KAD JE ZA VAS POČEO RAT?

– Disolucija Jugoslavije mene je sačekala kao komandanta mehanizovanog bataljona u garnizonu Varaždin. Bio sam oficir, profesionalac u bivšoj JNA i moja jedinica je upotrijebljena u ratu u Sloveniji, 32. mehanizovana brigada Varaždinskog korpusa, kao i moj bataljon. Objektivno, moj bataljon je bio najjači bataljon, najveća snaga u Varaždinskom korpusu – 27 transportera, 13 tenkova, 6 minobacača 120 mm. Međutim, tad se već osjetilo da nedostaje regruta, nismo bili popunjeni. I objektivno, to je već bio početak raspada. Ja sam u Sloveniji na svojoj koži doživio šta znači rat za granice. I hvala dragom Bogu, niko mi od regruta i oficira nije stradao. Po povratku u garnizon, otvoreno sam rekao svom komandantu u kojeg sam imao povjerenja – Berislavu Popovu, kojem su, nažalost, sudili i u Sloveniji i u Hrvatskoj, a u Beogradu tri puta do konačnog pravosnažnog oslobađanja – da je to rat za granice i da ja tuđu djecu neću da vodim. Kad je došlo do krize u Hrvatskoj i blokada, bombardovanja u Varaždinu od JNA, blizu moga stana, ja sam otišao u kasarnu i podnio zahtjev o napuštanju JNA. Postao sam slobodan čovjek, a kasnije, 1. decembra 1991. godine, pristupio sam u rezervni sastav Hrvatske vojske i 13. 1. potpisao profesionalni ugovor u HV-u. Po izbijanju agresije na Bosnu i Hercegovinu, naravno, nisam to mogao gledati preko TV-a.

U TOM ČASU STE PROFESIONALNI OFICIR HRVATSKE VOJSKE?

– Profesionalni časnik Hrvatske vojske, zapovjednik oklopne mehanizirane bojne u Varaždinu. I uz odobrenje stožera HV-a, a tamo je zaista bilo visokih profesionalaca sa generalom Stipetićem na čelu, na čelu stožera je bio general Tus, ja sam dobio odobrenje da u saradnji sa Ševkom Omerbašićem, koji je tada vodio Krizni štab za podršku BiH u Republici Hrvatskoj, pristupim pripremama za organizovanje pomoći BiH. To je već kraj maja, početak juna. Skupljam dobrovoljce, evidentiram ih u Sloveniji i Hrvatskoj, iz drugih zemalja, Austrije i Italije, i po naređenju Sefera Halilovića 21. 6. i opet uz suglasnost Hrvatske vojske koja nam daje na raspolaganje vojarnu Klana kod Rijeke, pristupam formiranju – kako je Sefer definisao naređenjem – Sedme brigade Armije RBiH.

17. viteška krajiška brdska brigada

MISLILI SU DA SMO NATO

Vršim intenzivan trening uz ogromne napore u opremanju opremom i oružjem. Ali moram istaći da smo zaista imali svesrdnu pomoć HV-a, jer smo dobili vojarnu, prevoze do strelišta na Grobniku, dobili smo instruktore za podršku u treninzima, tako da mogu reći da smo mi u Bosnu došli kao poluprofesionalna vojska. I nikad neću zaboraviti reakcije na Igmanu, kad smo se pojavili. Ljudi su jednostavno zanijemili kad su vidjeli vojsku opremljenu, ustrojenu, koja funkcioniše rukovođenjem i komandovanjem. Pa i reakcije zarobljenih četnika, kasnije, kad smo učestvovali u oslobađanju Trnova: oni su mislili da smo mi pripadnici NATO-a i da je intervencija NATO-a krenula u BiH.

HOĆETE REĆI DA KRAJIŠNICI LIČE NA NATO-MARINCE?

– Po moralu. Mi smo u jedinici imali samo jednu ženu – Hrvatica iz Travnika, koja je bila udata za našeg Krajišnika. Imali smo Hrvata u jedinici, dobrovoljaca i ostalih. Dakle, struktura vojnika je bila kao što je struktura stanovništva Bosanske krajine. I tu smo se po zapovijedi Sefera Halilovića angažirali na deblokadi Goražda, oslobađanju Trnova.

