Šta trebate znati o zločinu u selu Zecovi nakon dugog suđenja: Ubili 150 Bošnjaka, silovali, mučili

Gotovo deset godina od prvih hapšenja osumnjičenih, Prvostepeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine izreći će presudu jedanaestorici optuženih za 150 ubistava, mučenja, seksualna zlostavljanja i druga nečovječna djela nad civilima prijedorskog sela Zecovi. Neka tijela, među kojima i djece, do danas nisu pronađena.

U sudskoj analizi BIRN-a Bosne i Hercegovine donosimo pregled najvažnijih dešavanja tokom suđenja koje je obilježila neefikasnost.

Na području Zecova ubijeno je najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti – u selu 69, na drugim lokacijama 20 civila, u logorima na području općine Prijedor 30 civila bošnjačke nacionalnosti, a ostali su ubijeni na drugim lokacijama i pod drugim okolnostima poslije progona, navodi se u optužnici iz 2014. godine, kao i da su mještani Zecova vođeni u logore “Keraterm”, “Omarska” i “Trnopolje”.

Dušan Milunić zvani Bizon, Radomir Stojnić zvani Grom, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Uroš i Rade Grujčić zvani Gruja, Zdravko Antonić zvani Liko i Rajko Gnjatović nadimka Aćim optuženi su s još jednom osobom u odnosu na koju optužnica nije potvrđena.

Prema optužnici, oni su od 23. do 28. jula 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada Vojske i milicije Srpske Republike BiH, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu civilnih i vojnih vlasti općine Prijedor.

Boško Grujičić, Željko Grbić te Rade i Uroš Grujčić optuženi su za seksualno zlostavljanje žena.

Najviše svjedoka Tužilaštva govorilo je o ubistvu 32 žena i djece u zaseoku Gradina, nakon čega su tijela uklonjena u masovnu grobnicu i još uvijek nisu nađena.

U optužnici koju zastupa tužilac Izet Odobašić se navodi da su optuženi – kao pripadnici Rasavačke čete 6. bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), čiji je komandir bio Milunić, te Rezervne stanice milicije Rasavci, čiji je komandir bio Radomir Stojnić, s Radovanom Četićem kao predsjednikom Srpske demokratske stranke (SDS) i Kriznog štaba za selo Rasavci – počinili zločin protiv čovječnosti.

Ususret dugoočekivanoj presudi koja se izriče sutra, 22. decembra, donosimo pet najvažnijih stvari o dokazima za optužnicu i odbranu optuženih, ali i toku postupka u kom je saslušano ukupno oko 120 svjedoka.

Ubistva djece na Gradini

Fikret Bačić je bio i prvi svjedok Tužilaštva BiH. On je kazao da mu je preživjeli Zijad Bačić rekao da je, među vojnicima koji su ubili 29 žena i djece, prepoznao Iliju Zorića koji je držao pušku. Zijad Bačić je tada bio maloljetan i nije se s muškarcima pokušavao sakriti u šumu.

Bačić je kazao da je vidio Iliju Zorića kako puca u pravcu njegove porodice.

“Ta dva vojnika, taj ‘maskirni’ i Ilija Zorić, počinju pucati iz automatskog naoružanja prema grupi. (…) Čula se vriska žena i djece”, kazao je Bačić i dodao da se sakrio.

On je rekao da je vidio tijela kako leže i ruku vojnika “kako pištoljem puca ako je mislio da je neko živ”. Napomenuo je da je njegov brat imao žutu majicu i da je vidio kako od pucnja “skače majica”.

Bačića je kao svjedoka naknadno ispitala i Odbrana Ilije Zorića, zbog razlika u iskazu.

Svjedoku M.H. je ostalo živo dvoje djece.

“Neko je meni rekao u šumi, ne znam ko, da je dolje na Gradini sve pobijeno. Da mi je dvoje djece ubijeno, a dvoje ranjeno i odvedeno u bolnicu u Prijedoru. Tada sam izišao iz šume i krenuo. Daidža mi je govorio: ‘Ubit će te’, a meni više nije bilo bitno”, kazao je svjedok M.H., pojasnivši da je dvoje preživjele djece pronašao kod rođaka u Prijedoru, mjesec i po nakon događaja.

