Connect with us

Religija

Anksioznost kroz prizmu islama

Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna.

U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje. Ljude koje imaju psihički poremećaj ili bolest gleda se sa čuđenjem i neodobravanjem, često sa popratnim izjavama kako je to sve samo u glavi i kako tome nema mjesta u islamu. No, naprotiv. Islam ne odgaja čovjeka da negira svoje emocije i stanja, nego ga odgaja da ih nauči usmjeriti u pravom smjeru i da iz njih izađe kao pobjednik, ako treba i uz pomoć stručne osobe.

Stigma vezana uz mentalne poremećaje i bolesti prisutna je u svakom društvu. Svega nekoliko desetljeća prije današnjeg modernog doba, točnije 1950.godine neurolog Walter Freeman liječio je psihičke bolesnike vrstom lobotomije gdje bi tankom iglom ulazio do mozga kroz očnu jabučicu. Tada su vjerovali da takav tretman liječi depresiju i druge teže psihičke bolesti što je mnoge pacijente ostavljalo sa teškim posljedicama. U današnje vrijeme javnost je više otvorena za razgovor o mentalnom zdravlju, iako još uvijek postoji mnogo zajednica i pojedinaca koji psihički dio čovjeka odbijaju promatrati jednako kao i njegov fizički dio. U ovom tekstu osvrnut ću se na emocije poput straha i zabrinutosti kroz neke primjere iz života poslanika.

Na pisanje ovog teksta zapravo me potakla dova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojoj, međuostalim, traži zaštitu od tuge i straha:

„Allahu moj! Sklanjam ti se u okrilje Tvoje pred brigama i tugom, pred nemoći i lijenošću, škrtosti i panikom, teretom duga i nasilja ljudi.“

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio je najbolji čovjek sa najljepšim ahlakom. No, iako je bio vođa, savjetnik, prijatelj, otac, zaštitnik i sa svim drugim ulogama koje su od njega zahtijevale veliku snagu i požrtvovnost, bio je samo čovjek koji je osjećao sve ono što i mi osjećamo u svakodnevnom životu. Čitajući njegovu biografiju, vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, često osjećao tugu, a iako je bio hrabar u svojim djelima, osjećao je i strah pa čak i usamljenost misleći da ga je Allah, džellešanuhu napustio u periodu kada mu objava nije spuštana nekoliko mjeseci. Bitno je da čitamo isječke Poslanikovog, sallallahu alejhi we sellem, života. Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, prošao je kroz razna iskušenja u svom životu, no ono što je bitno za nas ovdje jest to da on nije dopustio da ga problemi savladaju. Da, kroz njega prsa prošla je tuga, prošao je strah, prošla je briga, ali on nije dopustio da te emocije ovladaju njegovim mislima u toliko mjeri da ga spriječe u svakodnevnim aktivnostima.

Ono što se danas događa u muslimanskim zajednicama  jest pogrešna interpretacija imanskog stanja koja se povezuje sa nečijom tendecijom ka anksioznosti i depresiji. Obično se vjeruje da se sa visinom nečijeg imana smanjuje mogućnost nastanka negativnih misli i strahova, kao i depresije. No, da li je to uistinu tako? Činjenica jest da što je čovjek bliži Allahu, zaštićeniji je od napada ružnih misli i strahova. Što imamo veći oslanac na Allaha, džellešanuhu, lakše nam je o situaciji koja nas muči razmišljati pozitivno i biti poduzetniji. Kroz više ajeta u Kur’anu nas Allah, džellešanuhu savjetuje i naređuje da se oslanjamo na Njega. Navest ću nekoliko izjava o tevvekulu islamskih velikana:

Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.)

Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno da ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)

Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.)

Nakon iščitavanja kur’anskih ajeta i definicije tevvekula, jasno nam je zašto je takva osobina vjernika povezana sa većom srećom na ovom svijetu i zašto je svaka situacija na neki način i olakšana za iskrenog vjernika. Jer je vjernik svjestan Allaha i Njegove moći i za sve se u svom životu obraća jedino svom Gospodaru. Takvo razmišljanje uistinu ostavlja malo prostora mislima koje nagrizaju naš um i cijelo tijelo.

