Bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a, osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od po 15 godina zbog zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Inače, Jovica Stanišić i Franko Simatović komandovali su operacijom u zapadnoj Bosni 1994.-1995.
Mnoge ratne zločine počinile su “Crvene beretke”, koje su bile jedinica SDB Srbije. “Crvene beretke” su u operaciji “Pauk” ratovale u Cazinskoj krajini na strani osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića protiv Petog korpusa Armije Republike BiH, piše Avaz.
Zajedno sa snagama tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), pripadnici Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) SDB Srbije pomogle su tada Abdiću, lideru samoproglašene Autonomne oblasti Zapadna Bosna, da od Armije RBiH ponovo preuzme vlast u Velikoj Kladuši.
Tužioci tvrde da su tom operacijom upravljali optuženi Stanišić i Simatović, koji su bili u štabu “Pauka” na Petrovoj Gori u RSK, odnosno u Hrvatskoj. Penzionisani pukovnik Vojske Jugoslavije Mladen Karan je, svjedočeći u Simatovićevu odbranu, to negirao.
Karan je, za vrijeme operacije “Pauk”, kao sigurnosni oficir bio na službi u vojsci RSK. U glavnom iskazu, prethodna dva dana, Karan je svjedočio da je Simatović u štabu operacije “Pauk” bio isključivo radi uspostavljanja sistema za elektronsko prisluškivanje Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Po svjedoku, komandant te operacije bio je general vojske RSK Mile Novaković. Izvodom iz ratnog dnevnika operacije “Pauk” se došlo do saznanja da je general Novaković “išao na referisanje kod Frenkija”, zajedno s pripadnicima SDB-a Srbije Miloradom Ulemekom-Legijom i Radojicom Božovićem, koji su komandovali taktičkim grupama.
Svjedok Karan komentirao je da to ne znači da je Simatović bio nadređen generalu Novakoviću.
– Može značiti da su išli kod Frenkija zato što je imao bolje prostorije – sugerirao je Karan.
Na ponovljeno pitanje tužioca zašto bi general Novaković, Ulemek i Božović išli “na referisanje kod Frenkija”, Karan je odgovorio da, u vojnoj terminologiji, “referisanje znači analizu zbivanja u borbenim dejstvima prethodnog dana”.
Da su ključnu ulogu u planiranju i izvođenju operacije “Pauk” odigrali optuženi Stanišić i Simatović, po nalogu tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, tužilac Russo dokazivao je i ratnim bilješkama komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića, koji je prvostepeno osuđen za ratni zločin.
Ruso je citirao Mladićev zapis sa sastanka s Miloševićem i Stanišićem, iz novembra 1994., po kojem je Milošević kazao da “Fikret Abdić mora pobijediti” i da mu srpske snage moraju pomoći.
Iz Mladićevih bilješki tužilac je citirao Stanišićeve riječi da “Abdić ima 4.000 ljudi, a mi ćemo mu pomoći sa 300-400 ljudi”.
– Naš cilj je da uđemo u Veliku Kladušu i postavimo Abdića – na vlast, kazao je tada Stanišić, po citiranim Mladićevim bilješkama.
U tom cilju neophodno je “napraviti zajedničku komandu i preuzeti kampove” za obuku, kazao je šef SDB-a Srbije. Mladić je zapisao i Miloševićev nalog: “Neka to preuzmu Jovicini ljudi.”
Stanišić je, po istom izvoru, potom rekao da će “na formiranje komande ići naš Simatović”. Svjedok Karan kazao je potom da komanda operacije “Pauk” nije imala nikakve logore za obuku, nego da su “Legija” i drugi instruktori iz Srbije pješadijsku obuku izvodili “na livadi”. Prije formiranja komande “Pauka”, Stanišić je bio u Banjoj Luci, gdje je tadašnjem prvom sigurnosnom oficiru Generalštaba VRS-a Zdravku Tolimiru rekao da je “osigurao dovoljne količine municije i goriva” za operaciju, rekao je tužilac Ruso, pozivajući se na izvještaj generala Tolimira.
