(VIDEO) Sedamdesetdruga godišnjica Cazinske bune – (Ne)ispričana priča

O Cazinskoj buni, (ne)ispričanoj priči, ponešto smo trebali znati i prije izdanja knjige Vere Kržišnik-Bukić. Zasigurno smo susretali dosta ljudi, učesnika i žrtava tog vremena i događaja od kojih nažalost većina više nisu među živima. Poznata su nam, vjerujem, i gotovo sva mjesta gdje su se pojedini događaji tog vremena dešavali. Nakon što smo pročitali ili što ćemo pročitati knjigu doznati ćemo još više, mada dosta toga ni danas nije baš potpuno jasno niti će vjerovatno ikada biti. Nije jasno zašto je toliko dugo taj događaj bio tabu tema. Ako nauka ima zadatak da postavlja pitanja i daje adekvatne, relevantne odgovore, zašto je onda taj događaj bio tabu tema? Ne bi sigurno bio da je država bila čista u njemu. Mlada država tek u povojima 1950. godine nije mogla shvatiti da se neko može pobuniti protiv njenih aktivnosti koje su bile usmjerene da „usreće narod“. Koliko li je samo sličnosti „naroda“ onda i danas! O narodu danas i njegovom položaju i ulozi nekom drugom prilikom.

U ovom osvrtu riječ je o Cazinskoj buni (istu u RH nazivaju Kordunaškom bunom) ili još bolje o (ne)ispričanoj priči. U vezi sa samim događajem i u vezi sa njegovim odvijanjem, u odnosima suprotstavljenih snaga i po aktivnostima i po mogućnostima sile i represije i po brutalnosti, šteta je bila ekstremno na strani naroda, a država je vremenom postala svjesna činjenice da se sve moglo, i to na relativno miran način, završiti. Dakle, bolje šutjeti nego otvarati mogućnosti kritike. Nadalje, državna struktura, a posebno njen establišment, trebali su zatajiti oko događaja koji ima „dvije istine”, kako bi ga uvijek mogla upotrijebiti kao argument zaštite „ciljeva i kontinuiteta revolucije” naspram svakog onoga ko bi pokušao učiniti neku radnju koja je tim ciljevima i tom kontinuitetu kontrapunkt (uostalom, cazinski i velikokladuški seljaci su taj događaj nazivali „buna” ili „ustanak”, a država mu je dala brojne druge atribute: „neprijateljski ispad”, „neprijateljska akcija”, „oružana akcija”, „terorističko-diverzantski akt”, „kulačko-informbirovska zavjera”, „cazinska kontrarevolucionarna pobuna”, a pobunjeni seljaci (narod) su nazivani „ustaško-zelenokadrovska banda”, „odumirući ostaci starog kapitalističkog društva” i dr.). Neki od ovih atributa naveliko su upotrebljavani i u famoznoj aferi „Agrokomerc“ gdje država također nije bila čista jer je afera bila montirana. I posljednja dešavanja iz bliske nam prošlosti okarakterizirana su pomenutim atributima.

U sva tri događaja država (ili pojedinci i grupe u njeno ime i za njen račun) je imala ekskluzivno pravo na propagandno-kontrapropagandnu funkciju, kao i svu strukturu i infrastrukturu za materijalizaciju te funkcije, tabuiziranjem ove teme. Tako je za sebe ostavljala prostor i diskreciono pravo da u potrebnom i poželjnom trenutku prva reagira sa do tada „neoborivim činjenicama” i da te „činjenice” koristi kako i prema kome to njoj odgovara. Međutim, najvažnije u svemu ovome u Cazinskoj buni je jedno pitanje koje je Vera Kržišnik-Bukić gotovo temeljito istražila, kritički opservirala, dala javnosti na upotrebu i tako događaj i sve u vezi s njim detabuizirala. Radi se o jednoj mjeri koju je država poduzela prema pobunjenom stanovništvu. Riječ je o mjeri odmazde, a to je raseljavanje cjelokupnog stanovništva sa jednog područja na potpuno drugu destinaciju i konfiskovanju njihove imovine, odnosno, progon cjelokupnog stanovništva jednog dijela Cazinske krajine zahvaćenog pobunom, na područje Srpca, nedaleko od Banja Luke. To je mjera kolektivnog kažnjavanja koja ni prije ni poslije nije primijenjena i zabilježena u bivšoj Jugoslaviji, a bila je identična staljinističkim metodama u SSSR-u prema „neposlušnim” ili nepoćudnim narodima. Ta mjera je poduzeta u vrijeme kada je u tadašnjoj Jugoslaviji uvedeno radničko samoupravljanje radi „daljnje demokratizacije društvenog života”, ali i u vrijeme kada je tadašnja Jugoslavija bila potpisnik Povelje o osnivanju OUN-a, čime je postala njen ravnopravan član i obveznik u provođenju određenih međunarodno priznatih normi ponašanja u oblasti ljudskih prava.