Djeca su mu rekla da su cijelu noć ležali ranjeni među mrtvima u kući. Tu je noć, osim dvoje djece, svjedok izgubio majku, suprugu, te daidžinu porodicu.

“Pitaju me: ‘Tata, zar si ti živ?’ (…) Kažu mi da je ovom sinu što je ubijen metak razvalio usta. Rekli su mi da je tu bio Željko, Ilija, Božo – Boško, Dujin sin i ostali, a jedan je pucao s vrata”, prisjetio se svjedok.

Jedno od djece je tada na suđenju kazalo da je prepoznalo po glasu optužene Željka Grbića i Iliju Zorića, kao vojnike koji su počinili ubistva u ljeto 1992. godine.

Na suđenju je, 50. po redu, kao svjedokinja Tužilaštva iskaz dala i Hava Tatarević, koja je ispričala kako su joj za vrijeme akcije u Zecovima odvedeni muž i šest sinova, te komšije.

“Ja sam njih tražila… dok ih nisu našli u ‘Tomašici’”, rekla je Tatarević, jedna od brojnih svjedoka koji su govorili o pronalascima posmrtnih ostataka svojih najmilijih u jednoj od najvećih grobnica.

Ona je dodala da su joj ubijeni i drugi članovi porodice. Na Gradini je vidjela “pobijene Bačiće”, a vidjeli su ih i nekadašnji policajci i učesnici “akcije čišćenja terena” koje je Tužilaštvo također pozivalo.

Nekadašnji pripadnik policije u Rasavcima je pod pseudonimom Z-13 ispričao kako je prilikom pretresa u selu Zecovi, sa svjedocima Z-2 i Z-12, došao do današnje kuće Fikreta Bačića, u čijoj blizini je vidio tijela “na nekoj hrpi”.

Z-13 je kazao da su u blizini škole vidjeli Izeta i Šonju kako stoje, te grupu policajaca u njihovoj blizini. U toj grupi je vidio i optužene Radomira i Zorana Stojnića. On je rekao da se začulo pucanje, okrenuo se u strahu i vidio “kako Šonja leži”.

“Vidio sam Zorana Stojnića da drži pušku uperenu ka tijelu, ali nisam vidio ko je pucao u njih”, kazao je Z-13.

Dušan Milunić je negirao da ima saznanja gdje se nalaze tijela žena i djece porodice Bačić. Za vrijeme suđenja vršene su ekshumacije, ali bezuspješno.

Čišćenje terena ili progon nečovječnim djelima

Također zaštićeni svjedok Z-2 je na suđenju rekao da je čuo pucnjavu i, kada se okrenuo, vidio je Šonju kako leži na zemlji. On je dodao kako misli da su Grom, što je nadimak Radomira Stojnića, i Zoran Stojnić držali oružje u rukama, ali nije mogao precizirati da li je bilo upereno ili ne.

Dragoljub Mirković, koji je svjedočio na poziv Odbrane Zorana Stojnića, kazao je da je, tokom akcije u Zecovima kod Prijedora, Vlado Radulović ubio Ismeta Bačića. Svjedok Goran Stojnić, kojem je Radomir Stojnić otac, a Zoran Stojnić brat, kazao je da su mu otac i brat, kao i druga lica, pričali da je ovo ubistvo počinio Vlado Radulović.

Fehima Bačić je govorila o gubitku dva sina, od kojih je jedan Ismet zvani Šonja.

Odbrani Zorana Stojnića je rekla da nije vidjela da je optuženi ubio njenog sina Ismeta i dodala da se “sam Stojnić hvalio da je ubio Šonju”. Odbrana je konstatovala da u ranijim zapisnicima svjedokinja nije spominjala njihovog klijenta.

