Muslimani vlastito neznanje pravdaju vjerom

Ovo je islamska prošlost kojom se ponosimo, a drugo je muslimanska stvarnost koje se stidimo. Jedno je islam kao ideal kojem težimo, a drugo glib muslimanske sadašnjosti koju živimo.

Hvalimo se brojem muslimana u svijetu kao da je to naša zasluga, a zaboravljamo silnu muslimansku sirotinju koja jedva zna čitati i pisati, što je naša odgovornost. Danas su muslimani u poziciji da vlastito neznanje pravdaju vjerom čineći veliki zulum časnome islamu

U čuvenom kazivanju o Ademu i melekima, kada Allah upoznaje meleke da će na Zemlji Adema za halifu postaviti, oni traže razlog takve odluke. Zato je Allah, dž. š., poučio Adema imenima svih stvari pa je od meleka zatražio da mu ih kažu, ali nisu znali pa je to Adem, a. s., učinio. U ovom kazivanju meleki predstavljaju čistu i nepatvorenu pobožnost, dok je Adem simbol znanja i učenosti. I vidimo, da Allah naređuje melekima tj. pobožnosti da učini sedždu i pokaže poštovanje spram Adema tj. znanja. Zato su muslimani bili učeni i obrazovani. Voljeli su knjigu i ljude od knjige do te mjere da su muslimanski vladari stavljali zlato na jednu stranu, a knjigu na drugu, i tako plaćali i vrednovali znanje.

Dok je Muhammed, a. s., još prije 1400 godina promovirao karanten, dakle logiku i znanje, kao vid liječenja od širenja zaraze, današnji muslimani raspravljaju o vakcinaciji i uzdaju se u Allahovu pomoć koja treba da kane sa nebesa, a ne kao izraz znanja i truda.

Ovo je islamska prošlost kojom se ponosimo, a drugo je muslimanska stvarnost koje se stidimo. Jedno je islam kao ideal kojem težimo, a drugo glib muslimanske sadašnjosti koju živimo. U tom glibu muslimanske stvarnosti muslimani su među najneobrazovanijim dijelom svjetske populacije. Hvalimo se brojem muslimana u svijetu kao da je to naša zasluga, a zaboravljamo silnu muslimansku sirotinju koja jedva zna čitati i pisati, što je naša odgovornost. Danas su muslimani u poziciji da vlastito neznanje pravdaju vjerom čineći veliki zulum časnome islamu. U mnogim muslimanskim zemljama još postoji dilema da li dozvoliti djevojčicama da se obrazuju ili ne, kao da nas povijest nije naučila da je vrjednije i bolje za jedno društvo da obrazuje ženu nego muškarca. Obrazovan muškarac obrazovan je pojedinac, obrazovana žena obrazovano je društvo. Namjesto da muslimani pričaju o novim knjigama, idejama i naučnim otkrićima mi „prežvakujemo“ davno ispričane priče. Od društva znanja i vjere zasnovane na tom znanju postali smo društvo gdje vladaju sihir i sujevjerje. Drevni muslimani istraživali su uzroke i posljedice, koristili eksperimente, analizirali i sintetizirali i tako tražili odgovore na prirodne i društvene fenomene.

Današnji muslimani traže odgovore u čudima Allahovog stvaranja, šeruju nekakve pčelinje saće sa tzv. čudom Allahovog imena, dive se drvoredu sa ispisanim šehadetom zaboravljajući da je „sva priroda čudesna i da su sva čuda prirodna“(Dostojevski). Dok je Muhammed, a. s., još prije 1400 godina promovirao karanten, dakle logiku i znanje, kao vid liječenja od širenja zaraze, današnji muslimani raspravljaju o vakcinaciji i uzdaju se u Allahovu pomoć koja treba da kane sa nebesa, a ne kao izraz znanja i truda. Iznevjerili smo islamske ideale, jer smo dozvolili da se do najviših akademskih zvanja dolazi kroz brze kurseve i usputne fakultete. Akademije niču kao gljive poslije rodne kiše a diplome se dijele šakom i kapom. Tako se postaje društvo zvanja bez znanja i diploma bez pokrića. Mislimo da je sramota biti dobar zanatlija, privrednik ili vrhunski sportaš. Sramota je lagati i lažno se predstavljati da jesi ono što nisi i da nisi ono što jesi.

To ukazuje ne samo na krizu obrazovanja, nego i na fundamentalnu krizu morala.

(Dio hutbe muftije zeničkog hafiza Mevludin-ef. Dizdarevića povodom početka mektebske pouke)

Izvor : akos.ba