Connect with us

Religija

Budi zahvalan Allahu na blagodatima

Published

on

Je li bezazlena blagodat to što možeš hodati, a znaš da postoje sakati ljudi, koji ne hodaju?! Je li zanemarivo to što možeš spavati, a znaš da postoje ljudi koje peku oči, pa ih muči nesanica?! Trebaš li zaboraviti to što ti bez poteškoće konzumiraš lijepu hranu i hladnu vodu, a možda baš u tvojoj blizini žive ljudi koji to ne mogu?!

Razmišljaj i spominji Allahove, dželle šanuhu, blagogodati jer su one svugdje prisutne i ne mogu se nabrojati:

“Čak i kad biste Allahove blagodati brojali, ne bite ih nabrojali…“ (Ibrahim,34). Čovječe, posjeduješ ovosvjetske blagodati, a nisi ih svjestan. Zdrav si, na sigurnome, opskrbljen, uživaš u blagodati svježeg zraka, konzumiranje pitke vode, nisi slijep, niti nijem, niti sakat: “…i da vas izdašno dariva Svojim blagodatima, i vidljivim i nevidljivim?!“ (Lukman, 20); “…pa, koju blagodat Gospodara svog vi poričete?!“ (Er-Rahman, 13)

Je li bezazlena blagodat to što možeš hodati, a znaš da postoje sakati ljudi, koji ne hodaju?! Je li zanemarivo to što možeš spavati, a znaš da postoje ljudi koje peku oči, pa ih muči nesanica?! Trebaš li zaboraviti to što ti bez poteškoće konzumiraš lijepu hranu i hladnu vodu, a možda baš u tvojoj blizini žive ljudi koji to ne mogu?!

Razmlisli o blagodati sluha, i o tome da te je Svemogući Allah poštedio gubitka ovog dara! Uoči na sebi blagodat vida i to da te Allah sačuvao od sljepila! Primjeti ljepotu svoje kože, i znaj da je Allah Taj Koji te je sačuvao od šuge i kožnih bolesti! Imaj na umu da si razuman, da te je Gospodar poštedio ludila i maloumnosti…

Bi li svoj vid dao za brda zlata?! Ili bi sluh, možda, zamijenio, dao, za brda srebra?! Ili bi, možda, pristao blagodat govora zamijeniti za najljepše palače?! A bi li svoje ruke zamijenio za ogrlice od bisera i dragog kamenja?! Uistinu, uživaš u oblinama, velikim blagodatima, ali toga nisi svjestan.

Zašto si ponekad zabrinut, tužan i potišten, a imaš dovoljno kruha, vode, grijanje u stanu, miran san i zdrav si?! Da ti je imati ono što nemaš, a zaboravljaš se zahvaliti na onome što već imaš. Također, uznemirit ćeš se i zbog neuspjeha u poslovanju, a u tvojim su rukama ključevi sreće, darova, blagodati…

Da razmišljamo i budemo zahvalni, poruka je Allahova: “…i u vama samima, zar ne vidite?!“ (Ez-Zarijat, 21). Pokušaj razmisliti o sebi, o blagodati porodice, o domu, o radnom mjestu, o zdravlju, o prijateljima i, uostalom, o svim blagodatima ovog svijeta, ali nemoj biti jedan od onih u vezi s kojima je Sveznajući Allah rekao: “Oni priznaju: blagodat je od Allaha, i potom blagodat poriču, a mnogi od njih su nevjernici.“ (En-Nahl, 83).

Izvor: ”Trideset razloga da budeš sretan”
Autor: Aid el-Karni
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić

Religija

Darivanje i presađivanje organa u šerijatskom pravu

Published

on

Doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način. Vitalni organi se mogu darovati samo nakon nastupanja smrti u bolnici, ako se davalac za to unaprijed pismeno izjasnio, ako su organi zdravi i nakon što se medicinski ustanovi definitivna smrt davaoca organa.

 

Savremeno doba naglog i nezaustavljivog naučno-informacijskog progresa u svim sferama i aktivnostima ljudskog života nameće muslimanima obavezu da se jasno odrede prema određenim pojavama i pitanjima. Sa tim pitanjima se nisu sretali muslimani prije nas, to su pitanja samo našeg vremena, prema kojima se možemo odnositi pozitivno ili negativno, prihvatiti ih ili odbaciti, ili možemo uvjetovati njihovo prihvatanje.

