Religija
Normativnost u Sunnetu: Obavezujući i neobavezujući
Nemaju sve riječi, djela i odobrenja koja se prenose od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) zakonodavnu snagu, niti se traži da ih sve šerijatski obaveznici ispoštuju, jer je Poslanik (alejhi's-selam) čovjek poput ostalih ljudi, a Allah (dželle šanuhu) ga je odabrao da uputi ljude i da ih vodi Pravim Putem. Allah (dželle šanuhu) kaže:
Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje
Iako su islamski znanstvenici u velikoj mjeri saglasni u definiranju sunneta, ipak postoje velike razlike među njima u poimanju da li je sve ono što se imenuje pojmom sunneta uistinu normativno ili u tome treba praviti razliku.
O neophodnoj podjeli sunneta s obzirom na normativnost govorili su i pisali: Ibn Kutejbe (u. 276. po H.), Šah Velijullah Ed-Dihlevi (u. 1176. po H.), Rešid Rida, Mahmud Šeltut, Jusuf El-Karadavi, Abdulmun'im en-Nemr, Muhammed Sulejm el-Avva i dr. Ovi autori, koji smatraju da je neophodno napraviti distinkciju unutar sunneta Allahovog Poslanika (alejhi's-selam) s obzirom na njegovu normativnost, kažu:
Nemaju sve riječi, djela i odobrenja koja se prenose od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) zakonodavnu snagu, niti se traži da ih sve šerijatski obaveznici ispoštuju, jer je Poslanik (alejhi's-selam) čovjek poput ostalih ljudi, a Allah (dželle šanuhu) ga je odabrao da uputi ljude i da ih vodi Pravim Putem. Allah (dželle šanuhu) kaže:
Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje…”
I sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., vrlo često (62 hadisa u el-Kutubut-tis'a) ističe svoju ljudsku dimenziju, ne samo u smislu predostrožnostida ga njegovi sljedbenici ne počnu smatrati nečim višim od toga, kao što se desilo sa kršćanima i Isa, a.s., nego i u smislu ljudskih sklonosti, ali i slabosti, istina koje su kod njega svedena na najmanju moguću mjeru, kao što je mogućnost zaborava, pogreške, upućivanja drugima riječi proklinjanja i sl.
Prema tome, sve ono što je poteklo od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) može se podijeliti na ono što je normativno (tešri‘i) i ono što nije normativno (gajru tešri‘i).
Sunnet koji nije obavezujući za sljedbenike Muhammeda (alejhi's-selam)
Sunnet koji nije obavezujući za sljedbenike Muhammeda (alejhi's-selam) dalje se dijeli na:1. ono što je poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) vezano za njegovu ljudsku dimenziju, kao što je konzumiranje hrane i pića, spavanje, hodanje, oblačenje i dr. što je vezano za ljudsku prirodu, potrebe i sklonosti (al-af‘àl al-çibiliyya) a što ne čini sastavni dio Šerijata. Aktivnosti ove vrste nisu od primarne važnosti za poslanički poziv i otuda ne ustanovljavaju zakonske norme. Prema mišljenju većine uleme, Poslanikovo (alejhi's-selam) davanje prioriteta nečemu u ovim područjima, kao što su Poslanikove (alejhi's-selam) najdraže boje, ili da je spavao na desnoj strani, i sl., ukazuju samo da su ti postupci dopušteni, i ništa više.
Međutim, ako je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) insistirao na određenom načinu ponašanja, kao što je jedenje desnom rukom, pijenje sjedeći i sl., ove aktivnosti se neće više smatrati samo dopuštenim, nego i obaveznim, odn. ako je osuđivao određeno ponašanje, ono postaje zabranjeno kao što je slučaj oblačenja svile muškaraca, upotreba zlatnog ili srebrenog escajga i sl.;
Određene aktivnosti Poslanika (alejhi's-selam) mogu se nalaziti između ove dvije spomenute kategorije s obzirom da imaju atribute i jedne i druge vrste. To nekad čini veliku poteškoću da se shvati da li se radi o čisto personalnoj aktivnosti ili predstavlja primjer drugima koji se treba slijediti. Takav je slučaj sa puštanjem brade i potkresivanjem brkova. Većina uleme ne smatra da se radi o pukom pridržavanjuuobičajene prakse, nego da je Poslanik (alejhi's-selam) ustanovio primjer koga vjernici trebaju slijediti. Drugi zastupaju suprotan stav smatrajući da je to bio dio društvene prakse Arapa kojom su se nastojali razlikovati od jevreja i drugih nearapa koji su brijali bradu i puštali brkove;
2. ono što je rezultat njegovog znanja i životnog iskustva u ovosvjetskim pitanjima s obzirom da je on (alejhi's-selam) osoba koja se pojavila u specifičnim historijskim i geografskim okolnostima, kao što je slučaj sa njegovim uputama vezanim za trgovinu, poljoprivredu, medicinu i dr. što se oslanja na uvažavanju zahtjeva trenutnih okolnosti. Upute u ovim oblastima su također periferne u odnosu na glavnu zadaću poslaničkog poziva, te se ni one ne smatraju dijelom Šerijata.