Prethodno je ispričala da je 23. jula 1992. došlo oko 20 “komšija” do njene kuće u Zecovima, među njima su bili Rade i Uroš Grujčić te Željko i Radovan Grbić.

“Stavili su mi nož pod vrat, gasili mi od ruke cigarete. Evo gdje su meso načeli nožem. Čupali mi kosu”, prisjetila se svjedokinja.

Nakon napada 1992. na selo, niko od 700 stanovnika bošnjačke nacionalnosti tu nije ostao, rekao je tužilac tokom čitanja optužnice i uvodnih riječi, a o progonu stanovnika tokom osam godina i osam mjeseci suđenja svjedočili su preživjeli iz Zecova, smještenih na jugoistočnim brdima iznad Prijedora.

Jedan od vojnika Rasavačke čete je tokom svjedočenja kazao da je zakasnio u akciju iseljenja stanovništva iz sela Zecovi, ali je vidio kako gore kuće.

“Tu su bili Dušan Milunić, Zdravko i Slavko Antonić, Ilija i Duško Zorić”, kazao je Ostoja Bilbija i dodao da se tu nije zadržavao već je otišao kući. Nekoliko ih je navelo da je optuženi Milunić izdao naređenje da se obavi pretres Zecova.

Svjedok Z-19 se prisjetio kako je početkom ljeta 1992. , prije pretresa Zecova, putem Radija Prijedor bilo javljeno da se preda naoružanje i okače bijele zastave na kuće – što je stanovništvo i učinilo.

S druge strane, svjedoci Odbrana su govorili kako su išli u potjeru za “Zelenim beretkama”, za koje su rekli da su se nalazile u šumi Kurevo. Prema njima, glavni organizator je bio Slavko Ećimović.

Zarif Bačić je kazao da je 23. jula 1992. godine vojska naredila njemu i još nekim osobama da idu prema mesnici Šabana Redžića u selu. Idući u tom pravcu, vidio je mrtve ljude kod kuće Šefika Džananovića, a kod mesnice transporter iz kojeg je izašao Ljubiša Četić, kojeg je poznavao jer su “zajedno bili u rezervi”. Naveo je da ga je Četić postrojio s drugim civilima i tukao ih palicom po nogama.

“Udario mi je oca isto palicom. Udario me po nogama”, rekao je Bačić.

Četić je grupi od 45 do 50 civila naredio da idu pod most, gdje ih je postrojio s rukama iza glave i licem prema zidu. Tu ih je ispitivao.

“On me poslije udario kundakom u vilicu. Bila mi se vilica preokrenula”, izjavio je Bačić i dodao da ga je udario i nogom, te mu stavio cijev na čelo. Istakao je da je trpio jake bolove.

Svjedok je kazao da je Četić prozivao osobe imenom i prezimenom da izađu i da je pucao. Prema Bačiću, izvedeno je sedam-osam osoba. On je naglasio da je vidio Četića kako puca, kao i da je pucano s mosta. Na pitanje Sudskog vijeća, kako je to mogao vidjeti ako je bio okrenut prema zidu, svjedok je odgovorio da je bio “treći po redu i  slučajno je bacio oko”.

U optužnici je navedeno da je Ljubiša Četić mučio Zarifa Bačića i ubio osam civila u Zecovima 23. jula 1992. godine, a o tom događaju jedan od zaštićenih svjedoka je kazao da je, u blizini vijadukta, sa grupom komšija postrojen s rukama na potiljku.

“Tu su tukli Asima Hodžića. (…) Vidio sam Ljubišu Četića, njega nisam prije poznavao, udario je Zarifa Bačića nogom. Zarif je pao. Potom je odveo Refika Bačića iza nasipa. Nakon par minuta čuo se rafal, desetak metaka”, naveo je svjedok i dodao da Refik Bačić nije kasnije došao s njima u logor “Trnopolje”.

Dodao je da je tog dana vidio čovjeka nabodenog na kolac.