Takva su na primjer pitanja iz oblasti savremene medicine poput kloniranja, genetike, vještačke oplodnje, darivanje i presađivanje organa.

Obeveza šerijatskih pravnika je da ljudima u duhu vremena i uvažavajući njihove realne potrebe ponude nove odgovore na sva novonastala pitanja, vodeći računa o obaveznosti očuvanju temeljnih islamskih principa i pravila.

Prostranost šerijata

Allahovom milošću, naša vjera je uzvišena a šerijat dovoljan pravni okvir za svako vrijeme i prostor. Šerijatsko pravo svojim intencijama, principima, pravilima i propisima ima rješenja za takva pitanja. Zakonodavac Šerijata je Gospodar ljudi i On najbolje zna šta je dobro ili loše za ljude.

O propisima se u Objavi načelno govori i samo neki su detaljno normirani.

Oni se razumijevaju  iz općih fikhsih pravila koja uvažavaju često nužne i nepredvidive životne situacije. Ulema je odobrila princip po kojem se pravno mišljenje (fetva) može promijeniti sa promjenom vremena, mjesta, običaja i stanja ljudi.

Odgovor postoji

Islam nikad nije ostao bez odgovora na neku novu situaciju ili pojavu.

Islamski pravnici su u svakom vremenu nalazili odgovore na izazove sa kojima su se prvi puta sretali. Tako je i danas. Možemo govoriti o fikhu medicine u savremenom dobu na način da islamski pravnici putem akademija šerijatskog prava ili Islamske organizacije za medicinske znanosti tokom redovnih godišnjih višednevnih susreta sa medicinskim stručnjacima zajednički analiziraju i iznalaze odgovore na takva pitanja.

Legitimnost liječenja u šerijatu

Jedno od takvih pitanja jeste i darivanje i presađivanje ljudskih organa, kod nas poznato i kao transplantacija organa.

Ono je u šerijatu pozicionirano u oblasti liječenja ljudi, o kojem Poslanik, a.s., kaže: „Liječite se, o Allahovi robovi, zaista je Allah taj koji je spustio bolest i spustio lijek“.

Odgovarajući beduinima koji su ga pitali trebaju li se liječiti, poručio je njima i nama da: „Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, poznat onima koji ga poznaju a nepoznat onima koji ga ne poznaju“. Na pitanje ashaba da li se liječenjem može promijeniti Božije određenje, Poslanik, a.s., je odgovorio: „Ono je dio Allahovog određenja“.

Čitajući životopis (siru) Poslanika, a.s, nalazimo slučaj ashaba Katade ibn Numana, r.a., kojem je u bici na Bedru ili Uhudu izbijeno oko, sa kojim on dolazi Poslaniku, a.s., koji mu postavlja oko na njegovo ranije mjesto, poslije čega ovaj ashab postaje jedan od ljudi sa najboljim vidom. Pojedini istraživači spominju pomenuti slučaj kao poslaničku nadnaravnost (mudžizu) ali i kao moguće prvo presađivanje organa.
Klasični hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici u svojim temeljnim pravnim djelima spominju mogućnost i uvjete obdukcije i presađivanja organa poznatih u njihovo doba. Azharska ulema je 1936. donijela fetvu o dozvoljenosti obdukcije i darivanja krvi.

U Jordanu je 1956. donesen Zakon o korištenju očiju umrlih osoba za medicinske potrebe. Najpoznatije fetve o darivanju organa su Fetva Jordanskog vijeća za fetve o uzimanju organa od druge žive ili umrle osobe iz 1977. godine, fetva Rabitine Akademije fikha o presađivanju organa iz 1985. i 1988. godine, broj 26, i 54-58. Najpoznatija savremena institucija za proučavanje savremenih medicinskih pitanja je kuvajtska Islamska organizacija za medicinske znanosti koja organizira godišnje susrete šerijatskih pravnika i ljekara.

