Hrvatske autoceste (HAC) potpisale su ugovor s firmama SkyToll iz Slovačke i TollNet iz Češke za uvođenje novog sistema naplate cestarine, vrijednog gotovo 80 miliona eura.

Sistem će, prema najavama, biti završen u roku od 24 mjeseca, a finansira se kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti.

Plaćanje cestarine će se, dakle, obavljati ili korištenjem ENC-a ili očitavanjem registarske oznake vozila, a naplatne kućice za dvije bi godine trebale otići u historiju.

Novi sistem, naime, koristi dvije tehnologije: DSRC (radijska komunikacija) za ENC korisnike te ALPR (prepoznavanje registarskih oznaka) za laka vozila.

Sistem s ENC-om će biti obvezan za vozila teža od 3,5 tona, a za sva druga vozila bit će dostupan odabir između DSRC i ALPR tehnologije.

Predviđeno je postavljanje 208 naplatnih portala i 140 staza za brzu registraciju, što će omogućiti slobodan prolaz bez zaustavljanja, skratiti vrijeme putovanja i smanjiti emisiju štetnih plinova, najavljuju iz HAC-a. Ono što se ne mijenja jest da će se autoceste i dalje plaćati po prijeđenim kilometrima, prenosi Index.hr.

Objavljena je i animacija o novom sistemu naplate cestarine u Hrvatskoj.

HAC je objavio i kako će se sve obavljati registracija:

• putem nove javne web-stranice (korisnik unosi registracijsku oznaku vozila i podatak o bankovnoj kartici koja će biti korištena za podmirivanje troškova),
• putem mobilne aplikacije
• registracijom u prodajnim uredima Hrvatskih autocesta d.o.o. i koncesionara
• neposredno na ulasku u autocestu na jednoj od namjenskih staza za brzu registraciju (vozilo treba ući u registracijsku stazu, kratko se zaustaviti kako bi sistem automatski prepoznao registracijsku oznaku vozila i kako bi korisnik sam unio podatke o bankovnoj kartici)
• kod nekog od prodajnih partnera (benzinske stenice, stanice za tehnički pregled itd.)
• kupovinom ENC uređaja (putem javne web-stranice i s dostavom na željenu adresu, u prodajnim uredima Hrvatskih autocesta d.o.o. i koncesionara ili odlaskom kod nekog od prodajnih partnera).

Postojeći ENC korisnici morat će samo povezati ENC uređaj s registarskom oznakom vozila. Teška vozila za koje je ENC obavezan također će morati uređaj povezati s registarskom oznakom vozila.

Iz HAC-a napominju i kako će stranci, odnosno turisti jednostavno i brzo moći obaviti registraciju putem većeg broja različitih kanala prodaje, a ENC će se moći kupiti preko web-portala.

– Očekuje se uglavnom korištenje putem anonimne registracije (potrebna registarska oznaka i kreditna kartica) – dodaju.

Kako će se obavljati kontrole

Kontrole naplate cestarine obavljat će mobilne jedinice, odnosno posebno opremljena vozila koja su u direktnoj komunikaciji s nadzornim centrima, te nadzorni centri za praćenje korištenja autocesta i rješavanje spornih transakcija.

Mobilne jedinice će se sastojati od 60 vozila HAC-a, 9 vozila BINA-Istre i 5 vozila Autocesta Zagreb-Macelj.

U HAC-u očekuju da će novi sistem smanjiti operativne troškove, povećati udobnost putovanja te omogućiti fleksibilnost plaćanja. Sistem će, dodaju, biti u potpunosti interoperabilan s postojećim evropskim sistemima naplate cestarina, što za vozače teških vozila znači da će s jednim uređajem na teškom vozilu moći koristiti autoceste širom Evrope.

Slučaj glumca Moamera Kasumovića osuđenog za bludne radnje potresao je Bosnu i Hercegovinu, ali i njegovu rodnu Crnu Goru odakle je sredinom 90-tih došao u Sarajevo.

Kasumović je u Crnoj Gori, osim kao glumac, poznat i kao sin Melvudina Meka Kasumovića, nekadašnjeg čelnika Stranke demokratske akcije (SDA) Crne Gore, koji je u januaru 2020. godine preselio na ahiret u 72. godini.

Najmračnija epizoda

Kasumović stariji je prije tačno 30 godina, početkom 1994. godine, dok je bjesnila agresija na Bosnu i Hercegovin, hapšen i proganjan od crnogorskih vlasti lojalnih Slobodanu Miloševiću zajedno sa kompletnim rukovodstvom crnogorske SDA.