Izvođenje žena

Zaštićena svjedokinja Z-18 iz Zecova, čiji je otac pronađen u Tomašici, kazala je da je s majkom i braćom odvedena u podrum jedne kuće, u kojem su bile samo žene i djeca.

“Kada je noć padala, po dva do tri vojnika ulaze. Uzmu žene za ruku i odvedu na sprat kuće. Moju majku su odveli. Vraća se poslije i primjećujem da je uplakana i raščupana, samo nas zagrli i plače. I druge žene su izvođene poslije mame, preko deset žena, koliko se sjećam. Sa sprata kuće može se čuti plač i vika. Smijanje muških glasova i plač ženskih”, posvjedočila je Z-18 koja je u to vrijeme imala deset godina.

Svjedokinja je kazala da je i ona izvođena na sprat kuće.

“Mama nije dala da idem sama, pa je rekla da ide i brat sa mnom. Vojnik je rekao da idemo na sprat da se naspavamo. (…) Neko me je budio, to je bio vojnik. Brat je čuo kada sam vikala i vojnik je bratu stavio nož ispod vrata – njemu je krv krenula. Mama je došla, ne znam kako, rekla je da nju uzmu, da mene ostavi na miru. Mami je rekao da ide u sobu, a meni da sam se spasila ovaj put”, ispričala je Z-18.

Tvrdnje Odbrana o zamjeni identiteta i drugim “greškama optužnice”

Odbrana Milunića je dokazivala da njihov branjenik nije učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu niti bio kreator djela iz optužnice, i nije mogao uticati na ono što se desilo u Zecovima.

Bivši pripadnik Rasavačke čete pri Ljubijskom bataljonu VRS-a, Radomir Stupar, posvjedočio je da je četa formirana 28. juna 1992., a komandir bio Dušan Milunić za kojeg je rekao da nije izdavao nezakonite naredbe.

Ovaj svjedok, prvi put saslušan u 2018. godini, rekao je da je Milunić kazao da idu u pretres Zecova, gdje je usput vidio policiju, Radomira Stojnića te Boška Grujičića, koji je bio u civilu. Prije nego se iz šuma zapucalo, kako je rekao svjedok, svađali su se Milunić i Radovan Grbić.

Svjedok Rajko Vidović je tvrdio da Milunić nije izdavao nikakve nezakonite naredbe.

Svjedok Odbrane Radomira Stojnića, Dragomir Stupar, kazao je da je s njim i po njegovoj naredbi, kao komandira rezervnog sastava policije, išao u pretres sela Zecovi. Negirao je da su koristili oružje, a rekao je da je cilj bio vidjeti ima li naoružanja u kućama ili sumnjivih osoba.

Miodrag Stojanović, branilac Radovana Četića, dokazivao je da njegov branjenik nije mogao, znao ni pristupio udruženom zločinačkom poduhvatu na području Prijedora, niti je mogao biti svjestan posljedica.

“Nije bio predsjednik kriznog štaba u selu, niti je mogao biti jer takvi štabovi na nivou mjesnih zajednica ne postoje. (…) Kad bi seoske starješine, seoski knezovi mogli izdavati naredbe vojsci i policiji, to bi onda bio kraj sistema”, naglasio je Stojanović.

I vještak Mladen Marinković je ostao pri zaključku da po mjesnim zajednicama nisu bili formirani krizni štabovi.

Svjedoci Odbrane Radovana Četića govorili su o početku sukoba na području Prijedora i funkcionisanju organa vlasti, negirajući da je on u proljeće 1992. bio na čelu Mjesne zajednice i SDS-a u prijedorskom selu Rasavci.

Svjedok Odbrane Zorana Milunića izjavio je da je sa Dušanom Mršićem i drugima bio na ratištu sa kojeg su se vratili krajem jula 1992. godine, nakon akcije u selu Zecovi.

Dušan Mršić svjedočio je na poziv Tužilaštva BiH 2015., govoreći o ubistvima kod škole u Zecovima. Zaštićeni svjedok Tužilaštva Z-1 je 29. januara 2016. izjavio da je vidio kada su Zoran Milunić, Dušan Mršić i još dvojica pucali u tri civila kod školskog igrališta.