OSLOBAĐANJE TRNOVA I DEBLOKADA GORAŽDA SU U LJETO ‘92?

– To je juli ‘92. jer mi smo u Bosnu stupili 8. jula, došli do Igmana 10. i tu sam dobio zapovijed od Sefera, pismenu, da budem komandant za deblokadu Goražda. Sa Igmana sam prepješačio preko teritorije općine Trnovo. Na Grepku su bila dva odreda fočanska – jedan jabučki, drugi fočanski. I to je bilo pod mojom komandom. Sve sam pripremio i negdje do 25. jula mi smo probili kopneni koridor ka Goraždu, a onda je uslijedio napad snaga sa Igmana sa ciljem deblokade Goražda, na insistiranje komandanta operativne grupe Igman gospodina Ćatića. Mi smo se uključili sa sjeverne strane i oslobađali objekte iznad Trnova, kao što je repetitor Vrbovik, Vis… značajne kote. I čak smo sa snagama izbili na rovove i spojili se sa snagama Ede Godinjaka. Dobro se sjećam, on je bio komandant na prevoju Rogoj. To je, po meni, uspješna operacija snaga ARBiH ‘92, gdje je oslobođena važna teritorija i gdje smo došli do značajnog ratnog plijena. Nikad neću zaboraviti položaj haubičkih baterija oko Trnova, protivoklopni topovi, jesu bili stariji, ali su nama puno značili. Tako da je, po meni, to jedna briljantna akcija, napadni boj gdje smo oslobodili prostore i nanijeli velike gubitke. I moralni efekat je bio velik, jer je poslije, početkom septembra, uslijedilo oslobađanje cijele teritorije općine Goražde.

Spremni za akciju

U SARAJEVU SE TADA PRIČALO KAKO SU NEKI VOJNICI ARBIH STIGLI DO JABUKE IZNAD FOČE.

– Pa Jabuku iznad Foče su Krajišnici tada oslobodili. Pripadnici Sedme brigade zajedno sa domaćim. Jabučki odred je bio lociran na Grepku. Nevjerovatan je taj period. Tad sam prvi i jedini put sreo rahmetli Hasana Turčala, koji je vodio ljude, oni su imali u zemlju zakopanu municiju, sjećam se njegovih žuljeva, izraslina od nošenja 40 do 50 kg tereta. Kad sam vidio kakav kruh jedu, u Goraždu je bilo brašna, ali nije bilo germe. U Goraždu nisu imali osnovna sredstva za zbrinjavanje ranjenika. Jedan strani novinar, kad je izašao na Grebak, pričao je da se bez anestezije rade složeni hirurški zahvati. Zaista, tada smo svi bili spremni da pomognemo Goraždu, da ljudi prodišu, da se snabdiju, da dobiju municiju. Nedavno smo izgubili Zaima Bešića. Ovo je prilika da spomenem njegove vodiče koji su iz Hercegovine provodili zbjegove preko Tjentišta, Grepka do slobodne teritorije Igmana. Bilo je tu ljudi svih profila, ja sam tad dobio dr. Pašića, ljekara, rođaka, amidžića ustvari dr. Pašića iz Kozarca kojeg su četnici iz Omarske odveli i likvidirali. Oni su bili sretni da dobiju od mene od ratnog plijena pušku. I odoše pjevajući u onaj zbjeg, a iznad lete četnički helikopteri. Zaista, to su slike koje nikad neću zaboraviti. To su za mene heroji i bezbroj je takvih heroja u tenama koji su dali svoj život za odbranu BiH.

KRAJIŠNICI ONDA KREĆU KA SREDNJOJ BOSNI?