Mišljenje šerijatskih pravnika o doniranju organa

Osnova u svim stvarima je dozvoljenost (el-aslu alel ibahati), za njih se ne mora imati šerijatski validan dokaz (delil), ali mora za ono što je zabranjeno. Ne postoji dokaz o zabranjenosti doniranja organa. Tačno je da je stvarni vlasnik ljudskog tijela Allah, dž.š. koji je vlasnik svega. Istina, čovjek može donirati neki organ jednako kao i pokloniti dio svoga imetka, iako je u stvarnosti i taj imetak Božije vlasništvo. Imovina je Božiji dar i opskrba ljudima, pa opet čovjek daje zekat, donacije, trajne (vakufe), jednokratne, obavezne ili dobrovoljne milostinje (sadake). Zašto ne bi mogao darovati dio svoga tijela kada se svi ljudi slažu da se može darovati krv? Bez krvi nema života pa opet je dozvoljeno darivanje. Jednako kao što je ženi dozvoljeno zadojiti dijete druge žene, mlijekom koje je dio nje. Općenito, doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način.

Uvjeti darivanja organa

Starosna dob davaoca, ljekari preporučuju minimalno 21 godinu, a i po šerijatu je to vrijeme pune duhovne zrelosti i poslovne sposobnosti (rušd). Obzirom da se radi o odluci koja može značajno promijeniti uvjete života, odluku može donijeti samo odrasla osoba.
Dobrovoljni izbor davaoca organa, niko nema pravo prisiliti drugoga da daruje organ. Ovdje se darivanje ne može posmatrati kao obavezna pokornost roditeljima (birrul validejn), ono može biti isključivo čin dobre volje (mendub), nikako obaveze (farz).
Medicinski nalazi trebaju ukazivati na veliku vjerovatnoću uspješnosti operacije i razumsko vremensko trajanje tog organa u tijelu primaoca.
Vitalni organi se mogu darovati samo nakon nastupanja smrti u bolnici, ako se davalac za to unaprijed pismeno izjasnio, ako su organi zdravi i nakon što se medicinski ustanovi definitivna smrt davaoca organa.
Nije dozvoljeno unakažavanje leša amputiranjem vanjskih organa radi presađivanja.
Transplantaciju je dozvoljeno uraditi samo onda kada je ona jedino rješenje za ozdravljenje pacijenta.

Prodaja i kupovina ljudskih organa

Šerijat ne poznaje nijedno stanje u kojem ljudsko tijelo ili neki njegov dio može postati predmetom trgovine, na način da se proda ili kupi. Allah, dž.š., je čovjeka odlikovao velikim počastima, te stoga nije dozvoljeno da on postane roba za trgovanje.

Na žalost, siromaštvo nekih ljudi ih prisiljava na čin prodaje vlastitih organa.

Po islamu je to neprihvatljivo. Šerijatski pravnici trgovinu definiraju kao razmjenu jedne vrste imovine za drugu uz obostrani pristanak.

Insan ne može biti imovina i zato je njegova prodaja haram i nelegalna.

Može se nekome ko donira, na primjer, bubreg dati određena nagrada ili iznos na ime zahvalnosti, ali se ne može kupiti na način da bolesnik ponudi za bubreg 10 hiljada a davaoc ne prihvati manje od 12 hiljada. U slučaju da davaoc organa bude neko od rodbine, nema smetnje da mu se uzvrati davanjem poklona. Inače, čovjek, bio on musliman ili nemusliman, se ne može prodati, kao ni slobodna osoba, po hadisu: „Trojici ću ja biti parničar na Sudnjem danu… i čovjeku koji proda slobodnu osobu i za to novac uzme.“
Ukoliko su organi donirani bankama organa ili uzeti nakon smrti u nekoj od nesreća, dozvoljena je kupovina takvih organa od tih ustanova.

Presađivanje organa nemuslimana

Dozvoljeno je zato što organi nisu muslimani, nego su ljudi muslimani. Svaki organ u čovjeku veliča Allaha i tespih Mu čini, kao i cijela priroda. Jednako kao što je muslimanu dozvoljeno uzeti organ od nemuslimana, dozvoljeno mu je da nemuslimanu daruje organ.

Ne mogu nemuslimani biti preči od muslimana u činjenju dobra, pa uzimati a ne uzvraćati darove, po ajetu: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere vaše i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.“

Koji organi se ne mogu darivati

Nije dozvoljeno darivati vitalne organe od kojih zavisi život ili stabilno stanje, kao ni organe reproduktivnog sistema koji i nakon presađivanja nastavljaju reprodukciju genetskog materijala, u cilju očuvanja pripadnosti potomstva biološkim roditeljima. Mnogo etičkih pitanja bi se time otvorilo bedz mogućnosti postizanja konsenzusa oko njih.