Pa ipak, osjećati razne emocije je sasvim normalan i sastavni dio svakog čovjeka što ovim tekstom želim i reći.  Na emocije straha iznenada sam naišla u priči o Musi, alejhiselam koja je iskazana kroz ajete koji sadrže razgovor Muse, alejhiselam i Allaha, džellešanuhu o Musainom odlasku kod Faraona. Musa, alejiselam tražio je svog brata kao pomoćnika izražavajući strah i nesigurnost u pogledu odlaska na dvor. Iako je Musa, alejhiselam direktno ovu zapovijed primio od Allaha, džellešanuhu ipak je osjećao strah i nesigurnost u svojim prsima, a već i sami možemo zaključiti kolika je bila visina imana takvog čovjeka kojem se Allah upravo obratio.

„Gospodaru naš,“-rekoše oni – „bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.“

„Ne bojte se!“ – reče On – „Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.“ (Taha, 45-46)

Na faraonovom dvoru Musa, alejiselam osjetio je ponovno zebnju i uplašio se vradžbina što se navodi u suri Taha, no Allah, džellešanuhu mu je ponovno rekao da se ne boji.

Kada je Musa, alejiselam izveo narod iz Egipta te došao do obale mora ne znajući gdje da ide, bio je sasvim drugačiji čovjek od onog koji je bio na dvoru i plašio se. Ovog puta je pred njim bila naizgled nepremostiva prepreka, no on je „narastao“ do stepena gdje više nije osjećao strah, gdje je bio odlučniji i sigurniji te je rekao kako zna da će mu Allah pokazati put, nakon čega je Allah otvorio more.

Zašto navodim ove primjere? Poslanici su osjećali strah pa kako nećemo mi? Kada je točno postalo negativno pokazati i reći ono što osjećamo? Uvijek se plašimo osuda okoline. Što će reći ljudi, što će reći još bliži nama, naša obitelj? Ovo je posebno vezano uz naše misli.

Ponekad korelacija između visine imana i osjećaja straha i brige ne može biti točna. Tevvekul nas štiti od negativnosti, to smo već iznijeli kao vjersku činjenicu, no mnogi od nas su rođeni sa predispozicijom da osjećaju više od drugih. Još davno su se psiholozi zapitali zašto su neki ljudi zabrinutiji od drugih? Postoji nekoliko teorija, jedna od njih je i da se kemija mozga mijenja nakon primjerice traume što ljude koji su doživjeli neko loše iskustvo neprestano tjera na anksioznost i brigu. Još neki od uzroka na koje mi ne možemo utjecati u svim situacijma jest kronični stres, ali najšokantnija teorija zapravo je ona u kojoj se misli da su neki ljudi jednostavno rođeni s tom podložnošću. Istraživanje je rađeno na bebama koje su u djetinjstvu imala jake reakcije na drugačije situacije.

U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje.
Netko bi rekao vjernik ne smije biti anksiozan, depresivan, ma ni samo tužan, ali svako je ljudsko biće u nekoj situaciji u životu podložno određenim emocijama i stanjima, a neki od nas su i rođeni sa takvom vrstom odgovora. Ono što želim reći, to je normalno. Ono što ne bi bilo normalno za čovjeka jest da očekuje od sebe i drugih da je stalno sretan, neustrašiv i pun energije i elana. Mnoge nam naše emotivne reakcije zapravo govore o onom skrivenom u nama. Tuga, lijenost, bijes su, ako se pravilno shvate i osluhnu, naši saveznici u borbi sa samima sobom.

Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna. Sva ova stanja nisu bila strana onom koga slijedimo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem nas je uputio na učenje dove kojom se utječemo Allahu od strahova, panike i tuge koju sam gore spomenula. Mnogo struja će proći kroz naše misli i tijelo. Na nama je da se borimo da neke puteve ostavimo prohodnima, a neke zakrčimo. No, kao i do svega u životu, do određenih stepena trebamo prvo narasti.

Uočavanje problema kojeg imamo, pogrešaka kojih konstatno pravimo prvi je korak ka boljim verzijama sebe. Nemojmo se ograničavati drugima. Pokušajmo misliti na sebe. Allah džellešanuhu utješio je Musu, alejhiselam rekavši mu da se ne boji. Nikada nismo sami. I zasigurno nismo „čudni“ jer se ponekad bojimo i više brinemo, a vjernici smo.

Piše: Nermina Piragić Hadžović

Akos.ba

 

Religija

Mut'im ibn Adijj i Aaron Bushnell

Mut'im ibn Adijj i Aaron Bushnell

Dva čovjeka, nemuslimana, prvi je živio prije 1450 godina a drugi, Aaron Bushnell je bio živ sve do neki dan, nakon što se zapalio i nažalost umro.