– To je vrijeme kada se otkrivaju koncentracioni logori na teritoriji Prijedora. I onda smo mi tražili od Sefera odobrenje, jer su borci smatrali da treba ići bliže rodnom kraju i pokušati pomoći. Dobili smo odobrenje i kao jedinica se predislocirali na teritoriju općine Travnik. Ja odlazim u izviđanje i javljam se komandantu općinskog štaba Travnik i komandantu Hasi Ribi, on je moja generacija iz Akademije, i dobijam na raspolaganje školu u Han Bili, fiskulturnu salu, pošto je u školi bilo izbjeglica. Prenapučena je već srednja Bosna, pogotovo Travnik, svi protjerani iz Krajine slijevaju se u Travnik. Međutim, to je meni služilo samo kao baza i ja sam po naredbi Okružnog štaba Zenica usmjeren da borbenim djelovanjem pomognem Opštinskom štabu odbrane Jajce. Počeli smo pripreme u koordinaciji sa opštinskim štabovima Travnik i Jajce, tako da 26. septembra izvodimo prvi napad i djelovanje na položaje Donjo vakufske brigade u selu Kokići. Četnici su u junu počinili zločin u Kokićima i pobili vojno sposobno bošnjačko stanovništvo, a ostale civile protjerali. Tu je bio lociran jedan četnički bataljon. Mi smo ga uspješnim planiranjem, pripremom, organizacijom, totalno razbili – 40-ak pobili, 13 zarobili, zarobili veliki ratni plijen, svu infrastrukturu bataljona, kuhinju, logistiku, centar veze, minobacače, patove i sve je to predislocirano u Karaulu. Kasnije se uključujemo u odbranu Jajca. Poslije pada Jajca učestvujemo u odbrani Karaule, bio sam komandant odbrane 10-ak dana dok se Karaula uspjela braniti. Nažalost, 15. novembra, Karaula pada, doživljava sudbinu Jajca i onda 19. novembra dolazi naredba o formiranju 17. krajiške brdske brigade u čiji sastav ulazi moja Sedma i dotadašnja Prva krajiška brigada, koja je već egzistirala u kasarni u Travniku. Tako se stiču pretpostavke da se pravi jedna zaista čvrsta vojna organizacija. Mislim da smo već početkom januara imali dva čvrsta bataljona. Formirali smo Treći, kasnije Četvrti od naših pripadnika koji su bili iz Kotor-Varoši, tako da je 17. već početkom ‘93. ponijela slavu krajiških boraca po srednjoj Bosni, po cijeloj BiH.

Uvijek u pokretu

TREBA REĆI DA JE TO BILA MANEVARSKA BRIGADA.

– Apsolutno. I u tom trenutku jedina manevarska u Trećem korpusu. Znači, imali smo matičnu teritoriju, uglavnom 99% su bili prognanici. Mada je bilo ljudi iz srednje Bosne koji su se nama priključili – Sejo Šalak, čuveni minobacačlija. I do početka napada HVO-a naše sve jedinice su imale dobro ratno iskustvo, imale su manevarski karakter, i narod na teritoriji cijele srednje Bosne je imao beskrajno povjerenje. Znalo se, kad dođu Krajišnici, tu neće linije padati, bila je sigurnost, povjerenje. Malo na početku, kao i svugdje, bilo je nepovjerenja, pitali su se ko su oni, međutim, naši rezultati su nas dokazali. Pretpostavljena komanda i Treći korpus, nekad čak i Štab Vrhovne komande direktno su se uključivali tražeći nas. U jesen ‘93, kada je bila operacija Krivaja, da se stavi dvostruki obruč oko Sarajeva, lično je Alija Izetbegović insistirao da dio Sedme i dio 17. krajiške dođe i zaustavi četnike na Igmanu, kao što se i uradilo.

DA, TADA STE BUKVALNO SPRIJEČILI PAD IGMANA.

– Na Malom polju, jedan odred koji je formirala Operativna grupa Bosanska krajina u koji su ušli dio 17. i dio Travničke 312, njihovi Žigosani – manevarska jedinica, dio Kotorvarošana iz 27. sa rahmetli Zijom Kovačevićem, a kasnije je došao i još dio Jajčana. A u sukobu sa HVO-om doprinos 17. je nevjerovatno veliki. Ako vam kažem da je u jednom momentu, krajem augusta, 17. bila angažovana na osam bh. ratišta – općina Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Igman….