Opći principi darivanja organa

Prvo: dozvoljena je transplatacija organa sa jednog na drugo mjesto istog tijela, pod uslovom da je očekivana korist veća od moguće štete, da se to čini kako bi se nadomjestio izgubljeni organ, povratio njegov oblik ili uobičajena funkcija, ili otklonila neprijatnost koja pacijentu pričinjava tjelesnu ili duševnu bol.
Drugo: dozvoljeno je presađivanje organa iz tijela jednog u tijelo drugog čovjeka ukoliko je moguća vlastita reprodukcija istih, poput krvi i kože, i u slučaju da je davalac odrasla osoba sa punim pravom raspolaganja.
Treće: dozvoljeno je presađivanja organa odstranjenog radi određenog oboljenja, poput rožnjače oka.
Četvrto: zabranjeno je presađivanje vitalnog organa na kojem život počiva, poput srca, žive osobe drugoj osobi.
Peto: zabranjeno je presađivanje organa žive osobe ukoliko se time ne bi ugrozio sam život ali bi se u potpunosti ugrozilo stabilno stanje davaoca, poput darivanja obje rožnjače. Ukoliko bi stanje bilo djelomično ugroženo onda je presađivanje uvjetno dozvoljeno.
Šesto: dozvoljeno je presađivanje organa umrle osobe živoj osobi kojoj život ili stabilno stanje ovisi od posjedovanja tog organa, pod uvjetom da davalac organa ili njegov najbliži srodnik daju pismenu saglasnost za to. U izuzetnim slučajevima i kada je identitet davaoca nepoznat, sud može izdati potrebnu saglasnost.
Sedmo: navedeni slučajevi dozvoljenog darivanja organa su valjani samo uz uvjet da se do organa nije došlo putem prodaje organa, jer se ljudski organi ne mogu prodavati, dozvoljeno je davaoca nagraditi i počastiti.
Osmo: svaku drugu situaciju darivanja i presađivanja organa potrebno je posmatrati kao pojedinačne slučajeve i prema njima kao takvim se i odrediti, te u datim okolnostima donijeti pojedinačan stav o njima.

Umjesto zaključka

Navedeno pitanje je vrlo osjetljivo obzirom da se tiče onog najvažnijeg – života ljudi. Kao i mnoge druge plemenite ideje i ova je jako zloupotrebljena. Interesi su teško pomirivi: želja za životom bolesnih i prilika za bogaćenjem pohlepnih. Uspjeh ove i sličnih u osnovi humanih ideja zavisi od povjerenja ljudi u nju. Koliko bude spremnosti da svi imamo približno jednake šanse da dođemo do potrebnog lijeka, toliko će biti i odziva davalaca. Sve ostalo može biti samo lijepa priča. Šerijat je pravda i malo je pitanja o kojima su šerijatski pravnici jednoglasni u stavu da se ovdje mora biti krajnje oprezan i davati fetvu po strožijem mišljenju. Sve u cilju očuvanja prava ljudi i onemogućavanja činjenja još veće nepravde ionako obespravljenim i siromašnim.

Autor: Senad Ćeman

Izvor:islam.ba

Nastavi čitati

Religija

Šerijatski stav o abortusu

Published

on

 

Šerijatski pravnici prilikom definiranja stava o abortusu uzimaju u obzir slijedeće dvije okolnosti:

 

Prva: abortus nakon udahnuća duše u plod je zabranjen (haram) po jednoglasnom stavu (idžma) islamskih pravnika.

Druga okolnost: abortus prije udahnuća duše u plod je:
dozvoljen (džaiz) kod hanefija i šafi‘ija;
dozvoljen prije četrdesetog dana trudnoće kod hanbelija;
apsolutno zabranjen kod malikijskih pravnika kao i kod dijela šafi‘ijskih i hanbelijskih pravnika.

U odnosu na starosnu dob zametka u materici, islamski pravnici pitanje abortusa posmatraju kroz slijedeće tri faze:
– Prva faza: abortus nakon stotinu dvadeset dana od početka trudnoće smatra se nedozvoljenim ubistvom (katlun-nefs elleti harremellah).