Kakve veze ima Arap, stanovnik Mekke i idolopoklonik koji je živio prije 1450 godina sa američkim vojnikom, nemuslimanom iz našeg vremena?

Veže ih jedna veza, ona koja bi trebala da veže sve nas, bez obzira na vjeru, naciju ili boju kožu, a to je osjećaj za pravdom i borba protiv zuluma, ubijanja, protjerivanja, mržnje i ratova.

Naime, prvi spomenuti Mut'im ibn Adijj je prije 1450 godina, iako mušrik (idolopoklonik), riskirajući svoj i život svojih sinova, spasio život našem Poslaniku Muhammedu, a.s., prilikom progona od strane mušrika Mekke. Njegovu tu dobrotu Poslanik, a.s., nikad nije zaboravio.

A ko je Mut'im ibn Adijj? On je bio mušrik (idolopoklonik), živio je u okolini Mekke, nije primio islam, umro je na nevjerstvu. Nakon što je izranjavan, popljuvan i izvrijeđan, napustio Taif, Poslanik, a.s., imao je namjeru da se vrati u Mekku. Međutim, njegov povratak u Mekku bio je rizičan, nije imao adekvatnu zaštitu. Nakon što je pokušao kod nekoliko porodica ugovoriti da ga otprate do Mekke pod svojom zaštitom, Poslanik, a.s., jedino je kod porodice Mut'im ibn Adijja našao pozitivan odgovor.
Tada je Mut'im rekao:”Ja ću Muhameda uzeti pod svoju zaštitu.” Tada je pozvao sinove i ostatak plemena te im rekao:”Naoružajte se i rasporedite se po uglovima Ka'be, ja sam uzeo Muhameda pod svoju zaštitu!”
Kad je Poslanik, a.s., sa Zejd ibn Harisom, r.a., ušao u Harem, Mut'im je uzviknuo.”Kurejšije, ja sam uzeo Muhameda pod svoju zaštitu, neka ga niko ne vrijeđa i ne napada!”

Kao što sam već napisao, nije naš Poslanik, a.s., zaboravio dobrotu i žrtvu ovog mušrika, tako da mu je na um pao, nakon što je poslije bitke na Bedru zarobio 70 mušrika.

Naime, nakon završene bitke, posmatrajući zarobljene mušrike, koji su izgledali jadno, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tada rekao:”DA JE MUT'IM IBN ADIJJ SADA ŽIV I DA ZATRAŽI OD MENE DA OSLOBODIM OVE ZAROBLJENIKE, SVE BIH MU IH OSTAVIO (OSLOBODIO).” (Sahihu-l-Buhari, 573/2)

Da, bio je Poslanik, a.s., spreman sve zarobljenike da oslobodi, samo kada bi to od njega zatražio Mut'im ibn Adijj. Pogledajte Poslanikov, a.s., način razmišljanja o ljudima koji pomažu drugima, bez obzira ko oni bili. Pogledajte kako i koliko je cijenio ljude koji štite i brane nemoćne.

Da se vratim na američkog vojnika, koje bi trebao da bude upisan kao heroj godine, jer je podigao glas protiv nepravde, genocida i ubijanja. Ovaj 25-godišnji mladić, nemusliman ili “ćafir” kako to pojedina ulema voli da naglasi, pokazao je, da ga duša više boli za ubijenom djecom Gaze, nego muslimanskih vladara i režimske uleme. On je čak i svoj život dao, kako bi pokazao koliko ga boli ubijanje muslimanskih civila, kao što je bio spreman dati život i Mut'im ibn Adijj prije 1450 godina, kako bi zaštitio život Poslanika, a.s., a i ostalih muslimana.

Veliki ljudi će uvijek biti veliki, njihovu pravednost i dobrotu treba cijeniti a nečiji kukavičluk i licemjerstvo prezirati i osuditi. Danas, dok pratim žalosno i jadno stanje, koje vlada među muslimanima, posebno Arapima, njihovim vladama i ulemom, pa isto uporedim sa stavom i žrtvom mladog vojnika Aarona, mogu slobodno kazati: draži si mi nepoznati junače i prijatelju od svih muslimanskih vladara, jer si svoj život dao za život djece Gaze!

Poslanik, a.s., je cijenio čovjeka koji se žrtvovao za njega, tako da i ja cijenim čovjeka koji se žrtvovao za muslimane Gaze!

Tvoje posljednje riječi su bile:”Živjela Palestina!”
A posljednje riječi pred stanovnicima Mekke od strane Mut'im ibn Adijja su bile:”O ljudi, ja sam uzeo Muhammeda pod svoju zaštitu, niko ne smije da ga vrijeđa i napada!”

