bez razmišljanja odgovorila: faraon.

I zaista, faraon je bio silnik kakvog historija rijetko pamti. Naredio je ubijanje djece, porobio čitav narod i proglasio sebe bogom. Ali kada pažljivo čitamo Kur’an, otkrivamo nešto što iznenađuje.

Faraon je bio Musaov neprijatelj.

Ali njegov najveći ispit bio je njegov vlastiti narod.

Sa faraonom je bilo jasno. Pred njim je stajao otvoreni neprijatelj. Allah mu je dao čuda, podršku i zaštitu. Štap se pretvarao u zmiju, more se razdvajalo, a silnik je na kraju nestao u talasima.

Ali s njegovim narodom priča je bila mnogo teža.

To su bili ljudi koje je došao spasiti. Ljudi za koje je rizikovao život. Ljudi zbog kojih se vratio u Egipat i stao pred najmoćnijeg čovjeka svog vremena.

A ipak, upravo od njih je doživio ono što Kur’an naziva jednostavnom, ali teškom riječju:

“O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa.“ (El-Ahzab, 69.)

Kada ih je faraon tlačio, žalili su se Musau. Kada ih je Allah spasio, sumnjali su u Musaa. Kada se more pred njima razdvojilo, rekli su: “Stići će nas.” Kada su vidjeli idolopoklonike, zatražili su da i oni imaju svoje božanstvo. Kada im je s neba dolazila hrana, poželjeli su se vratiti običnoj hrani koju su jeli u ropstvu. Kada im je naređeno da uđu u Svetu zemlju, rekli su: “Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite, mi ćemo ovdje sjediti.”

Kao da je svaki korak prema slobodi u njima budio čežnju za starim lancima.

I možda je upravo tu jedna od najvećih životnih lekcija.

Nije teško izaći iz ropstva tijelom.

Mnogo je teže izaći iz ropstva dušom.

Nije teško napustiti faraona.

Teško je iz srca izbaciti faraona kojeg smo godinama nosili u sebi.

Zato je Musaova misija bila mnogo veća od pukog preseljenja naroda iz Egipta u Palestinu. On je pokušavao ljude prenijeti iz svijeta straha u svijet vjerovanja u Allaha. Iz mentaliteta roba u mentalitet vjernika. A to je putovanje teže od prelaska preko mora.

Čovjek često misli da su najveća iskušenja u životu otvoreni neprijatelji. Međutim, mnogo su teža razočarenja koja dolaze od onih kojima si želio dobro. Teže je podnijeti nerazumijevanje nego napad. Teže je nositi nezahvalnost nego otvoreno neprijateljstvo.

Upravo zato priča o Musau nije samo priča o čudu razdvajanja mora.

To je priča o čudu strpljenja.

Koliko je samo puta mogao odustati?

Koliko je puta mogao reći: “Dosta je.”

Koliko je puta imao razlog da digne ruke od svega?

Ali nije.

Svaki put kada bi oni srušili ono što je gradio, on bi počinjao iznova. Svaki put kada bi ga razočarali, nastavljao je da ih vodi. Svaki put kada bi zatvorili vrata nade, on je otvarao nova.

I možda je upravo zbog toga naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često spominjao Musaa.

Kada je i sam bio povrijeđen riječima ljudi, prisjećao se njega i govorio:

“Allah se smilovao Musau. Bio je uznemiravan i više od ovoga, pa je strpljivo podnosio.”

To je lekcija za sve koji nose bilo kakvu odgovornost: roditelje, učitelje, odgajatelje, daije, vođe i sve one koji pokušavaju popravljati ljude.

Najveća je hrabrost nastaviti nakon razočarenja.

Najveća snaga je sačuvati plemenitost srca nakon što te ljudi povrijede.

Musa, alejhis-selam, nije ostao upamćen samo po štapu koji je razdvojio more.

Ostao je upamćen po srcu koje nije slomilo ni ono što je često teže od mora i faraona zajedno: ljudska tvrdoglavost, nezahvalnost i stalno razočarenje.

More je prešao jednom.

Ali ljude je morao prelaziti svaki dan.

I možda je upravo u tome najveće čudo njegove priče.

akos.ba