SJEĆAM SE TOGA, TADA SAM RADILA PRVI INTERVJU S VAMA.

– Ja se intervjua ne sjećam, bio je to napet period… Ali, sad, nekad nalete oni snimci koje je Arijana snimala na Vlašiću, i kad vidim tu mladost, te ljude, taj moral, meni suze krenu. Neke ljude sretnem, sad su stariji za 30 godina, promijenili su se, mnogi su umrli u miru, ali čovjek je ponosan da smo mi u tim najtežim uslovima, uslovima rata sa dva agresora, totalnog okruženja, bez logistike, sa embargom na oružje pravili jednu vojsku koja je ratovala po svim načelima ratovanja. Iza nas nema zločina, iza nas nema porušenih sakralnih objekata.

17. viteška krajiška brdska brigada

TE JESENI SAM RAZGOVARALA SA ŽUPNIKOM KATOLIČKE CRKVE U TRAVNIKU I ON JE ISPRIČAO DA JE, KAD JE KRENUO NAPAD HVO-A NA TRAVNIK, BILO I ONIH KOJI SU KRENULI NA CRKVU, ALI IH JE KOMANDA ZAUSTAVILA, A CRKVA DOBILA OBEZBJEĐENJE.

– Da, dogodio se taj incident, jedan mudžahedin je upao u crkvu i pucao na kipove. To je idolopoklonstvo zabranjeno po Kur’anu. Pošto je crkva u centru grada, za minut smo se stvorili tamo – Alagić i ja, vojna policija, i onda smo sve vrijeme zaista pružali fizičku zaštitu objektima u Travniku – od crkve do objekata gdje borave časne sestre, kasnije i u Gučoj Gori, na Docu, kako su bila borbena dejstva i kako se front pomjerao. Zaista, osim kapele Svetog Ive, koja je gore na platou Vlašića i gdje su bili bojovnici HVO-a i pružali otpor, pa je oštećena zoljom, nijedan drugi crkveni objekat nije uništen ili oštećen, kamoli zapaljen. Bilo je situacija da mudžahedini išaraju objekte arapskim slovima, ali mi smo angažovali ljude, prekrečili i sredili to i stavili vojnu policiju ARBiH. Bilo je tih budala izvan kontrole, ali zaista smo činili sve da to zaštitimo.

AKO SE NE VARAM, U GUČOJ GORI SU PUCALI U SAMOSTANSKI VINSKI PODRUM?

– Moguće. Oni su imali svoj svjetonazor, primitivan, plemenski, sve što se nije uklapalo u njihovo, oni bi da unište. Međutim, mi smo se energično tome suprotstavili i uspjeli smo. Ovdje bih napomenuo da smo u periodu najžešćeg sukoba u ljeto ‘93. imali u našoj brigadi 27 Hrvata iz Bosanske krajine. Nijedan nas nije ostavio. Zastava hrvatskog naroda visila je, kao i zastava sa ljiljanima, na našoj kapiji i nikad nije skrnavljena, dok nije fizički istruhla. Nijedan Hrvat iz Bosanske krajine, ni Ante, ni Jure, da ne nabrajam dalje, ni Vinko Dandić iz Banje Luke, Tomo Kunovski za vođenje transporta, inače rođak biskupa Komarice, nisu nas ostavili. Ostali su s nama do kraja. To je ljudska satisfakcija. Mi smo i u ratu poštivali pravila. U Travniku je ostalo blizu četiri hiljade Hrvata, nikome dlaka s glave nije falila u gradu. Iako su vršili pritisak – dozapovjednik brigade HVO-a – da ih pustimo. Ne, mi nismo došli da vršimo etničko čišćenje. Nama su pripisivali da smo htjeli da protjeramo Hrvate, da se uselimo u njihove kuće. Ali, najbolji je primjer to što su se Krajišnici, čim se moglo ‘95, svi vratili svojim kućama. Može se na prste prebrojati koliko ih je ostalo u Travniku.