Dvadesetak godina nakon knjige doktorice Kržišnik pojavile su se još tri knjige o Cazinskoj buni, prva Mirsada D. Abazovića iz Donjeg Vakufa, a druga profesora Kasima Mujagića iz Velike Kladuše, a treća Ahmeta Čovića, sina od tadašnjeg vođe Cazinske bune 1950. Koliko je sličnosti ili ima li kakve razlike sa progonom stanovništva jednog dijela Cazinske krajine koji se također nedavno „pobunio“ nećemo tako brzo saznati jer je Vera Kržišnik-Bukić kazala da je o tome još rano govoriti. Eto, to je nešto što mi nije jasno.

Kako može biti rano ono što je već kasno, a pogotovo što se sve zna? Zna se ko je i kako zapucao na Johovici i po čijoj naredbi, zna se ko je i zašto izdao fetvu, zna se ko je oslobađao Veliku Kladušu od njenih stanovnika, zna se i kakva je nagrada obećana oslobodiocima, zna se gdje se danas i zašto nalazi desetak hiljada građana Velike Kladuše, zna se ko je činio ratne zločine, ko je ubijao povratnike, zna se ko je formirao sabirne centre i logore, ko je, kako i zašto formirao Autonomiju, zna se ko je likvidirao Rasima Bašića…generala Šantića, zna se baš sve. Pa zašto onda nije vrijeme? Iz jednog odgovora na postavljeno pitanje Vere Kržišnik-Bukić i taj se razlog mogao naslutiti. Živi ljudi, protagonisti događaja!? Nakon ove konstatacije sve je onda jasno! Vratimo se stoga buni.

Ovaj dio sagledavanja Cazinske bune 1950. spada u red najvećih doprinosa demistificiranju, ali i demaskiranju svega onoga šta se dešavalo maja i oko maja te godine na prostorima Cazina, Velike Kladuše i dijela Slunja, kao i onoga kako se ponašala država SFRJ i SR BiH, uključujući i spekulacije njenih meritornih struktura i institucija sve do njenog raspada. Knjiga Vere Kržišnik–Bukić, na čiju je promociju „u mjestu dešavanja opisanih događaja“ čekala 17 godina je nezaobilazan naučni produkt i doprinos za potpunije, egzaktnije i relevantnije poimanje, shvatanje, opserviranje i izučavanje naše novije historije. Otvoren je prostor naučnim i drugim javnim radnicima, da nastave sa istraživanjem Cazinske bune, ali i drugih društvenih pojava iz bliže ili dalje historije koje su u vezi s njom. Vera Kržišnik-Bukić se u knjizi potvrdila kao nepristrasan, objektivan, sistematičan i metodičan naučnik, a drugim naučnim radnicima ponudila šlagvort i human izazov za dalja istraživanja ovdašnje sveukupne zbiljske prošlosti.

