PODNASLOV: Nakon 40 godina rada na dalekovodima širom BiH, inženjer mašinstva, rodom iz Bosanske Krupe, s ljubavlju i sjetom piše o gradu koji mu je obilježio mladost.
Postoje gradovi kroz koje samo prođemo i brzo ih zaboravimo, a postoje i oni koji nam se zauvijek urežu u dušu. Za mene je to Cazin.
Uz Bugojno, Donji Vakuf i Jajce, Cazin je grad moje rane mladosti.
Rođen sam u Donjim Petrovićima u opštini Bosanska Krupa, a danas živim u Banjoj Luci kao penzioner. Dok prelistavam albume starih sjećanja, osjećam duboku potrebu da zapišem ove redove. Da se ne zaboravi. Jer, da bih ispričao sve detalje, trebala bi mi cijela godina, a zdravlje mi više ne dopušta da budem onako poletan kao nekada. Zato ostavljam ovaj trag na papiru kao spomenik jednom vremenu i ljudima.
Nakon što sam 1974. godine uspješno završio studij mašinstva, životni i profesionalni put me povezao sa elektroenergetskim sistemom. Radni vijek od ukupno 40 godina proveo sam u Elektroprenosu Bosne i Hercegovine, radeći kao koordinator i instruktor za dalekovode visokog napona. Upravo me taj posao, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, ponovo vratio u moju Krajinu.
Žila kucavica razvoja cazinskog kraja i sjećanje na Ismeta
Cazin je tada bio u velikom privrednom i infrastrukturnom zamahu. Malo ko se danas sjeća ili zna koliko je za to vrijeme bilo nevjerovatno da jedan manji grad dobije čak dvije trafostanice napona 110 kV!
Te trafostanice, Cazin 1 i Cazin 2, nikle su osamdesetih godina, a dalekovod 110 kV na relaciji Bihać – Cazin – Velika Kladuša – Vrnograč bio je žila kucavica razvoja ovog kraja. Taj zahtjevni sistem održavao je Elektroprenos Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu, preko svog pogona u Banjoj Luci.
Kada god bismo došli na te trafostanice, dočekivao nas je naš poslovođa Ismet, kojeg smo od milja zvali Mi Debeli. Kakav je to čovjek bio! Čim bismo stigli, on bi nas obavezno ugostio i počastio jagnjetinom. Nažalost, Ismet više nije među živima, imao je veoma visok šećer u krvi, ali njegova dobrota i profesionalizam se ne zaboravljaju.
Gostoprimstvo koje se ne briše iz pamćenja
Obilazeći taj dalekovod, pješke i po svim vremenskim prilikama, upoznao sam svako selo i svaki sokak cazinske opštine.
I nigdje, vjerujte mi, nigdje nisam sreo tako gostoprimljiv narod. Ti skromni, ponosni i radni ljudi osjetili bi umor putnika namjernika. Izlazili bi pred mene, prepoznavali trud i obavezno me pozivali u svoje domove na kafu i čašu svježeg mlijeka.
Ta toplina cazinskog čovjeka ne može se izbrisati iz pamćenja.
Cazin je tih godina bujao od života i rada. Na sve strane nicali su pogoni i firme.
Živo se sjećam posjeta poznatoj fabrici crijepa, gdje su se svakodnevno formirale nepregledne kolone kamiona koji su čekali utovar kvadri i crijepa. Skoro svi putevi su već tada bili asfaltirani, što je za mnoge druge krajeve tada bila samo mašta.
Sjećanje na čuveni hotel i recepcionera velikog srca
Moja sjećanja me vode i u čuveni cazinski hotel gdje sam, poslovno i privatno, spavao sigurno stotinu puta.
Tamo me uvijek dočekivalo jedno posebno, prepoznatljivo lice – recepcionar, čovjek malog rasta od svega 120 centimetara, ali sa srcem velikim kao kuća. Koliko smo samo kafa skupa popili i toplih ljudskih priča podijelili na toj recepciji!
Svaki dan bi me put nanio dole, do centra grada i lokalne tržnice.
Cazin je bio grad iznimne kulture, čistih ulica, živog duha i, moram to reći, grad prelijepih, dostojanstvenih djevojaka i nevjerovatno gostoprimljivog naroda. Posebno mjesto u mom srcu zauzima i sjećanje na Šah klub „Ahmet Čejvan“ i samog Ahmeta, koji je nažalost tragično preminuo.
Životni tereti i neprolazna ljubav prema Cazinu
Godine prolaze, a život sa sobom nosi teške terete. Danas sam prilično bolestan i posvećen sopstvenom liječenju. Moja želja da ponovo dođem je velika, ali moji dani su ispunjeni brigom i posvećenošću kćerki koja ima autizam i trenutno se nalazi u Višegradu.
Cazin sam zadnji put posjetio prije deset godina sa jednim poznanikom.
Vidio sam prelijep grad, pun novih zgrada, koji se i dalje razvija i raste, što mi je iskreno ispunilo srce radošću.
Možda nemam starih fotografija iz tog zlatnog doba Krajine da vam pokažem – jer ih je moja pokojna supruga, koja je bila težak duševni bolesnik, u naletu bolesti prije svoje iznenadne smrti zapalila i uništila u stanu – ali u meni i dalje žive najsvjetlije slike tog vremena.
Zdravlje slabi, ali sjećanja na moj Cazin i njegovu okolinu ostaju bistra i sjajna.
Ovaj tekst je moje veliko “hvala” svakom domaćinu koji mi je skuhao kafu, svakom radniku s kojim sam gradio dalekovode i cijelom tom predivnom gradu koji je obilježio moju mladost. Ostala su najljepša sjećanja za cijeli život. Da se nikad ne zaboravi.
Radovan Jazo Jazić