Prema pouzdanim hadisima duša biva udahnuta u plod nakon navršenih stotinu dvadeset dana trudnoće, kao što je hadis kojeg prenosi Ibn Mes’ud, r.a.: “Pričao nam je Allahov Poslanik, a.s., a on je istinoljubiv i istinu govori: ‘Čovjek se stvara u utrobi majke četrdeset dana kao sjeme (nutfe). Zatim bude isto toliko vremena zakvačak (‘aleka), pa bude isto toliko kao gruda mesa (mudga). Zatim Allah pošalje meleka da mu udahne dušu, i naredi da mu zapiše četiri stvari: nafaku, dužinu života, njegova djela i hoće li na Ahiretu biti nesretan ili sretan…“ (muttefekun alejhi). Konsenzusom islamskih učenjaka (idžma) abortus nakon tog perioda nije dozvoljen, osim u dva slučaja:
ako pouzdani medicinski nalazi pokažu da je majka životno ugrožena nastavkom trudnoće;
ako se utvrdi da je nastupila smrt ploda u maternici.
– Druga faza: abortus u periodu kraćem od stotinu dvadeset, a dužem od četrdeset dana trudnoće smatra se, prema mišljenju većine islamskih učenjaka (džumhur), zabranjenim (haram) iako Šerijat taj čin ne tretira jednako ubistvu (katlu-n-nefs).

– Treća faza: abortus u periodu kraćem od četrdeset dana trudnoće je, također, zabranjen (haram) po mišljenju većine klasičnih islamskih pravnika i savremenih šerijatskih akademija prava. Na temelju ovog mišljenja se danas daju fetvu po ovom pitanju, smatrajući da:
abortus nije dozvoljen u različitim fazama, osim iz opravdanog šerijatskog razloga i u krajnje ograničenim slučajevima;
abortus u trećoj fazi, u periodu do četrdesetog dana trudnoće, dozvoljen je (džaiz) samo u slučaju legitimnog šerijatskog interesa (masleha) ili otklanjanja očekivane štete (darer mutevekka’a). Nije dozvoljen (gajru džaiz) abortus u ovoj fazi iz bojazni od poteškoća u odgoju djece ili ubjeđenja da je dovoljno to što supružnici imaju od djece.
Islamski učenjaci danas daju fetvu prema gore navedenim fazama, vodeći se time da je abortus štetan po potomstvo, da otvara vrata neredu koji treba prevenirati, shodno 205. ajetu sure El-Bekare: „…nastoji napraviti na Zemlji nered,  ništeći usjeve i potomstvo. – A Allah ne voli nered!“

Na pitanja o abortusu u više navrata je odgovarao i fetva-i-emin IZ u BiH dr. Enes Ljevaković. Odgovori se mogu pogledati na internet stranici: www.rijaset.ba na pitanja naslovljena kao: Asistiranje pri obavljanju abortusa; Abortus u 4. sedmici zbog zdravlja; Abortiranje malformisanog djeteta; Zlostavljanje i abortus; Abortus zbog komplikacija; Stav o abortusu; Abortus; Kefaret za abortus i dr.

Keffaret za abortus

Na pitanje da li je moguće ili je obavezno platiti kefaret (iskup) za namjerno učinjen abortus, fetva-i-emin je odgovorio: „Prema stavu našeg mezheba za namjerno izazvani abortus nije obavezan keffaret, ali je preporučen.

Neke pravne škole (šafi‘ije i hanbelije) smatraju da je keffaret u ovom slučaju obaveza, a ne samo preporuka. Keffaret se ne sastoji u plaćanju, nego u postu dva mjeseca uzastopce, kako se navodi u suri En-Nisa’, 92. ajet. Abortus je zabranjen bez opravdanog razloga u bilo kojoj fazi života zametka, a nakon 120 dana od momenta začeća  apsolutno je zabranjen osim u krajnjoj nuždi, radi spasa života majke.