Neke od uputa ove vrste ipak imaju obavezujući opći karakter i odnose se na sve muslimane, u svim vremenima i na svim prostorima, kao što su naredbe da se treba liječiti, jer je Allah (dželle šanuhu) za svaku bolest dao lijek…, da se treba liječiti isključivo onim što je dopušteno i sl.;
3. upute i sugestije Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) koje su rezultat ljudskog promišljanja konkretnih prilika, kao što je vojna strategija: razmještaj vojske na ratne položaje, određivanje linije za napad i odbranu, što se sve zasniva na promišljanju konkretne situacije i ličnom iskustvu. Neki islamski znanstvenici su ovu vrstu sunneta smatrali normativnim, ali ograničene važnosti, u smislu da ih je Poslanik (alejhi's-selam) činio kao vođa zajednice;
4. određeni postupci i navike koji su bili karakteristični samo za Muhammeda (alejhi's-selam) i koji su ostali njegove osobenosti, kao što je neprekidni post dan i noć (wiøàl), neuzimanje sadake od drugih, sastavljanje u braku više od četiri žene i sl.
Poslanikove (alejhi's-selam) riječi koje se odnose na ovosvjetska pitanja se u literaturi vrlo često imenuju sa emru iršad (amr iršàd – sugestijama), što je suprotno naredbama (amr at-taklìf). Jedno od pravila metodologije šerijatskog prava jeste da prakticiranje sugestija ne može biti obavezno, pa ni pohvalno, jer se njima ne namjerava približavanje Allahu (dželle šanuhu), niti imaju značenje ibadeta.Poznato je također, da bi se nešto smatralo obaveznim ili pohvalnim, ono mora biti argumentirano.
Tako Ibn Hamedan u djelu Nihajetu’l-mubtedi’in kaže: Oni (poslanici) su bezgrješni u onome što su prenijeli od Allaha (dželle šanuhu), ali nisu pošteđeni greške, zaborava ili sitnih grijeha mimo toga.
Ši’itski autori smatraju da su vjerovjesnici potpuno bezgrješni i da nisu bili skloni ni grešci ni zaboravu. Oni ističu da su takvi bili i u mladosti i u starosti, pa čak i u ovosvjetskim pitanjima. Međutim, činjenica je da je Božiji Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) potvrđivao kao istinito nešto od onoga što su licemjeri izmislili, kao što se desilo u Bitki na Tebuku, kolebao se jedno vrijeme u slučaju potvore sve dok nisu objavljeni ajeti koji su otklonili svaku sumnju sa h. Aiše, i sl.
Navedene četiri vrste sunneta – prema mišljenju jednog broja islamskih znanstvenika, uglavnom šerijatskih pravnika – nisu normativnog karaktera, jer se prva vrsta temelji na ljudskoj prirodi i potrebi, druga i treća vrsta na znanju i životnom iskustvu u čemu nije imala udjela Božanska Objava, niti vjerovjesništvo ili poslanstvo, a četvrta vrsta je istaknuta kao osobenost Božijeg Poslanika tako da nije ni dopušteno slijeđenje Poslanika u tome.
Pravljenje razlike među riječima, djelima i odobrenjima Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) ipak je neobično znanstvenicima koji zastupaju prvo navedeno mišljenje. Oni kažu da nema nijednog postupka Božijeg Poslanika koji u islamskom zakonodavstvu ne donosi određenu normu budući da je ono univerzalnog karaktera, i u tome se ne pravi razlika između onoga što je rezultat ljudske prirode kao što je jelo, piće, spavanje…, ako je hotimično (ciljano) poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) i drugih njegovih iskustava. Budući da je u svim tim situacijama Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) čovjek ali i poslanik, nikada njegova ljudska dimenzija ne potire poslanstvo koje obavlja. Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) u svim situacijama nadzire njegov Stvoritelj i u određenim momentima ukazuje na postupke kojePoslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) ne bi trebao činiti31, i apsolutno je nemoguće da Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) učini nešto čime Allah nije zadovoljan, a da takvo ponašanje Allah ne korigira.
S obzirom da je jedna od osnovnih karakteristika Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) da je on bezgrješan – dalje kazuju zastupnici prvog mišljenja – sve ono što od njega potekne samim tim je sukladno normama Šerijata, štaviše, to ih izražava. Sve dok su jelo i piće njegovi ciljani postupci, oni se nužno moraju kategorirati određenom kvalifikacijom, tako je jelo općenito kvalificirano kao dopušteno, a jelo određene vrste hrane ukazuje da ona nije zabranjena. S druge strane, njegovo nekonzumiranje određene hrane znači da je dopušteno ne uzimati je kao hranu. Prema tome, stav da postupci koji su izraz njegove ljudske prirode ne izražavaju normu tog čina, po hadiskim znanstvenicima, nije prihvatljiv. Ustvari, znanstvenici koji niječu normativnost postupaka Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) pri jelu i piću izjednačavaju konzumiranje hrane i pića Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) i ono, recimo, Ebu Džehla ili Ebu Leheba, jer je sve to izraz njihove ljudske dimenzije i prirode, što ne možemo usvojiti.