Hapšenje su obavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore pod komandom Vasa Baošića. Služba državne bezbjednosti saopćila je tada “da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak”. Naravno, da je to bila laž i povod za masovne progone Bošnjaka, muslimana, ne samo u Crnoj Gori, već i susjednoj Srbiji.

Riječ je zločinačkoj akciji “Lim” koju Rifat Vesković naziva “jednom od najmračnijih epizoda u historiji Bošnjaka u Crnoj Gori”.

“Taj period, koji su obilježili surova policijska tortura, hajke na Bošnjake, hapšenja i prijetnje, ostao je kao trajna rana u sjećanju mnogih”, pisao je Vesković u podgoričkim Vijestima u januaru ove godine.

 

Prema izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava, 15.000 ljudi doživjelo je neki oblik torture tokom ovog perioda.

Operacionalizacija akcije odvijala se na sastanku šefova službi bezbjednosti Srbije i Crne Gore, osuđenog ratnog zločinca Jovice Stanišića i Boška Bojovića, održanog 15. aprila 1993. godine na Ribnjaku u Novom Pazaru. Srbijanski dio akcije započeo je odmah, dok je crnogorski dio krenuo 25. januara 1994. godine.

“Pod komandom Vasa Baošića, Specijalna jedinica MUP-a hapsi rukovodstvo političke partije Bošnjaka, SDA Crne Gore, koje je tada imalo plebiscitarnu podršku u Crnoj Gori. Načelnik Prve uprave SDB Radivoje Martinović vodio je hapšenja i zlostavljanja drugih predstavnika Bošnjaka. Cijela akcija pratila se medijski, stvarajući atmosferu linča i straha. Poslije neviđene torture nad uhapšenim u policijskoj vili ‘Jelika’ na Žabljaku, predstavnici SDA za Crnu Goru, njih 21, pritvoreni su u bjelopoljski kazamat, u jezivim ćelijskim uslovima, bez grijanja, toaleta, kreveta i posteljine”, pisao je Vesković na godišnjicu slučaja.

Suđenje, koje je održano nakon nečuvene torture, bilo je farsa, a uhapšeni su, njih 21, osuđeni na ukupno 86 godina zatvora. Poslije dvoipogodišnjeg robijanja u Spužu, Bijelom Polju, pa i Foči, uhapšene je abolirao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.

Od 21 uhapšenog u Bijelom Polju četvoro je umrlo, četvoro još uvijek nosi teške traume u Crnoj Gori, a 13 je napustilo Crnu Goru zbog “demokratske vlasti” u Crnoj Gori.

Inspiratori, nalogodavci i počinioci ovog zločina nikad nisu privedeni pravdi, ostavljajući tragično sjećanje na ovu epizodu u historiji Bošnjaka, zaključuje Vesković.

“Ko ti je hapsio oca, Moamere?”

Kada je prije osam godina, 2016. godine, Moamer Kasumović govorio na konvenciji Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića u Bijelom Polju, to je naišlo na osude upravo od sapadnika njegovog babe Mevludina. Posebno na društvenim mrežama. Naime, pisac Ibrahim Čikić koji je hapšen u akciji “Lim” 90-tih zbog čega je prošao golgotu u bjelopoljskom zatvoru napisao je:

“Bruka oca i sina. Ko ti je hapsio oca 1994., Moamere? On je sin Meka Kasumovića, čelnika SDA za Crnu Goru, “Stradalnika” policijske akcije Lim ‘94”.

Čikić je tada podsjetio da je hapšenje Meka Kasumovića naredio upravo Milo Đukanović, predsjednik DPS-a, kasniji premijer i predsjednik Crne Gore, dugogodišnji vladar u susjednoj zemlji, koji će se kasnije razići s Miloševićem.

Nekako u ovom periodu progona njegovog oca ranih 90-tih Moamer Kasumović je, i to kao 14. godišnjak, napustio Crnu Goru i nastavio školovanje u Sarajevu, gdje je našao sigurnost, ali mnogi, očito, od njega nisu bili sigurni. To potvrđuju i sudske presude.

Danas zato rođaci i poznanici Mevludina Kasumovića s tugom kažu kako je možda bolje da nije dočekao sramotu koju je njegovoj, kako nam vele poznanici, inače čestitoj porodici – nanio jedini mu sin Moamer.

