Umjesto na koncet Mile Kitića otišao na ders ‘vehabije’ Pezića, i to mu otvorilo srce i oči !!!

U savremeno doba, u 21. vijeku, kada je sve manje i manje vjernika u džamijama, pogotovo omladine, u malom gradiću u Bosni i Hercegovini, tačnije u Cazinu, desilo se nešto neočekivano i za njega i za njegovu porodicu i prijatelje.

Dvadesetčetverogodišnji mladić, Bošnjak, musliman, koji se nije pridržavao onoga što jedan pravi musliman mora, svake je noći izlazio, konzumirao alkohol, psovao na svakom koraku da je to ružno bilo za čuti, a kamoli za izgovoriti. Jednog dana odluči on da ode na predavanje, islamsko predavanje koje se održavalo u njegovom gradu. Predavač je bio Elvedin Pezić, a tema “Dobro se dobrim vraća”. Prije nego što je krenuo, pozvao ga je kolega da idu na koncert Mile Kitića, ali on je to odbio i rekao gdje ide. “Čuj, ideš slušati tog vehabiju, jesi li normalan?”, zaprepašteno mu je rekao prijatelj.

Došavši na predavanje, kad je vidio koliko pobožnog naroda i vjernika ima u njegovom gradu, ostao je sav začuđen. Kada je predavanje počelo, pažljivo je slušao šta predavač govori. Odjednom kroz njegovo tijelo počeli su da prolaze neki trnci i počeo se sav ježiti jer se pronalazio u tim riječima koje je predavač izgovarao. “Džaba ti što dobra djela činiš ako nemaš namaza”, “Prvo namaz pa sve ostalo”. Došao je kući i zapitao se: “Allahu moj, kako ću ja kad ne znam klanjati? Šta ću ako sutra umrem, a odem bez namaza i ne znam ništa o svojoj vjeri? Onaj čovjek je u pravu. Ja svaku noć pijem, provodim se, a ne pitam se imaju li moji roditelji? Da li je to meni potrebno?” Tada se obratio prijatelju, koji je učen i pametan momak, da mu dadne savjet kako će i šta će. Kako krenuti? Bojao se kako će reagovati jer je znao da ovaj pije, psuje i radi svakakve stvari, koje nama muslimanima nisu dozvoljene. Kada je taj momak čuo njegovu priču, samo je rekao: “Subhanallah! Hvala Allahu kad ti je otvorio oči i budi sretan što te je počastio s tim. Ja ću te naučiti i pokazati ti kako se klanja i naučiti te o našoj vjeri.” Radovao se što mu taj prijatelj nije burno reagovao i što je imao razumijevanja za njegovu situaciju.

Cijelu noć nije mogao spavati, razmišljao je o sebi i o svojoj vjeri i o tome kako je došlo vrijeme da promijeni sebe i dosta stvari u svom životu. Sutradan je s komšijom otišao na jacija-namaz u gradsku džamiju. Sačekao je ispred efendiju da mu ispriča svoju situaciju i šta mu se desilo. Njih dvojica su se znala od prije, iz srednje škole, jer mu je efendija predavao vjeronauku. Kad ga je vidio, efendija je nazvao selam i upitao ga otkud on tu, jer je navikao da se obično viđaju samo po dženazama. Ispričao mu je svoju priču i upitao ga nije li kasno, a efendija se samo osmjehnuo i rekao: “Nikad nije kasno da Allahu na sedždu padneš i pokaješ se za svoje grijehe.” Kad je završio namaz, efendija ga je pozvao i poklonio mu Ilmihal za početnike i rekao mu da prvo to uči, tu ima kako se klanja i sva objašnjenja za početak, i šta god bude trebalo da mu se slobodno obrati, da je tu da pomogne. Učio je, učio svakim danom, klanjao svaki vakat, dnevno bar dva puta odlazio u džamiju na namaz.

Njegovo staro društvo počelo ga zezati, zavoditi ga da se opet vrati na staro, ali kad su vidjeli da on to ne želi, onda su se udaljili od njega i nisu htjeli imati s njim nikakvog kontakta. “Vidiš ti šta tebi jedno ‘vehabijsko predavanje’ uradi? Ispralo ti mozak!’, reče mu onaj kolega što ga je zvao na koncert. Radne kolege na poslu počeli su ga zadirkivati, govorili svašta: “Koliko je alkohola popio i šta je svašta psovao ne može ga oprati kad bi klanjao dok ne umre, on se našao da se vrati vjeri.” Kroz vjeru i odlaske u džemat na namaze, upoznao je nove prijatelje, braću s kojima se sprijateljio. Porodica ga je tu malo kočila, bila je to porodica u kojoj niko ne klanja i odvraćali su ga od toga. Ali kad su vidjeli da on to hoće, onda su se okanili, mada mu to nekad znaju spočitavati.

Nikad nije kasno Allahu na sedždu pasti, pokajati se i zatražiti oprost, što bi rekao njegov efendija. Da imaš i šezdeset godina, padni na sedždu, dovi i traži oprost. Jer, šta je čovjek bez namaza? Niko i ništa!

Tekst poslao brat E. V.