Isti je slučaj – kažu hadiski znanstvenci – sa drugom i trećom vrstom djela koja su rezultat njegovog znanja i iskustva. Ona također ukazuju na normu tih postupaka, u svakom slučaju ukazuju da se u tim postupcima dopušteno lično izraziti. Mi se u tome ugledamo na Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) tako što govorimo drugima o našim znanjima i iskustvima u granicama onoga što nam je poznato.
Naravno, specifičnosti Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) kao što je ženidba sa više od četiri žene istovremeno, ili njegovi postupci koji su izraz prirode a nisu ciljani, (hotimični) ne izražavaju opću normu.
Prema tome, distingviranje sunneta, po hadiskim znanstvenicima, na normativni i nenormativni je neosnovano, jer sve riječi, djela i postupci Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), ako su hotimični (ciljani), normativni su, naravno isključujući njegove specifičnosti.Pozicije s kojih govori Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem)
Nakon ukazivanja na Poslanikove (sallallahu ‘alejhi ve sellem) riječi i postupke koji su izraz njegove ljudske dimenzije ili rezultat njegovog znanja, iskustva i okolnosti u kojima je živio, spram čije normativnosti su šerijatski pravnici veoma rezervisani, neophodno je posvetiti više pažnje još jednom pitanju koje se nadovezuje na navedeno, a to je da li se i u samim naredbama Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) čije izvršenje on zahtijeva mogu razaznati različite pozicije s kojih Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) govori, čime se normativnost tih naredbi, s obzirom na pravne adresate kojima su upućene, sužava, odn. širi.
Normativni sunnet
Normativni sunnet (tašri‘i) se – kako ističu šerijatski pravnici – sastoji od uzornog života Božijeg Poslanika (alejhi's-selam), bilo da je on izražen riječima, praksom ili prešutnim odobrenjima, a odnosi se na pitanja vjerovanja, šerijatske propise vezane za ibadete, opće principe morala, vrednovanje određenih postupaka i sl. Ova vrsta sunneta se jedino smatra normativnom, a dalje se dijeli na dvije podvrste koje imaju opće, univerzalno važenje, i na druge dvije koje imaju ograničeno važenje.
1. Sunnet koji obavezuje sve sljedbenike Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) jeste ono što je poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) na način da on to, kao poslanik, govori, radi ili odobrava u okvirima onoga što iznosi sam Kur'an, ili, pak, da obznanjuje ono što je Kur'an potpuno prešutio. U ovome je obaveza slijediti ga do Sudnjega dana svima onima koji se osjećaju njegovim sljedbenicima. Ovaj sunnet nije limitiran ni vremenom ni okolnostima. Takav je slučaj sa objašnjenjima raznih principa vjerovanja i sve ono što se odnosi na ahiret i neiskustvene svjetove, principa morala, vidova ibadeta, ustrojstva principa poslovanja, sudstva, vrijednosti određenih postupaka, pojašnjenjem jezgrovitih (muçmal) mjesta u Kur'anu, specificiranjem općih kur’anskih pravnih normi, svođenjem apsolutnih normi, i sl.Sve naredbe i zabrane koje su određene ovom vrstom sunneta obavezujuće su za sve muslimane bez obzira na individualne okolnosti,društveni status ili politički položaj. Da bi prakticirao ove zakone, pojedinac ne mora imati nikakvo ranije odobrenje od vjerskog vođe ili vlade.
2. Nekada je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) govorio u funkciji muftije, kao što je slučaj sa Hindom, kćerkom Utbea, ženom Ebu Sufjana koja se požalila Vjerovjesniku (alejhi's-selam) na škrtost svoga muža, pa joj je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) dozvolio da uzme iz njegovog imetka onoliko koliko je potrebno njoj i njenoj djeci. Ovo se smatra fetvom, a ne presudom, jer Poslanik (alejhi's-selam) nije saslušao Ebu Sufjana, niti ga je pitao o razlozima njegovog postupka, niti je od Hinde tražio dokaz za njene tvrdnje.
3. Ono što je rezultat Poslanikovog (alejhi's-selam) imameta i vrhovne vlasti u zajednici, kao što je mobiliziranje vojske, raspoređivanje ratnog plijena, dijeljenje sredstava iz državne blagajne, obnašanje sudske i izvršne vlasti i postavljanje njihovih nositelja, sklapanje i provođenje ugovora i sl. što je u djelokrugu rada imama i uvažavanja interesa zajednice, je, također – prema nekim islamskim znanstvenicima – normativni sunnet, ali on, sigurno, ne spada u općevažeću šerijatsku legislativu.
Sasvim je jasna razlika između poslanstva i upravljanja poslovima zajednice. Veliki broj poslanika je imao zadaću da izvrši duhovni i moralni preporod zajednice, ali ne i da mijenja njeno političko i društveno ustrojstvo.
Sunnet ove vrste nije općenito normativan, nego ga je obavezno slijediti tek kada ga aktualni imam preporuči, i niko nema pravo da prakticira nešto od ovoga sam od sebe pod izgovorom da je to Poslanik (alejhi's-selam) radio ili tražio da se čini.