Senad Iljazović na Instagramu objavio je kolika je, po njemu, mjesečna zarada u Njemačkoj i koliko novca ostane kada se podmire sve mjesečne dažbine.

U Instagram objavi navodi da zaradu od 2200 eura mjesečno, a da od toga 700 eura odlazi na stan, 200 na automobil, 50 na gorivo, 400 na hranu, 300 kredit i osiguranje, mobilni telefon 100 i pod kategoriju razno naveo je da potroši još 200 eura. Po ovoj računici ostane 250 eura da se „preživi“.

Kratak snimak sa mjesečnom zaradom u Njemačkoj i troškovima ima preko 1000 komentara koji se kreću na dva kraja spektra. Od onih koji tvrde da „život u Njemačkoj nije bolji“, do onih koji kažu da je ova računica netačna i pitaju se – ko daje toliki novac za kredite.

„Žena i ja živimo u Austriji sa 3500 eura. Pored svih računa i potrošnje, ostane nam za jezero svake godine, godišnji odmor od četiri sedmice i odlično živimo. Dok sam živio u Bosni samo sam bio u minusu“, „U Srbiji plata 700 eura, a troškovi života veći nego u Njemačkoj“, „Problem Balkanca je što kad se dočepaju zapada moraju da kupe skup automobil i to je prva greška“, „Vidim svi su se vratili na Balkan jer im je loše“, „Samo da pitam ove što troše 1500 eura mjesečno na hranu – šta jedete“, „Nemamo kredite, ni ratu za automobil, a plata je veća od 2000 eura i nas dvoje ne preživljavamo, već živimo lijepo“, „Meni jer super, a dvije godine sam u Njemačkoj i uštedio sam novac koji sam samo mogao da sanjam u Srbiji“, „Kad vam je toliko teško onda se vratite“, samo su neki od hiljadu komentara.

Prosječna plata u Njemačkoj

Prosječna plata u Njemačkoj u izvještaju iz 2023. godine iznosi bruto 3.975 eura mjesečno, odnosno 47.700 eura godišnje, a minimalna zarada koja je propisana zakonom je 2.100 eura. Visina plate, očekivano, zavisi od zanimanja i struke, ali mjesečna zarada u zdravstvenom sistemu i IT sektoru su najviše i kreću se do 2.000 od 7.700 eura.

Gde je najskuplje, a gdje najjeftinije u Njemačkoj?

Uključujući troškove stanovanja, glavni grad Bavarske je za četvrtinu skuplji od njemačkog prosjeka, a slijede ga okrug Minhen (16,7 odsto skuplji od prosjeka), Frankfurt na Majni (15,9) i Štutgart (14,8).

Najjeftinija mjesta za život, pokazalo je istraživanje, jesu okrug Fogtland u Saksoniji i grad Grajc u Tiringiji, koji su 9,5 posto ispod nacionalnog prosjeka. Slijede gradovi Gerlic (9,4), kao i Pirmasens i Zalcland u Saksoniji-Anhaltu sa 9,3 odsto.

Minhen sa 21,01 eura po kvadratnom metru ima najskuplje stanarine u novogradnji. Dakle, stan od osamdeset kvadrata staje 1.680 eura mjesečno, bez komunalija. I to je tek prosjek – što bliže centru, to skuplje.

Na drugom i trećem mjestu slede Berlin sa 17,64 eura po kvadratnom metru i Frankfurt na Majni sa kirijom od 17,38 eura po kvadratu.

Kada se izuzmu troškovi stanovanja, Štutgart je najskuplji za život, ali samo za 4,2 odsto u odnosu na nacionalni prosjek. Iza njega su Minhen (2,1), Ašafenburg (1,8) i Frajburg (1,6).

Studija je utvrdila najniže troškove života (ne računajući stanarine) u okrugu Ler, gdje su oni manji za 1,7 odsto od prosjeka, a slede Ostprignic-Rupin i Nordhauzen (Tiringija) sa po 1,6 odsto.

Zbog velike uloge troškova stanovanja, posebno je skupo u gusto naseljenim područjima i na njih naslonjenim regionima. Isto se odnosi i na atraktivna stambena područja, na primjer, na rubu Alpa ili oko Bodenskog jezera.

Istočne savezne pokrajine su, s druge strane, obično znatno jeftinije od prosjeka, s izuzetkom Berlina i okoline.

Kada su u pitanju troškovi života, međutim, treba imati na umu da su često ogromne razlike u prihodima između velikih gradova i pasivnih krajeva, te između nekadašnje Zapadne i Istočne Njemačke piše Krstarica.