„Treba li Hrvatskoj predsjednik države? Šta on uopće radi, pitaju se mnogi“. Ovako svoju redovnu kolumnu u „Jutarnjem listu“ počinje književnik Ante Tomić.

On dalje nastavlja:

„Pa i sam Zoran Milanović čini se ponekad zbunjen i kontradiktoran. Prije nego je postao predsjednik smatrao je kako je to glup posao. Kao što, da se ne lažemo, i jeste glup. Ovlasti su vrlo oskudne, osoba na predsjedničkoj funkciji ne odlučuje ni o čemu važnom. Siromašnoj zemlji kakva je ova naša besmislen je luksuz držati takvog nekoga na plaći. Previše nam novca odlazi na predstojnike i savjetnike i tajnice i tjelohrtanitelje i kuhare u službi jednog kolosalnog besposličara. Može li se spori, neučinkoviti, tehnološki zaostali pogon na Pantovčaku ugasiti, ili barem nekako smanjiti?“

Ante Tomić u nastavku teksta predlaže na koji bi se način taj problem, besposlenog a skupog predsjednika mogao prevazići.

“Prije šest, ili sedam godina, ne sjećam se dobro, ali mi je živo ostalo u uspomeni Milanovićeva Vlada je razmatrala da se čistačice i podvornice u bolnicama, školama, vrtićima otpuste s posla i umjesto njih uzmu vanjski suradnici. Ministrica rada i socijalne skrbi u Milanovićevoj Vladi strastveno je uvjeravala kako će država strahovito uštedjeti ako se pranje prozora i mijenjanje sijalica u javnim ustanovama dade na brigu specijaliziranim agencijama. Bio je to politički hit sezone-outsourcing…

“...Bilo je to nešto preuranjeno kazati, ali prilike su se u međuvremenu promijenile”, nastavlja Ante Tomić.

“Nezadovoljno svjedočeći kako je Zoran Milanović savršeno beskoristan, kako se milijuni eura svake godine uzaludno potroše na jednu insitutciju čiji bi se nestanak jedva opazio. Sazrelo je, čini mi se, vrijeme da za predsjendika uzmemo nekoga izvana. Nekog ko će uvrh glave dvaput, triput tjedno doći na Pantovčak da nam malo počisiti i pospremi, a da više ne okolišam kazat ću vam i na koga sam konktretno mislio, tko bi bio idealni kandidat. Milorad Dodik.

Sad ste vjerojatno zatečeni, vrtite glavom, prosto ne vjerujući šta ste upravo pročitali, ali dajte mi samo minutu da vam objasnim kako ideja uopće nije luda kako se čini. Dobro, priznajem, nešto bi bilo ludo uzeti bosanskog Srbina za vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, ali u drugoj velikoj obavezi hrvatskog predsjednika, u vođenju naše vanjske poltike, Dodik bi bio upravo idealan. Dodikovi i Milanovićevi glavni vanjskopolitički stavovi većinom se podudaraju. Jednaki su.

Nevičnom bi se oku učinili čak simetrični. Njih dvojica jednakom misle o Izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini i ratu u Ukrajini. Obojica dijele oduševljenje ruskim oružjem i mađarskim desničarskim vođom Viktorom Orbanom“.

Tomić na kraju zaključuje da bi bilo idealno kada bi Hrvatska „outsourcala“ funkciju predsjendika, odnosno „ako otpustimo ovoga za kojega smo nesmotreno glasali i uzmemo Dodika da nam samo ponedjeljkom, srijedom i petkom uskloči o dođe iz Banja Luke. Tek na nekoliko sati da veleposlanicima podijeli vjerodajnice i široko se potpiše ispod predsjedničkih ukaza, nitko ne bi primijetio nikakvu razliku.

Primijetilo bi se jedino u državnoj blagajni. Ušteda bi bila nemjerljiva jer bismo Milorada Dodika zaposlili na predsjedničkoj funkciji samo na četiri sata, a drugu polovicu radnog vremena on bi i dalje vodio Republiku Srpsku. Ni u Republici Srpskoj, treba li uopće napominjati, nitko ne bi opazio promjene. Dodik bi bio jednako očajan kao i do sada“, zaključio je svoju kolumnu Ante Tomić.

S. B.