– Ja mislim da se Stanišić tu hvali. Otkud SDB Srbije ima municiju i gorivo – uzvratio je svjedok Karan.
Pošto mu je tužilac skrenuo pažnju da Stanišić ne kaže odakle mu municija i gorivo, nego da je to osigurao, Karan je dopustio mogućnost da je Stanišić “računao na podršku Miloševića da to osigura od Vojske Jugoslavije”.
Vjerodostojnost svjedoka tužilac je nastojao da potkopa i tvrdnjom da Karan nije bio na dovoljno visokom položaju da zna šta su sve tokom operacije “Pauk” radili Stanišić i Simatović.
Karan je prihvatio da nije znao šta radi Stanišić, rekavši da je o Simatovićevoj djelatnosti saznao od kolega. U prvom dijelu unakrsnog ispitivanja zastupnik optužbe dokazivao je da nije tačna Karanova tvrdnja da je dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana 1991. u istočnoj Slavoniji djelovala pod komandom JNA.
Iz dokumenata JNA tužilac Ruso je citirao da Ražnatović nije priznavao ničiju komandu i da je, praktično, radio šta je htio.
Karan je konstatirao da je odgovornost JNA bila da osigura da Arkanova garda bude pod komandom.
U bihaćkom naselju Ružica došlo je do incidenta koji je potresao kada je policijski službenik napadnut od strane krijumčara migrantima.
Prema našim saznanjima, policija je zaustavila kombi vozilo u kojem su se nalazili migranti, kako bi obavila standardnu kontrolu.
Međutim, situacija je eskalirala kada je vozač kombija, identificiran kao osoba porijeklom iz Turske, fizički napao policijskog službenika.
Incident se dogodio tokom rutinske kontrole, kada je vozač odbio surađivati s policijom te je nasilno reagirao na zahtjeve službenika.
Nakon napada, vozač je brzo lišen slobode od strane policije i prevezen u Policijsku stanicu Bihać radi daljnjeg ispitivanja. Očekuje se da će protiv njega biti podignute odgovarajuće optužnice zbog napada na policijskog službenika i krijumčarenja.
Velikokladuška mjesna zajednica Todorovo broji oko 4000 stanovnika u pet naselja i to centar Todorovo, Vejinac, Čelinja, Mrcelji i Golubovići. Osmanilije su ovo mjesto pokušavali osvojiti 20 punih godina, a pod osmansku vlast je palo tek 1578. godine. Odbranu grada je predvodio Mihajlo Todor, a zbog njegove upornosti u odbrani, Osmanlije su mu dali nadimak “deli“ što znači “lud“. Zbog iste te upornosti mjesto Novigrad prozvaše Todor Novi, a nedugo zatim i Todorovo.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Todorovo je imalo oko 5500 stanovnika, a danas ih je upola manje. Prosječna starost stanovništva je 35 godina. Svi seoski putevi su asfaltirani, svako domaćinstvo ima struju i vodu, telefon i internet priključak, većina ima odvoz komunalnog otpada.
Todorovo je od Velike Kladuše, koja je administrativni centar ovog područja, udaljeno oko 20-ak kilometara, od Bužima oko 10 kilometara, od Cazina oko 20 kilometara i od Bihaća nešto manje od 50 kilometara.
Todorovska brda su razvođe rijeka Glinice i Kladušnice.
Mještanin koji dobro poznaje historiju sela Nedžad Behrić kaže da danas u Todorovu egzistira nekoliko manjih poslovnih subjekata i to uglavnom u privatnom vlasništvu, a nekoliko većih čiji su vlasnici ljudi iz Todorova, smješteni su u Velikoj Kladuši pa čak i van granica BiH.