17. viteška krajiška brdska brigada

ONI KOJI SU SE UDALI U TRAVNIK.

– Ima i toga, ima i onih koji su se snašli, krenuli u sitne biznise, ćevabdžinice… Ali, bila je ta slika pokreta iz Travnika, zaista nešto nevjerovatno, meni je uvijek pred očima. A mi smo se zaista sa Travnikom srodili. Trideset i nešto žena iz Travnika je odvedeno u Krajinu, oženili se, stekli djecu. Ratna prijateljstva su najjača, ta borba za opstanak zaista je ujedinila mentalitet krajiški i srednjobosanski i danas se posjećujemo, pazimo…

TRAVNIČANI SU TOG KASNOG LJETA ‘92. OVAKO GOVORILI: KADA SU NAPADALI, ČETNICI SU GOVORILI – GRANATIRANJE TRAVNIKA ĆE BITI U POLA PET, RECIMO, A HVO JE UDARIO S LEĐA.

– Pazite, kao što je u Krajini secesija Fikreta Abdića, taj izdajnički čin zabolio Bošnjake Krajine, tako je i ovdje bilo. HVO je deklarativno bio saveznik, u jednoj fazi rata objektivno i jeste, da bi poslije onog Vance-Owenovog prokletog plana došlo do druge pozicije. I zaista je taj nož u leđa sve Bosance zabolio i dan-danas mi se čini da se u tom kraju to nepovjerenje, iako ima zaista lijepih primjera, ipak osjeti. Ja to poredim sa AP Zapadna Bosna, jer nož u leđa najviše boli. Pazite, ja mogu svjedočiti da su i Prva krajiška i Sedma i logistika 17. – sve je išlo preko Hrvatske. Naš pogled je bio ka Zapadu, ka Krajini. Nismo bili ni motivisani, niti smo sanjali taj sukob, bez obzira na to šta su nam prišivali. Tako da je to sve jako zaboljelo i bili smo prinuđeni da reagujemo kako bismo opet u jednoj fazi mogli da budemo zajedno. Znali smo da je to pokušaj da se Bosna podijeli i uzme onaj dio koji su oni procijenili da pripadne Republici Hrvatskoj. Uostalom, udruženi zločinački poduhvat je presuđen u Haagu, ali period UZP-a nije za cijeli rat, već od januara ‘93. do marta ‘94, čini mi se. Prema tome, u ocjeni istorijskog konteksta, i mi moramo zadržati tu realnost. Nije sve crno, ima i bijelih stvari. BiH je u određenim fazama rata imala značajnu podršku i pomoć Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, a pogotovo dijela hrvatskih oficira, časnika visokog ranga. Pa i promociji Monografije, kad je bila u Zagrebu u Islamskom centru, prisustvovalo je pet hrvatskih generala. Ja, zapravo, mislim da je u određenoj fazi došlo do dominacije oko Tuđmana ljudi kao što su Šušak i slični i te su aspiracije uvlačili u politiku. Međutim, koštalo je i njih i nas.

DAKLE, TREBALO JE PONOVO PRAVITI NEKAKAV DOGOVOR, KOJI JE SLIJEDIO ‘94, NAKON ŠTO JE POTPISANA FEDERACIJA: KAKO JE TO FUNKCIONISALO?

– Kako god se korak po korak išlo u ovaj sukob, odnosno agresiju, tako se korak po korak gradilo povjerenje. Ne možete očekivati od dojučerašnjih neprijatelja koji su svim raspoloživim oružjima, oruđima, jedinicama, resursima ratovali jedni protiv drugih da postanu saveznici. Sporazumom je formirana Federacija, Vojska Federacije, međutim, to nije moglo zaživjeti preko noći. Došlo je do razdvajanja snaga, povlačenja teških oruđa, pa vraćanje jedinica u baze. U jesen 1994. na Kupresu prvi put imamo zajedničko djelovanje ne samo sa HVO-om već i sa hrvatskim snagama. Na Kupresu je pored HVO-a angažovana i prva Hrvatska gardijska brigada iz Zagreba. Nikad neću zaboraviti scenu sa tačke dodira jedinica. Neki bugojanski Hrvat, pripadnik HVO-a, našem Bugojancu iz 707. brigade prijeti da će ga zaklati i mi to prijavimo.