Takav slučaj je sa hadisima u kojima se, npr., dopušta korištenje pustog zemljišta i opreme i oružja ubijenog neprijatelja.
Islamski učenjaci o ovom pitanju imaju različite stavove. Imami Ahmed ibn Hanbel, Malik i eš-Šafi smatraju da je ovo Božiji Poslanik, s.a.v.s., izrekao kao muftija i da ima opće važenje bez obzira da li to konkretni vladar potvrdio ili ne. Ebu Hanife ima drugačije mišljenje i on kaže da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., ovo izrekao kao imam i tek ako aktuelni vladar donese takav zakon on će biti i važeći. Dr. el-Karadavipreferira mišljenje Ebu Hanife jer opći interes zahtijeva da država kontrolira i puste predijele, budući da postoje neki dijelovi zemlje koji su od vojnog, neki od kulturno-historijskog i sl. značaja i nije u interesu države da se to zemljište obrađuje, ili postavlja precizne uvjete i granice pod kojim se može koristiti.
4. Ono što je Poslanik (alejhi's-selam) činio kao sudija u pojedinačnim parnicama vrsta je sunneta koji nije općenito normativan, jer Poslanik (alejhi's-selam) donosi presudu prema dokazima koji mu stoje na raspolaganju. Ako neko smatra da je njegov zahtjev za dobijanjem određenih prava opravdan, on će ih moći koristiti tek kada mu to sudija presudi. Ovdje treba napraviti jasnu distinkciju između konkretne presude koja se vezuje za određeni sudski spor, koja nije općenormativna, i između procedure vođenja sudskog spora koja jeste općenormativna.
U ovim slučajevima Poslanik (alejhi's-selam) je, na osnovu dokaza koje su strane u sporu iznosile, donosio presudu, što ne mora značiti da je uvijek bio u pravu, za što je najbolji dokaz sam hadis Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) u kojem stoji:
Prenio nam je Muhammed b. Kesir od Sufjana, od Hišama, od ‘Urvea, od Zejnebe, kćerke Ummu Seleme, od Ummu Seleme, da je Vjerovjesnik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) rekao:
“Ja sam samo čovjek, a vi se sporite preda mnom, pa možda neko od vas bude ubjedljiviji u dokazivanju od drugog te mu presudim shodno onome što sam čuo. Kome tako dosudim dio prava njegovog brata neka ga ne prihvata, jer sam mu time dodijelio samo dio džehennemske vatre!”
Prema tome, Božiji Poslanik (alejhi's-selam) donosio je presude na osnovu dokaza koji su mu predočeni, na osnovu svjedočanstva očevidaca i zakletve okrivljenog. Primjer Poslanikovih presuda jeste davanje nekome u posjed određene imovine na osnovu pravaprvokupnje (šuf‘a), razvrgavanje određenih brakova i ugovora, utvrđivanje vraćanja duga i sl.
Treba svakako naglasiti da je većinu sunneta, bez obzira radilo se o riječima, praksi ili odobrenjima, Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) izrekao, odn. prakticirao kao poslanik, pa je, prema tome, zakonodavnog karaktera i traži se opće slijeđenje Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) u tome. To je onaj dio sunneta Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) gdje je izražena namjera približavanja Allahu (dželle šanuhu).
Međutim, imamo i one situacije gdje Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) nastupa kao vođa jedne društvene zajednice, odn. kao sudija u konkretnim sporovima, i taj dio sunneta je normativan, ali se odnosi samo na one kojima se Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) izravno obraća, što znači da je ograničene normativnosti, a postaje općenormativan kada ga vladar, odn. sudija prihvati kao svoju odluku i zatraži njeno izvršenje.
Također, postoji i onaj dio sunneta koji je izraz ljudske dimenzije Božijeg Poslanika, njegovih prirodnih potreba, navika, ličnog iskustva i saznanja te njegove osobenosti, koji nije normativnog karaktera i u čemu musliman nije obavezan slijediti Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem).
Autor: Zuhdija Hasanović
islam.ba
Religija
Evo kada se ramazan i Bajrami obilježavaju 2025. godine
U novoj 2025. godini muslimani će dočekati sveti mjesec ramazan te potom dva Bajrama, ramazanski i kurban ili hadžijski Bajram.
Prema kalendaru Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini prvi dan ramazana odnosno početak posta je subota, 01. marta 2025. godine, piše N1.
Također, Lejletu-l-kadr biće u srijedu, 26. marta 2025. godine.
Bajrami 2025. godine
Prvi dan Ramazanskog bajrama je nedjelju, 30. marta 2025. godine. Bajram-namaz u Sarajevu biće klanjan u sedam sati i 12 minuta.
Drugi odnosno Kurban-bajram biće u petak, 06. juna 2025. godine.
Nekoliko dana kasnije, Nova hidžretska godina je u četvrtak, 26. juna 2025. godine.
Religija
Jesmo li zahvalni Bogu?
Hazreti Omer je češto učio dovu: „Gospodaru, učini me od onih kojih je malo.” Kada su ga upitali šta pod tim misli, hazreti Omer je odgovorio: “Zar ne učite Kur’an? Zar ne vidite da je Gospodar u Kur’anu kazao: “Malo vas je koji u Gospodara vjerujete, malo vas je koji primate pouku, malo vas je koji ste zahvalni dragome Bogu.”