-Stanovništvo je uglavnom uposleno u preduzeća koja rade i posluju na području općine Velika Kladuša, rade u poljoprivredi – kooperanti proizvođači ili su van granica BiH. Kada je u pitanju školstvo, podaci su loši kao i na području ostalih općina i gradova Unsko-sanskog kantona – ističe Behrić.
Zbog, kako je rekao, demografskog sloma koji je uzrokovan dijelom lošim odnosom nataliteta i mortaliteta, te ogromnim brojem vanjskih migracija, broj učenika u centralnoj i područnim školama smanjuje se iz godine u godinu.
– Ovdje u Todorovu je najviše roletni spuštano. Moji su svi vani, imamo samo jednog sina koji živi i radi u Bihaću kao ljekar. Vodio sam ga u Švicarsku i upoznao s ljekarima kojima idem tamo. Rekli su mu čim nauči jezik može da dođe. Na njemu je da li će ostati ovdje ili će otići. Meni ne treba ništa, imam hvala Bogu sve. Ali sistem ne valja, ima puno nepravde i ljudi zbog toga odlaze – smatra Mujanović.
Mirzet Ibričić (30) je prije sedam godina napustio Todorovo i otišao raditi u Sloveniju. Dolazi samo zbog roditelja, a kada oni više ne budu živi, ističe da neće imati ni razloga za dolazak.
-Kada sam otišao, na graničnom prijelazu Maljevac čekalo se oko sat do sat i pol, a sada se čeka po pet-šest sati. To je katastrofa koliko je ljudi napustilo ovaj kraj i kanton. Nas u porodici ima 14, a trenutno nas ovdje živi samo pet. Prije su ljudi odlazili a ostajala su djeca i žene. Sada je drukčije – kazao je Ibričić.
Zanimljiv je podatak da je Todorovo bilo općina prije Velike Kladuše. Međutim, izbijanjem Drugog svjetskog rata i novim uređenjem u bivšoj Jugoslaviji, okolnosti i geografska raspodjela općinskih teritorija se mijenja, te ovo naselje gubi status općine kojeg potom dobija Velika Kladuša.
FENA
Prije dva dana u Ključu se dogodio šokantan incident u zdravstvnoj ustanovi Dom zdravlja koji je rezultirao fizičkim napadom na doktora.
Prema našim saznanjima, muškarac po imenu G.D. (41) izvršio je verbalni i fizički napad na doktora ginekologije.
Kako saznajemo, G.D. (41) je ovisnik o narkoticima te je došlo do nesporazuma u vezi s njegovom medicinskom terapijom. U trenutku kada je došao u Dom zdravlja Ključ, umjesto na Odjel predviđen za ovisnike, nenamjerno je završio na ginekološkom. To je dovelo do verbalnog sukoba koji je eskalirao u fizički napad na doktora ginekologije.
Iako su povrede koje je ginekolog pretrpio označene kao lakše, ovaj incident je izazvao zabrinutost i revolt među medicinskim osobljem i lokalnom zajednicom.
Policija je brzo intervenirala i privela G.D. (41) koji je osumnjičen za napad.
Incident poput ovog podsjeća nas na važnost poštovanja i razumijevanja prema zdravstvenom osoblju koje svakodnevno radi na dobrobit zajednice.
Pokrenut apel za pomoć Naimu Muhiću, ocu dvoje djece koji boluje od raka
Ismail Barlov je prvak Evrope: Ostvario sam snove, ali ovo je tek početak
Na Ahiret preselila Rožić ( rođ. Skenderović) Razija
Na Ahiret preselio Mulalić (Bećira) Ibrahim
FOTO Nakon teške bolesti preminula Nejra Bešić (34), iza nje ostala devetogodišnja kćerka
Na Ahiret preselila Kljajić (rođ. Harbaš Osmana) Hasiba
Na Ahiret preselio Nadarević (Selima) Esad
Na Ahiret preselila Tepić (Bešira) Kado – Hato