TRI MJESECA MANJE PLAĆE

Dolazi zapovjednik Glasnović, onakav kakav jeste, pošto su to bili profesionalci iz Čapljine, čini mi se gardijska brigada HVO-a, kazni ga 30 posto manjom plaćom u naredna tri mjeseca. Na Kupresu je prvi put u toku rata bila saradnja sa dejstvom. To je prvi korak vraćanju povjerenja i tu postajemo faktički saveznici. U daljoj fazi rata, mi smo imali sa hrvatskim HVO-om, a u završnim operacijama i sa Hrvatskom vojskom, sasvim korektnu i vojničku saradnju i u operacijama u Krajini, borbama za Donji Vakuf i nastupanju prema Jajcu. Ja nekad pošaljem poruke političarima: dok smo ratovali jedni protiv drugih, HVO i Armija su kontrolisali 25 odsto teritorije, a kad smo išli zajedno, kraj rata smo dočekali na više od 55 odsto BiH. Ne treba ni govoriti kako bismo završili da je međunarodna zajednica dozvolila nastavak djelovanja.

KRAJIŠNICI, DAKLE, IZLAZE NA VLAŠIĆ, OSLOBOĐEN JE DONJI VAKUF, IDE JAJCE SA HV-OM I HVO-OM…

– Naše jedinice su u Donji Vakuf ušle 13. septembra 1995. u večernjim satima, negdje oko 22. Sutradan se u Jajcu spajamo sa HVO-om, na platou Doluke i Dole oslobađamo preostali dio Vlašića i već imamo operativni plan za dalji proboj ka Banjoj Luci. A šta se dešava? Dudak se sa Petim korpusom uspješno probio na pravcu Bosanski Petrovac i Ključ, 15. septembra je već oslobođen Ključ i pritisak je ka Deliću da se dio 7. korpusa predislocira u zonu odgovornosti 5. korpusa, da sa zapadne strane BiH zajedno sa 5. korpusom učestvujemo u završnim operacijama, da idemo ka Banjoj Luci. To je urodilo plodom, tako da je 20. septembra izvršen čuveni marš 17. i ostalih jedinica 7. korpusa preko teritorije koju je kontrolisao HVO – Livno, Grahovo, Drvar. Spojili smo se 20. kasno navečer sa 5. korpusom, 21. u 11 sati je Dudaku predat raport, a već 23. septembra snage 7. korpusa koje je Dudak svojim naređenjem organizovao u Operativnu grupu JUG i meni kao komandantu te Operativne grupe prepotčinio svoje dvije brigade, 501. i 511, krenule su sa napadnim borbenim djelovanjima. Imali smo zonu od 500 kvadratnih kilometara – sjeveroistočno od Ključa, dio platoa Manjače… Došli smo na tri, četiri kilometra od Mrkonjić-Grada, do kasarne Kula, došli do najvećeg vrha na Manjači. Međutim, snage su nam bile razvučene na frontu širokom 25 i dubokom 20 kilometara, a s druge strane ratni zločinac Mladić je napustio liječenje i došao da lično vodi strategijsku ofanzivu čiji je cilj bio da vrati izgubljene teritorije Glamoča, Grahova, pa do Bihaća. On pokreće operaciju i sa šest brigada napada ka Ključu. Snage 7. korpusa su faktički ostale same na području Ključa. U žestokim borbama mi smo uspjeli da odbranimo Ključ, a onda je, negdje 8. oktobra, Tuđman donio odluku o nastavku napadnih djelovanja HV-a u BiH i pošto je sav VRS okrenut Ključu, on ulazi u Mrkonjić. To opet dovodi do panike u redovima VRS-a. U međuvremenu je Dudaković izvukao 501. i 502, sredio ih i sa gardijskom brigadom i svojim snagama uspješno 9. na 10. napada iz Sanice, izlazi na plato Dabra, ulazi u Sanski Most i oslobađa ga. Imali smo sve pretpostavke za dalja djelovanja prema Banjoj Luci, Prijedoru, međutim, uslijedio je ultimatum. Po naredbi smo morali 14. oktobra zaustaviti borbena djelovanja i linije entiteta su ostale.