Živjela slobodna Palestina!

Saudin Cokoj, prof.

Nastavi čitati

Religija

Muslimani večeras obilježavaju mubarek noć – noć oprosta, sudbine i želja

Muslimani diljem svijeta večeras obilježavaju mubarek noć Lejletul-berat, poznatiju kao noć oprosta, sudbine i želja.

Mubarek noć Lejletu-l-berat, po Takvimu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za 2024. godinu nastupa s akšamskim ezanom, u subotu, 24. februara, i vjesnik je nadolazećeg mjeseca posta, ramazana.

 

Mubarek noći su dodatno ohrabrenje da vjernici svoje najglasnije i najskrovitije želje predaju Gospodaru.

Ove noći su za ljude – za otvorene razgovore s Bogom u kojima čovjek sam otkriva ono što je Bogu poznato, a što mu može biti od pomoći u susretu sa svijetom oko sebe.

Duhovni velikani su mubarek noći opisivali kao vodu koja se susreće sa suhom zemljom, saopćeno je iz Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

U Kur'anu se ova noć spominje u poglavlju Ed-Duhan u kojoj Allah, dž.š., kaže da je to blagoslovljena noć u kojoj Bog određuje sve svoje odredbe. Lejletu-l-berat znači oslobađanje, čišćenje. Allah, dž.š., u toj noći oslobađa od grijeha veliki broj ljudi.

Radiosarajevo.ba

Nastavi čitati

Religija

Centralni program povodom Lejletu-l-Berata u džematu Gnjilavac

Po Takvimu Rijaseta Islamske zajednice u BiH Lejletul-berat pada u subotu 24. februara 2024. godine.
Centralni program u povodu Lejletu-l-berata u džematu Gnjilavac.
Gost predavač je mr. Senad Hevešević, glavni imam MIZ Osijek, Mešihat IZ Hrvatska.
24. februara poslije akšam-namaza
Osmi mjesec po hidžretskom kalendaru, mjesec ša'ban, u tradiciji islama poznat je i po nazivu šehru-l-mu'azam- veličanstveni mjesec. Vjerovjesnik Muhammed, a.s., ovaj mjesec je provodio u skrušenom ibadetu posta.
Od Usame ibn Zejda se prenosi da je rekao: Rekao sam: “O Allahov Poslaniče, nisam vidio da postiš ijedan drugi mjesec kao što postiš mjesec ša'ban.“ Na to Božiji Poslanik, a. s. reče: ,,To je mjesec čije su blagodati ljudi zanemarili. On je između mjeseca redžeba i mjeseca ramazana. To je mjesec u kojem se djela dižu ka Gospodaru svih svjetova i ja volim da se moja djela dižu dok postim.”
Polovinom mjeseca ša'bana 624. godine, odnosno druge godine po Hidžri, Muhammedu, a.s., došao je melek Džibril s ajetom o promjeni Kible, koja je bila ustanovljena kada i namaz. Poznato je da su se Muhammed, a. s., i prvi muslimani u Mekki, okretali prema Kudsu kada su obavljali namaz, duboko svjesni da su Mesdžidul-aksa u Jerusalemu podigli Allahovi poslanici, koji su dolazili da ljude opomenu i pozovu na Pravi put. Nakon što je preselio iz Mekke u Medinu, Muhammed, a. s. oko sedamnaest mjeseci klanjao je namaze okrećući se prema Jerusalemu. Upravo u mjesecu ša'banu, Allah džellešanuhu odgovorio je Muhammedu, a.s. na njegove dove saopštivši mu da se ponovo zajedno sa svojim sljedbenicima u namazu okreće prema Svetom hramu u Mekki.
Mjesec ša'ban je vjesnik nadolazećeg najdražeg gosta, mubarek mjeseca ramazana. Središnja, petnaesta noć ša'bana, lejletu-l-berat, noć je u kojoj intenzivnije tražimo zaštitu i oslobađanje od Vatre, noć šefa'ata – zagovora Muhammeda, a.s., te noć oprosta.
Muaz ibn Džebel prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,U petnaestoj noći ša'bana Allah džellešanuhu pogleda sva Svoja stvorenja i svima oprosti izuzev mušriku – idolopokliniku, i mušahinu – onome čije je srce ispunjeno mržnjom i neprijateljstvom prema drugom muslimanu.“
Nastavi čitati

Najčitanije