Suština zahvalnosti jeste skrušeno priznati da sve što imamo jeste Božiji dar nama. Našim srcima, našim riječima i našim djelima moramo pokazati da cijenimo ono što nam Gospodar daje iz milosti Svoje. Značaj zahvalnosti ili šukra se možda najbolje može vidjeti kroz Kur’anski ajet u kojem Gospodar kaže:
مَا يَفْعَلُ اللَّهُ بِعَذَابِكُمْ إِنْ شَكَرْتُمْ وَآمَنْتُمْ
“Zaista vas Allah neće kazniti ako Njemu budete zahvalni i Njega budete vjerovali.” (En-Nisa, 146)
Velikani odgoja srca kažu da je suština zahvalnosti spoznaja da nismo u stanju dragome Bogu dovoljno zahvaliti na svemu što nam je On dao.
Mi smo stvoreni da Uzvišenog Boga spoznamo, svoje živote prema Njegovoj uputi uredimo i budemo strpljivi u iskušenjima i zahvalni na blagodatima.
Ovo su dva elemntarna stanja u kojima je svako ljudsko biće tokom svoga života. Ili smo u stanju iskušenja kada se od nas traži da budemo strpljivi ili smo u stanju uživanja, u blagodatima, kada je naš zadatak da budemo zahvalni Uzvišenom Gospodaru.
Zahvalnost je spoznaja koliko čovjek kod sebe ima. Kada hoćemo uvidjeti šta znači biti zahvalan, moramo to odmah povezati sa spoznajom da sve ono što imamo u našim životima jeste dar Uzvišenog Gospodara nama.
Ulema nas uči da je preduvjet zahvalnosti spoznaja.
Bez spoznaje, čovjek neće zahvaljivati Gospodaru
. Nekada se čovjeku desi da leži bolestan, hasta, i neki ga prijatelj posjeti. Ostavi za vratima, gdje ovaj koji je bolestan ne vidi, neki pokon. Nema nikakve logike da se onaj ko je bolestan zahvaljuje prijatelju na poklonu, zahvaljuje mu se na dolasku, ali poklon ne vidi. Nekada mi ne vidimo šta nam je sve Gospodar dao i zbog toga nismo Mu zahvalni na onome što nam On daje.
Citirali smo kur’anski ajet: „Gospodar vas neće kazniti, ako budete zahvalni i ako Njega budete vjerovali”, ovaj ajet moramo također čitati i na sljedeći način: Ukoliko bude odsutno u našim životima to stanje zahvalnosti, onda ćemo doživjeti raznorazne kazne, doživljavat ćemo raznorazne terete! Ono što bi trebali znati jeste da nas ne smije viđenje darova Uzvišenog Gospodara spriječiti da vidimo Darovatelja. Blago li onome ko u svemu vidi Allahov dar njemu ili njoj.
Također, učeni nam govore da ne smijemo smatrati sebe dostojnim blagodati. Da smo mi nekim svojim djelima zaslužili da nam blagodat dođe, već trebamo smatrati da nam je ukazan dar od Uzvišenog Gospodara, samim time što smo u nekom nimetu, što smo u nekoj blagodati. Kada su govorili o tome koja je to manifestacija zahvalnosti koju možemo vidjeti kod onih srca koja su zahvalna Gospodaru kaže se da je zahvalnost da ne koristimo ono što nam je Gospodar dao u nepokornosti Njemu.
Nemoj da koristiš ono što ti je Gospodar dao da bi Njemu nezahvalan bio. Uzvišeni Gospodar kaže:
فَاذْكُرُونِي أَذْكُرْكُمْ وَاشْكُرُوا لِي وَلَا تَكْفُرُونِ
“Sjetite se Mene, Ja ću se vas sjetiti, Meni zahvalni budite i nemojte nezahvalni biti.” (El-Bekare, 152)
Koliko god nekoga volimo, ta osoba se ne može nas sjetit svaki put kada se mi nje sjetimo. Gospodar nas je počastio svaki put kada u srcima Njega spomenemo ili jezicima Njegovo ime izreknemo, svaki put nas se Gospodar sjeća! Odmah nakon sjećanja dolazi naredba: “Meni zahvalni budite i nemojte nezahvalni biti”, šta će dobiti onaj ko je zahvalan Uzvišenom Gospodaru?