Ratni plijen

TU JE I MEĐUNARODNI PRITISAK, NAZOVIMO GA TAKO, NA SNAGE VRS-A NA RATIŠTIMA OKO SARAJEVA?

– U tom periodu ide odluka o NATO-udarima po određenim ciljevima VRS-a zbog Markala 2, to je početak septembra. NATO demonstrira kako ima pametno oruđe, kako zaista gađa isključivo vojne ciljeve, čvorišta, veze, komunikacijske centre, pa i neke položaje artiljerije oko Sarajeva… precizno u milimetar. To su bili zaista prvi NATO-udari, jedini tokom rata u BiH, ali po strogo biranim ciljevima. To je jednostavno bila poruka NATO-a Mladiću, Karadžiću, Miloševiću – evo, mi smo spremni da vojno intervenišemo. Da više neće dozvoliti zločine kao u Srebrenici, to je, nažalost, bilo posljednje u Srebrenici. I još jedna zanimljiva stvar kad se govori o uticaju međunarodne zajednice. Vi znate da smo imali zabranu letova na nebu BiH, međutim, Vojsci RS-a u jednom periodu bilo je dozvoljeno da leti. Napadali su nas Galebovima u niskom letu dolinom Sane, ali, hvala Bogu, nismo imali gubitaka od avijacije. Ne znam ni dan-danas koji je motiv, da li da Srbi uspostave neki balans, da li da nas zaustave, ali je bila dozvoljena i upotreba avijacije u nekih sedam, osam dana u završnim operacijama.

POSLIJE SVEGA?

– Poslije svega, meni lično veliko razočarenje bilo je što kad smo stigli nadomak Kozarca, masa boraca 7. korpusa iz Mrkonjića, Banje Luke, Prijedora nije dočekala da kao ovi iz Ključa, Sanskog Mosta, Petrovca sa puškom u ruci dođu u svoj kraj. Međutim, vojnici prihvataju naređenje pretpostavljenih, iako je bilo pokušaja organizovanja Dudaka, Alagića da se otmu kontroli pa da nastavimo koji dan malo dulje i dublje. Međutim, i oni su hladnih glava razmislili, odustali od te varijante i, naravno, prihvatili ono što je vrhovna komanda naredila. S druge strane, objektivno, rat je odnosio saborce, prijatelje, komšije. Osim toga, meni se već porodica iz Austrije bila 1995. vratila u srednju Bosnu, 1993. protjerani su iz Varaždina iz našeg stana tako da sam bio razočaran što nismo stigli dublje u teritorije RS-a i oslobodili mjesta gdje je 1992. učinjen strašan zločin, u Prijedoru, prvenstveno u dolini Sane.

JOŠ UVIJEK NISU ZAVRŠENA ISKOPAVANJA TOMAŠICE.

– Nisu. Na teritoriji Prijedora još uvijek nije pronađeno više od 700 ljudi, više od 3.100 ih je 1992. ubijeno. U Prijedoru su 1992. počinjeni zaista zvjerski zločini. Taj genocid nije presuđen, ali kad pogledate, vidite da je u kratkom periodu, za dva do tri mjeseca nestalo nesrpskog stanovništva sa teritorije Prijedora. Definicija genocida je da nestane jedna grupa, ovdje su u suštini nestale dvije grupe. Na teritoriji Prijedora je nestalo Bošnjaka i Hrvata. Nažalost, o Hrvatima niko i ne govori. Bošnjaci i obilježavaju dostojanstveno i stratišta i datume, HDZ se ne osvrće na to, a u jednom danu je ubijeno 60 i nešto Hrvata.