Tužilac je pitao svjedoka Davidovića zašto u ranijem iskazu nije spominjao da je Mršić bio s njim na ratištu.

“Garantujem životom da je bio sa mnom”, kazao je Davidović.

O životu i karakteru optuženog Grujičića svjedočio je njegov ujak Uroš Radulović. Za optuženog je kazao da je bio uzoran, povučen i stidljiv. Prve komšije u Zecovima, kako je naveo, bili su im Bačići i imali su jako dobre odnose s njima.

Optuženi Boško Grujičić je u svojstvu svjedoka kazao  da nije zapalio kuću Safeta Hopovca u kojoj su bili  civili, te da je dječaka Zijada Bačića samo uputio prema obližnjoj kući i ne zna šta se s njim dešavalo kasnije.

Odbrana Radeta Grujčića uložila je samo materijalne dokaze, dok je od svjedoka i svjedočenja optuženog odustala.

“Odbrana ide na zamjenu identiteta osobe koja je optužena u ovom predmetu”, rekao je branilac Zoran Kisin.

Svjedoci Obrane Rajka Gnjatovića su izjavili da je optuženi bio pripadnik Pete kozarske brigade, a ne Rasavačke čete – kako navodi optužnica.

Svjedoci Odbrane Ljubiše Četića govorili su o aktivnostima Interventnog voda prijedorske policije na području sela Zecovi u julu 1992., navodeći da nisu vidjeli ubistva ili mrtva tijela.

Svjedočeći u svoju korist, optuženi Ljubiša Četić izjavio je da je za vrijeme akcije u prijedorskom selu Zecovi u julu 1992. obezbjeđivao putnu komunikaciju s pripadnicima Interventnog voda i nije imao drugih aktivnosti.

Odbrana Željka Grbića izjasnila se da nema dokaza, kao i optuženog  Uroša Grujčića.

Nekoliko godina pauze tokom osmogodišnjeg suđenja

Od početka suđenja, 17. aprila 2015., do kraja je saslušano više od 70 svjedoka Tužilaštva BiH, koje je pročitalo i desetak iskaza svjedoka koji su u međuvremenu preminuli ili nisu bili sposobni pristupiti suđenju, dok su Odbrane saslušale ukupno oko 50 svjedoka. Tužilaštvo je u spis uložilo približno 400 materijalnih dokaza.

Tokom postupka su preminula dvojica optuženih – Antonić i Radomir Stojnić, pa su postupci protiv njih obustavljeni. Postupak u odnosu na Duška Zorića, koji je uhapšen u Njemačkoj zbog kršenja zakona o oružju, razdvojen je u decembru 2022. Te godine saslušano je manje od deset svjedoka, ali to nije bila najgora godina za ovaj predmet koji je, prije svega, obilježila neefikasnost.

U martu je Vijeće odbilo izmijenjenu optužnicu. Zbog protoka vremena između ročišta suđenje je formalno počinjalo iznova.

U novembru 2019. je konstatovano da suđenje mora biti efikasnije. Te je godine, do tog ročišta, saslušano 15 svjedoka.

U 2020. godini održana su samo tri ročišta, od čega je jedno bilo odgođeno. U 2021. dva, od čega jedna statusna konferencija. Osim drugih razloga, veliki zastoj desio se zbog pandemije korona virusa.

Za mještanima zaseoka Gradina još uvijek se traga, a među njima su i maloljetna djeca Fikreta Bačića koji je, iznoseći završne riječi u ime porodica 29 osoba, pred Sudom BiH kazao da bi pronalazak posmrtnih ostataka bio najveća satisfakcija preživjelima.

“Pozivam otpužene da nam otkriju gdje su tijela, znam da neki od njih to znaju. Neka pomisle kako je nama dok oni uživaju u krugu svoje porodice”, kazao je Bačić, otac nestalih.