Uzvišeni kaže:
لَئِنْ شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِنْ كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ
“I kad je Gospodar vaš objavio: Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” (Ibrahim, 7)
Kada kažemo nakon jela „Elhamdulillah“, hvala dragom Bogu, kada ujutro ustanemo pa kažemo: „Hvala Allahu koji je vratio duše naše u tijela“, kada uđemo na bilo koje mjesto, pa kažemo: „Hvala Gospodaru na onome što nam je dao“, u tom trenutku mi garantujemo, jer smo se odazvali Gospodaru, da smo ušli među one koji su zahvalni Gospodaru. Dok je hazreti Aiša, r.a., gledala Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako u noći klanja, kazala je: „Toliko je stajao na namazu da su mu noge njegove znale oteći. Govorila sam mu: ‘Zbog čega se toliko umaraš, a Gospodar ti je oprostio sve što si ranije učinio ili što možeš učiniti. On te štiti od svih grijeha.’ Tada je Božiji Poslanik, posljednji u nizu te plejade velikana koja je darovana čovječanstvu, kazao: ‘Aiša, zar da ne budem zahvalan rob svom Gospodaru.'“
Kada Gospodar hvali svoje robove, poslanike i druge, On kaže za njih: “On je bio zahvalan rob.” Zbog toga, onaj ko slijedi Božijeg Poslanika, treba nastojati u svojim stanjima da bude zahvalan Uzvišenom Gospodaru. Tri su stepena zahvalnosti. Prvi je, vjerovanje i priznavanje da sve što imamo od blagodati jeste dar od Gospodara, jer je svaka blagodat od Allaha, dž.š.
Ovaj stepen je isključivo u srcu. To je ona borba u kojoj mi moramo savladati šejtana koji nam došaptava da blagodati dolaze od ovoga ili onoga. Ne, sve blagodati dolaze od Uzvišenog Gospodara. Drugi stepen zahvalnosti jeste spomenuti ono što ti je Gospodar dao.
Kaže Gospodar:
وَأَمَّا بِنِعْمَةِ رَبِّكَ فَحَدِّثْ
“I o blagodati svoga Gospodara kazuj, govori!” (Ed-Duha, 11)
Ovaj stepen je vezan za jezik i posljedni stepen jeste onaj na koji ukazuju riječi Gospodara:
اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا ۚ وَقَلِيلٌ مِنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ
“Radite, porodice Davudova, kako biste pokazali zahvalnost!” (Sebe’, 13)
Ovo je zahvalnost koju moramo pokazati svojim djelima. Dakle, vjerovanje i priznavanje srcem, spominjanje blagodati našim jezicima i pokazivanje zahvalnosti našim djelima. Učen čovjek zahvaljuje tako što govori, pobožan tako što daje lijep primjer i oni koji su spoznali da sve što imaju je dar gospodara daju od onoga što im je Gospodar dao. Musa, a.s., je rekao, kako mu je Gospodar objavio: “O Musa, smiluj se bolesnom i zdravom, budi obziran i opomeni ih.” Musa je rekao: “Zbog čega da se smilujem onome koji je zdrav, on je u blagodati?” Tada mu je Gospodar rekao: ”Smiluj se njemu, uči dovu za njega, jer nije dovoljno svjestan kolika je blagodat zdravlje.”
Hasan, sin hazreti Alije je govorio: ”Gospodaru moj, darivao si me, pa nisam bio zahvalan, iskušavao si me, pa nisam bio dovoljno strpljiv, niti si mi blagodati uzeo, niti si mi produžio iskušenja moja. Zaista, od tebe koji si najplemenitiji, samo se plemenitost može očekivati.” Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., je rekao jednom od ashaba:
“Iza svakoga namaza reci: ‘Gospodaru moj, pomozi me da se Tebe sjećam i da Tebi zahvalan budem i da Tebi na najljepši način robujem.’”
Ibrahim, a.s., je kazao: “Gospodaru moj, kako da ti zahvaljujem, a i riječi moje: ‘Hvala Ti Bože” izrečene su onim što si mi Ti dao?’” Uzvišeni Gospodar mu je tada objavio: “Kada si svjestan toga, o Ibrahime, tada si zahvalan rob Moj.
hafizkenanmusic.com
Religija
Lijepo mišljenje o Gospodaru
Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Neka ne umre jedan od vas, a da nema lijepo mišljenje o Gospodaru.” Spoznaja Uzvišenog Boga podrazumijeva da o svome Gospodaru imamo lijepo mišljenje.
On, Uzvišeni je u Kur’an kerimu kazao:
مَا لَكُمْ لَا تَرْجُونَ لِلَّهِ وَقَارًا
“Zašto se Allahu ne vraćate nadom svojom, svjesni Njegove veličine.” (Nuh, 13)
Kada učenjaci definišu nadu, oni kažu da je nada bliskost srca Uzvišenom Gospodaru. Samo su bliska srca Allahu, dž.š., ona koja se iskreno Njemu nadaju. Strah i nada su dva krila na putu ptice, srca, stvoritelju Uzvišenom. Bez ova dva krila čovjek se ne može približit Allahu. Mudri Lukman je govorio svome sinu: ”Sine moj, nadaj se Allahovoj milosti, Božijoj milosti, onom nadom u kojoj nikada zaboraviti nećeš Njegovu srdžbu i boj se Uzvišenog Gospodara, ali onim strahom u kojem nikada nećeš izgubiti nadu u Njegovu milost.”
Vjernik je onaj koji ima dva srca, srce koje se nada i srce koje ima strah od Uzvišenog Gospodara. Ko može izgubiti nadu u Božiju milost?