RAT SE ZAVRŠIO. KAKO DANAS GLEDATE NA ONO ŠTO SE DEŠAVA U UKRAJINI?

– Niz je dodirnih tačaka, samo što je Bosna i Hercegovina bila u još težoj situaciji jer je imala embargo na naoružanje i imala je veći secionistički pokret. U Ukrajini imate regiju Donbas i Krim, ipak to nije, gledano po površini, veliko. U BiH smo imali situaciju da je ona u miru okupirana operativnim razvojem bivše JNA koja se s prostora Slovenije i Hrvatske prebacila u BiH na teritorije koje je trebalo pripojiti krnjoj Jugoslaviji i velikoj Srbiji. S druge strane, imate domicilno stanovništvo koje je već 1991. rukovodstvo BiH pozvalo da ne ide u rezerviste, da se ne odaziva u regrute, da ne ide u JNA. Oružje Teritorijalne odbrane je oduzeto, spakovano i bilo pod kontrolom JNA. Malo je primjera da je oružje TO došlo našim jedinicama, nešto u Jajcu…

Fikret Ćuskić: Imali smo NATO-moral

 Zijah Sinanović/

I U SARAJEVU ZAHVALJUJUĆI JOVANU DIVJAKU.

– Divjak je pojedinačan primjer lične hrabrosti, ali govorimo o sistemu. Znači, BiH je bila u daleko težoj situaciji, jer Ukrajina je imala organizovanu vojsku, od 2004. ima treninge i pripreme NATO-instruktora, ima svoje resurse za odbranu, ima svoje stanovništvo. Mi smo krenuli ni iz čega. TO je postojala na papiru, ali nije bila naoružana, imali smo neke pokrete – Patriotsku ligu, Zelene beretke…, ali to su pokreti, nisu odbrambeno sposobne jedinice.

PUTINOV PORAZ

I to što je BiH uspjela dočekati 1995. sa sačuvanim suverenitetom, integritetom, kontinuitetom, najveće je dostignuće u njenoj istoriji. Ovo je bio nevjerovatan primjer u istoriji, mislim čovječanstva, da je jedna država uspjela opstati u tako teškoj situaciji. Sličnost BiH sa Ukrajinom je i u matrici. I bivši SSSR i bivša Jugoslavija su bili federacije. Republike su po Ustavu SFRJ bile države koje su imale svoj suverenitet u Jugoslaviji. Najveća država Srbija vrši agresiju i na Hrvatsku i na Sloveniju i na Bosnu. Šta imamo sad? Ruska Federacija koja je bila najveća država u bivšem SSSR-u, vrši agresiju na svoj bratski narod u Ukrajini. Pričaju se iste priče kao 1991. o islamskom fundamentalizmu, o ugroženosti Srba i preventivnoj agresiji da bi spriječili neki genocid. Zaista toliko dodirnih tačaka. Ali, kad nekom smrkne, nekom i svane. Desili su se, nažalost, agresija i zločin, međutim, ovo je dobro za BiH jer su se cijelom demokratskom svijetu otvorile oči šta se može desiti i na zapadnom Balkanu. Mislim da je ovaj mini projekat zapadnog Balkana, odnosno u Ukrajini bio pripremljen, međutim, Putinovi planovi nisu uspjeli jer je potcijenio Ukrajinu, precijenio svoje snage, potcijenio čak i moderne tehnologije koje ima. Zadnjih deset godina toliko je gomilao superiorno moderno oružje, međutim, sve je to bila kula od karata koja se srušila na otporu ukrajinskog naroda i vojske. Ja im zaista čestitam. Očitali su lekciju diktatoru. Nadam se da će uspješno do završetka rata odolijevati napadima i da će ovo brzo stati, ali ovo je već veliki poraz diktatora Putina i ruske imperije. I dobro je za Bosnu što se Zapad ujedinio i otvorio oči. Putin je uspio u jednoj stvari, Zapad se ponovo ujedinio u borbi protiv apsolutizma.