U zločinu protiv čovječnosti… „zbog učešća u kulačko-zelenokadrovskom cazinskom ispadu“ …115 porodica sa 777 članova protjerano u Srbac. Na smrt osuđeno 14 lica, a na 20 godina zatvora osuđeno 41 lice. Sveukupno je 240 lica osuđeno na 3.308 godina zatvora, te još 354 lica na kraće zatvorske kazne od 6 mjeseci do dvije godine. Na društveno koristan rad od dvije godine kažnjeno je 175 lica. Dakle, kažnjeno je 1.546 lica od čega 11 nebošnjaka.

Prije četiri godine, 06. maja, na 68. godišnjicu „Cazinske bune“, po prvi put je ovaj historijski događaj obilježen prigodnim programom u Velikoj Kladuši. U organizaciji Inicijative „Kladuša je naša“ održan je historijski čas pod nazivom „Cazinska buna 1950. i Velika Kladuša“, na kojem su gosti bili Vera Kržišnik-Bukić, historičarka koja je prva detaljno istražila i obradila događaje vezane uz Cazinsku bunu, te Ahmet Čović, sin Ale Čovića, jednog od vođa ustanka iz 1950. godine.

Povodom dana sjećanja na Cazinsku bunu, dan ranije 2018. godine u Cazinu je održan sastanak na kojem se razgovaralo o urađenom od 2007. godine do tada te kako za dvije godine obilježiti sedamdesetu godišnjicu Cazinske bune. -Među nekoliko najvažnijih ciljeva koje smo identifikovali je usvajanje Rezolucije na državnom nivou o osudi tadašnje države zbog preoštrih mjera koje su poduzete pedesetih godina prošlog stoljeća protiv ljudi u smislu ubistava, progona i sl. Zatim, tu su ciljevi koji se odnose na lokalni nivo u različitim sferama života. Kao npr. kurikulum u školama, da „Cazinska buna“ kao sadržaj bude namijenjena za učenje novih generacija koje treba da znaju šta se dogodilo. Dalje, na području kulture je moguće nastaviti s različitim sadržajima o ovoj temi, a svakako je značajno i da se uspostavi jedna spomen- soba sa stalnom postavkom dokumenata o ovom događaju, kazala je tada dr. Vera Kržišnik Bukić. Ona je istaknula da je „Cazinska buna“ i događaj koji je bitno utjecao na promjenu agrarne politike tadašnje države, ali i spasila čast i ugled seljaka kao društvenog sloja koji je tada pokazao da ne dozvoljava da se gazi. Zbog svega toga, ovaj događaj se i dalje može promatrati iz niza različitih perspektiva i potrebno je posvetiti mu još dosta pažnje.

Malo je toga, zapravo premalo, učinjeno od planiranog i obećanog po pitanju “Cazinske bune“. Pandemija koronavirusa jeste razlogom da se minulih par godina baš ništa nije dešavalo, no neki od zadataka trebali su se početi realizirati i za njih se do danas itekako trebalo znati, a ne zna se ništa, odnosno ništa se ne vidi niti primjećuje na terenu, ove sedamdesetdruge godišnjice posebno. 

Općinsko vijeće Cazina je 2011. godine usvojilo Rezoluciju o osudi državnog zločina nad civilnim stanovništvom i rehabilitaciji žrtava. Godinu kasnije Rezolucija je usvojena i u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Zajednička dženaza svim žrtvama klanjana je u Cazinu 2012. godine. Zajedno s’ usvajanjem Rezolucije u Općini (sada Gradu) Cazin, 06. maj je proglašen Danom sjećanja na Cazinsku bunu i žrtve komunističkog režima stradale u Cazinskoj krajini 1950. godine. Na nivou lokalne zajednice Velika Kladuša ništa nije niti će uskoro i biti pokrenuto po ovom pitanju. Aktualne vlasti naprosto za takvo šta nemaju interesa a niti ih bilo ko na to podsjeća!

Knjiga “Cazinska buna” Vere Kržišnik Bukić prevedena je na engleski jezik i izišla je iz štampe u 500 primjeraka u izdanju Europske platforme sjećanja i savjesti u Pragu!

Esad ŠABANAGIĆ/ Reprezent.ba