Uzvišeni Gospodar kaže u Kur’an kerimu:
إِنَّهُ لَا يَيْأَسُ مِنْ رَوْحِ اللَّهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْكَافِرُونَ
“Zaista u Allahovu milost nadu gube samo oni koji u Njega ne vjeruju.” (Jusuf, 87)
Oni koji nisu pravilno razumijeli ono što treba znati o svome Gospodaru. Ono što ugrožava čovjekovu nadu i što, na neki način, dokida svaku nadu da će Gospodar oprostiti, jer je On kazao da je to grijeh koji se ne oprašta, jeste pripisivanje Uzvišenom Gospodaru bilo koga ravnim. Uzvišeni je rekao:
إِنَّ اللَّهَ لَا يَغْفِرُ أَنْ يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَنْ يَشَاءُ
”Zaista Allah neće oprostiti da Mu se bilo ko ravnim smatra, a Allah će oprostiti druge grijehe kome On hoće.” (En-Nisa, 48)
U vjerodostojnom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže da se naš Gospodar zaklinje: “Tako Mi Moje veličanstvenosti, neću učiniti onoga ko je u Mene vjerovao, pa makar trenutak, u danu ili noći, jednakim onome ko Mene vjerovao nije.” Najlošije što se osobi može desiti, jeste da ima loše mišljenje o Uzvišenom Bogu.
Zbog toga je u mnogim hadisima Božiji Poslanik, s.a.v.s., ukazao na milost Uzvišenog Gospodara. Naša nada se prije svega treba vezati za Njegovu milost.
U vjerodostojnim hadisima kaže se da Uzvišeni Gospodar robove Svoje poziva da Mu se vrate i kaže: “Kada bi grijesi vaši nebeske visine dosegli, a zatim vi oprost zatražili, Ja bi vam oprost darivao.” Jedan od velikana je bio na smrtnoj postelji i posljednji trenuci na njegovom životnom putu bili su vrlo teški. Međutim, u jednom trenutku se osmjehnuo i kazao: “Vidjet ćete Božiju milost, kada sa vjerom budete Njemu išli.” Koliko je značajno biti svjestan Božije milosti svjedoči i priča o Ibrahimu, a.s., kojem je došao vatropoklonik u goste. Ibrahim, a.s., je kazao njemu: “Vjeruj u Boga pa ću ti dati da jedeš sa mnom.” Ovaj se okrenuo i napustio društvo Ibrahima, a.s.
Tada je Uzvišeni Gospodar objavio Ibrahimu: ”O Ibrahime, zbog čega ova škrtost?” Hranim ga četrdeset godina, ne uslovljavajući to bilo čime, a ti radi jednog obroka tražiš da vjeruje Mene. „Ibrahim je pohitio za vatropoklonikom i objasnio mu je zbog čega ga vratio sebi za sofru. Ovaj je uvjeren u milost Gospodara i u Njegovo darivanje prigrlio vjeru u Gospodara. Kada su pojedini velikani proučili riječi Uzvišenog Gospodara u kojima se obraća Musau i Harunu, koji idu kod faraona:
فَقُولَا لَهُ قَوْلًا لَيِّنًا لَعَلَّهُ يَتَذَكَّرُ أَوْ يَخْشَىٰ
“Recite mu (o Harune i o Musa) faraonu, obzirne, blage riječi.” (Taha, 44)
Jedan od velikana je rekao: “Gospodaru moj, ako se Ti ovako odnosiš prema onome ko je tvrdio da je, Bože nas sačuvaj, on božanstvo, kakav će biti Tvoj odnos prema onome ko je Tebi svjedočio da si ti Jedan Jedini? „Nada u Božiju milost usko je vezana za dobra djela. Onaj ko se iskreno nada Allahu, dž.š., Stvoritelju nebesa i Zemlje, pokazuje ono što je u njegovom i njenom srcu čineći dobra djela. Uzvišeni Gospodar je kazao:
فَمَنْ كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
“Onaj ko se nada susretu sa svojim Gospodarom neka radi dobra djela.” (El-Kehf, 110)
Pokažimo da smo u stanju svoju nadu pretvoriti u motor dobrih djela koja ćemo činiti. Uzdasi, oni u nadi, posebno su dragi Uzvišenom Gospodaru. Posebno u onim trenucima kada osoba osjeća da su se sva vrata na ovome svijetu čovjeku zatvorila. Gospodar je rekao:
أَمَّنْ يُجِيبُ الْمُضْطَرَّ إِذَا دَعَاهُ
„Allah je taj koji se odaziva onome koji je u najvećoj muci kada ovaj odluči da Gospodara doziva.“ (En-Neml, 62)
Posebno su dragi Uzvišenom Gospodaru jer te osobe i u svojoj punoj intimi dozivaju Gospodara svjesni da će im On otvoriti vrata. Svjesni da je Gospodar taj koji daje i kada su ovosvjetska mjerila protiv nas. Da se stvari mijenjaju u našem interesu jer smo svoje srce vezali za Gospodara svjesni da On daje i On uzima, da je sve u Njegovoj vlasti. Ono što posebno trebamo znati jeste da dok činimo dobra djela, oslonac ne smije biti nada u sama dobra djela, već nada da će Stvoritelj, koji nas je počastio da učinimo dobro djelo iz plemenitosti Svoje, počastiti nas da ta dobra djela kod Njega budu primljena.
