Države u našim krajevima niču kao bespravno izgrađene kuće, bez nacrta, dozvola, protiv reda i dobrog ukusa, samovoljno i nasilno. Opazili ste kako bespravni graditelji, ako im inspekcija dođe rušiti njihove betonske nakaze, bagere dočekaju ogrnuti zastavama, prkosno pjevajući domoljubne. Jednaki su to ljudi, domoljubi i divlji graditelji, jednaka je njihova volja, logika, etika i estetika. Oni koji će susjedima nabiti u lice svoju ružnu kuću u drugoj će im zlokobno zaprijetiti svojom tužnom državom.

Sličnost je osobito vidljiva kod onih država što su se u posljednjem ratu osnivale u provincijskim gradićima. Srbima je to, stariji će se sjetiti, bila omiljena aktivnost, u Kninu, Belom Manastiru i Trebinju otvarali su i zatvarali države brže nego što se otvaraju i zatvaraju kvartovski mini marketi. U nekakvoj hotelskoj sali, gdje se inače održavaju vjenčanja, sindikalne fešte, pčelarski sajmovi i natjecanja ljepotica u kupaćim kostimima, objesili bi sliku Slobodana Miloševića, sazvali skupštinu, izglasali nepismeni ustav i najveću budalu među sobom, nekakvog šofera, milicionera, ili skladištara izabrali za predsjednika.

I ta im je država, očekivano, ispala nezgrapna, hladna i mračna, sasvim neuvjetna za stanovanje, upravo kao i četverokatnica koju su na periferiji podigli bez ikakve dozvole prema projektu kojeg su sami nacrtali kemijskom u malom Lipa bloku na
kvadratiće. A imali smo i mi jednu takvu. Kao da nam nije bila dovoljna matična država, ova traljavo sklepana, neudobna Republika Hrvatska, pošli smo navrat nanos zidati još jednu manju, takoreći vikendicu od države u Bosni i
Hercegovini. Ispočetka se zvala Hrvatska zajednica Herceg Bosna. A kasnije se, bog i bogme, drznula i na odvažnije ime Hrvatska Republika Herceg Bosna, premda se, zapravo, može reći, od državnih obilježja mogla pohvaliti samo automobilskim
registracijama Ljubuškog i Čapljine i skromnim vojnim snagama pod zapovjedništvom jednog bolno netalentiranog filmskog redatelja. O naravi Herceg Bosne možda ipak najistinitije svjedoči da joj je predsjednik bio jedan koji je u nenarodnom režimu bio gonjen zbog gospodarskog kriminala. M.B. otprije poznat policiji pod okriljem noći gepio je nekakav cukar.

Srećom, nije to dugo potrajalo. Hrvatska država u Mostaru živjela je čak kraće od srpske u Kninu i Belom Manastiru. Na kraju jednog rata u kojem se snage pod zapovjedništvom filmskog redatelja nisu osobito istaknule ni domišljatošću ni junaštvom, prihvatili smo susjednu, prijateljsku, suverenu, teritorijalno cjelovitu i međunaradno priznatu Bosnu i Hercegovinu i, dapače, zanijekali smo i pokušali osporiti ili umanjiti njezinu državnost osnivanjem Herceg Bosne.

No, i dvadeset šest, sedam godina kasnije njezina se politička sablast svejedno ukazuje, iz toga ugašenog vulkana od vremena do vremena izbija pokoji oblačić dima i zamiriše sumpor. Njemački novinar Michael Martens, odličan poznavatelj prilika na Balkanu i autor hvaljene biografije Ive Andrića, otkrio je dokumente njemačke diplomacije s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti zapisnike sastanaka premijera Helmuta Kohla i ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera s hrvatskim vođom Franjom Tuđmanom koji u ljeto 1991.godine uopće nije skrivao svoju ambiciju da raskomada Bosnu i Hercegovinu.

Došao je rastumačiti Kohlu i Genscheru kako su postojeće granice neodržive, a njemački su ga uglednici strpljivo saslušali i upozorili da se ne zajebava. Tuđman ih, onakav skroman i samozatajan, ponizan, kako bi se danas popularno kazalo, onakav razuman i tolerantan kakvim ga se sa nježnošću sjećamo, naravno, nije poslušao.

Osnovao je Herceg Bosnu, računajući kao oni vozački optimisti koji se osmjele pretjecati preko pune linije: ako prođe-prođe. Kad nije prošlo, napravio se blesav, zaglumio kao da se ništa strašno nije desilo. I ta je blesavost je do danas ostala naš
službeni stav. Ni Milanović, ni Plenković, ni Grlić Radman, baš nitko u hrvatskoj vlasti nijednom jedinom rečenicom se nije osvrnuo na Martensovo otkriće. Epizoda sa bespravno podignutom državom, sa logorom u Dretelju, sa Tutom, Štelom,
filmskim redateljom i M.B. otprije poznatim policiji, ako njih pitate nikad se nije dogodila. Sve su to, mila moja,
pokrili ruzmarin, snjegovi i šaš.

Ipak, živo je u uspomeni našeg naroda, žilavo preživljava barem u pjesmi koja spontano krene uvijek kada neki naš sportaš ili klub naprave vrijedan međunarodni rezultat. „Herceg Bosnoo, dupe rosnoo“, zaderu se zemljaci suznih očiju, raširenih ruku i razvezanih kravata i čisto se uvrijede ako im tkogod reče da to nije u redu. Dogodilo se tako i nakon uspjeha nogometne reprezentacije nu Kataru, da su se igrači i navijači u pjesmi neodgovorno izlivali izvan granica Republike Hrvatske i netko ih je zbog toga prekorio, a novinari domoljubnih nagnuća smjesta su se oglasili kakom je to savršeno bezazleno, kako u našem slavlju nema nikakvog neprijateljstva prema susjedima. „Što je loše ako sa ljubavlju spomenemo sve krajeve u kojima živi hrvatski narod“, upitao se nedužno jedan mlađi kolega. A loše je, naravno. Zamislite koliko bi vas naljutilo da srpski navijači pjevaju o Mili Martiću i Republici Srpskoj Krajini, u gram se jednako bosanski domoljubi imaju pravo naljutiti na vašu pjesmu o
Herceg Bosni. Želite li s ljubavlju pominjati sve krajeve u kojima žive Hrvati, dopustite i onome golmanu koji se rodio u Kninu da ponosno kaže da je iz srpske Dalmacije.

Kohl i Genscher su to još prije trideset godina lijepo objasnili Tuđmanu: misliš li da možeš mijenjati tuđe granice, nemoj se
začuditi ako netko krene mijenjati tvoje. Ne čini se to kao nekakva velika mudrost. Ali Hrvati svejedno nikako da
to nauče. Na jednoj se strane srame Herceg Bosne, a na drugoj im se sviđa ta politička stranputica i promašaj. Tri desetljeća stoji nedovršena ta bespravno podignuta država, betonsko čudovište iz kojeg vire hrđave armature, čitavo je stablo smokve
izraslo unutra i pruža svoje grane kroz prozore, a mi se još uvijek premišljamo bi li to srušili ili nastavili zidati.