Vjernika i vjernicu je iskreno strah svakog svoga dobrog djela, više nego što ih je strah grijeha. Strah ih je da li je djelo bilo iskreno. Zbog toga, u trenutku dok živimo, dominirajuće stanje treba biti strah. Ali nikada ne smije drugo krilo ptice, našeg srca, biti uskraćeno, a to je nada. Moramo imati nadu da će Gospodar primiti.
Od Gospodara je sve ono što mi učinimo. Uradili smo to onom snagom koju nam je On dao. Učinili smo dobro djelo imetkom kojim nas je On počastio.
Sjeli smo za sofru koja je tu zato što nam je On opskrbu otvorio. Živimo bezbjedno jer je to dar koji nam je On dao. Pa kada se nadamo Njemu, koristimo sve ono što nam je On dao na način na koji je On zadovoljan.
Suštinski se Allahu nada i iskreno se Njega boji samo ona osoba koja čini sa onim što joj je Bog dao ono sa čime je Uzvišeni Stvoritelj zadovoljan. Ispuniti svoje srce nadom znači prije svega činiti ono što nam kod Gospodara otvara vrata. Svako dobro djelo, iskreno učinjeno, otvara nam vrata milosti Njegove.
https://hafizkenanmusic.com/
Religija
“Vama vaša vjera, a meni moja.”
Religija
Izdaja vodi u propast
Čovjek može izdati i iznevjeriti sebe, svoju vjeru, svog prijatelja, svoju porodicu, svoj narod ili svoje vrijednosti općenito, misleći da će nešto dobiti i tako se usrećiti, međutim sveti tekstovi nas uče kao i iskustvo života, da je nemoguće iznevjeriti sebe i svoje vrijednosti, a istinsku sreću osjetiti.
Taj put izdaje, spletke i lažnog predstavljanja uvijek vodi ka nesreći u sopstvenoj duši i omraženosti među ljudima. Ko krene tim putem, ništa od onog sitnog šićara neće imati značaj.
Zadatak nam je odgajati generaciju mladića i djevojaka koji će poput planine čvrsto štititi svoju vjeru i svoj narod
Hafiz Ammar Bašić
Religija
Dova za zaštitu od nesreća i belaja na putovanju
Kada se čovjek pripremi za put, ne bi smio da izostavi putnu dovu
Muhammed, s.a.v.s., je preporučio učenje putne dove u u kojoj ćemo zamoliti Allaha da nas sačuva svih neugodnosti na putu, da nam olakša putovanje i sačuva našu porodicu od svih iskušenja na koja bi mogli naići na putu.
Imam Muslim bilježi predaju od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu, a u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi krenuo na put, prvo pruočio tri puta Allahu ekber, zatim izgovorio kuranske riječi: ”Subhanellezi sehare lena haza ve ma kunna lehu mukrinin. Ve inna ila Rabbina lemunkalibun.” / Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bi mogli postići, i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti!
Nakon toga je proučio sljedeću dovu:
”Allahumme inna nes’ eluke fi seferina haza el-birre ve-t-takva, ve mine-l-’ameli ma terda. Allahumme hevvin ’alejna seferena haza vetvi’ anna bu’deh. Allahumme Ente-s-sahibu fi-s-seferi ve-l-halifetu fi-l-ehl. Allahumme inni e’uzu bike min va’sai-s-seferi ve keabeti-l- menzari ve sui-l-munkalebi fi-l-mali ve-l-ehl.”
/ Allahu, tražim od Tebe na ovom putovanju dobročinstvo, bogobojaznost i djela kojima si Ti zadovoljan. Allahu, olakšaj nam ovaj put i učini ga kratkim. Allahu, Ti si saputnik na putovanju i zamjenik u porodici. Allahu, utječem Ti se od teškoća putovanja, ružnog prizora i lošeg ishoda u imetku i porodici.
Ovu dovu bismo trebali praktikovati učiti svaki put prilikom kretanja na putovanje, jer je njeno učenje ibadet, imamo sevape, ali i osiguravamo hajirli odlazak i povratak s puta.
Za Akos.ba piše: Nedim Botić
-
Cazinprije 6 dana
Održan ‘Izbor sportiste grada Cazina za 2024. godinu’: Rukometašica Adelisa Dautović ponijela ovu prestižnu titulu
-
USKprije 6 dana
(VIDEO) Mještani ključkog naselja Velagići u šoku: Ovakve tragične događaje na pamte ni najstariji
-
USKprije 6 dana
Pojedina naselja u USK još uvijek bez električne energije i snabdijevanja pitkom vodom
-
BiHprije 6 dana
Vukanović: Dodik je spakovao Nešiću, ako Zeljković propjeva i Stevandić bi bio na KCUS-u
-
BiHprije 6 dana
Nenad Nešić prebačen na KCUS, izgleda da mu se stanje pogoršalo
-
BiHprije 6 dana
Šta sve posjeduje Nenad Nešić: “Sve sam kupio regularno, bez kredita”
You must be logged in to post a comment Login