Za namjerno izazvani abortus neophodno je učiniti teobu i istigfar – pokajanje i traženje oprosta grijeha od Allaha.“

Iz navedenog se može jasno uočiti intencija (mekasid) Šerijata da se abortus ne čini osim u iznim slučajevima krajnje nužde i uvažavanja dijagnoze pouzdanih ljekara o zdravstvenom stanju majke i djeteta. Kao i to da oni koji izaberu abortus iz straha za nafakom čine grijeh i krše zabranu iz 31. ajeta sure El-Isra: „Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.“
Prema pozitivnim zakonskim regulativima u BiH, prekid trudnoće se može izvršiti do navršene desete sedmice trudnoće. Izuzetno se može izvršiti i nakon desete sedmice kada je:
– majka teško zdravstveno ili životno ugrožena,
– moguće na osnovu medicinsko-naučnih saznanja utvrditi da će se roditi dijete sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima,
– do začeća došlo izvršenjem krivičnog djela.

Abortus nakon počinjenog bluda

Ukoliko je plod nastao kao posljedice počinjenog bluda, onda se uz grijeh činjenja bluda činom abortusa, radi uklanjanja rezultata zinaluka, čini jasno neprijateljstvo i prelazak Allahovih granica (hududullah), o čemu se u 1. ajetu sure Et-Talak kaže: „ …To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sâm sebi nepravdu čini. Ti ne znaš, Allah može poslije toga priliku pružiti.“

Abortus u slučaju malformisanog djeteta

Po pitanju medicinskog nalaza koji ukazuje na ozbiljne poteškoće u razvoju ploda i mogućeg deformiteta djeteta nakon poroda, islamski pravnici, općenito gledajući, ne dozvoljavaju uvijek niti kategorički zabranjuju opciju abortusa, ostavljajući postupanje po savjesti i na izbor supružnicima da u dogovoru sa pouzdanim ljekarima donesu vlastitu odluku, oslanjajući se na Allaha i jačinu vlastitog imana.

U praksi, fetva po ovom pitanju se daje po svakom posebnom slučaju, uz uvažavanje liječničke dijagnoze, uz redovnu preporuku da abortus bude izbor samo u krajnjoj nuždi (darura).

Autor: Senad Ćeman

islam.ba

Nastavi čitati

Religija

Poštuj starije dok si mlad cijenit ćete kada ostariš

Published

on

 

Sve što je Allah, dž.š., stvorio ima svoj početak i svoj kraj, samo je On, Uzvišen i Slavljen neka je, oduvijek i zauvijek.

Stvorio je čovjeka u najljepšem liku i obliku, udahnuo dušu u njega, halifom-namjesnikom na zemlji ga postavio i svakom čovjeku vrijeme i dužinu njegovog boravka na ovom svijetu odredio: Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. (An-Nahl, 70.)

 

Nekim osobama  Allah, dž.š., podari dug život i oni duboku starost dožive, pa osjete sve blagodati ali i nedaće i teškoće koje to čovjekovo doba nosi i donosi. Starost je i blagodat i iskušenje kako za čovjeka koji duboku starost doživi tako i za one u njegovoj blizini, za njegovu porodicu, bračnog druga, sinove, kćeri, ali i za sve one koji imaju dodira i koji dođu u kontakt sa starim osobama.

Koliko razmišljamo o starosti koju medicina određuje kao „normalan fiziološki proces u kojem nastupa opće opadanje bioloških sposobnosti organizama“? Koliko razmišljamo i da li se pripremamo za našu eventualnu starost?

Koliko razmišljamo o problemima koje starost donosi, odnosno, kako se danas ophodimo prema starim osobama iz našeg najbližeg okruženja ili pak onim koje sretnemo na ulici, u autobusu ili tramvaju?

Neke od nas ova pitanja zaokupljaju u većoj, neke u manjoj mjeri, dok ima i onih koji se ne opterećuju takvim razmišljanjima i koji se uopće ne obaziru na ovu populaciju, makar se radilo i radi o njihovim roditeljima koje su dužni izdržavati, brinuti se za njih, paziti ih i njegovati.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., od ashaba je zahtijevao da čak i učenje u namazu skrate ukoliko su stare osobe dio džemata: „Ako neko od vas predvodi namaz (imami ljudima u namazu), neka bude umjeren, neka im olakša, ako među njima ima slabih, bolesnih i starih. A kad klanja sam, neka odulji koliko hoće“. (Tirmizi)
Kako bi mladi znali izraziti i pokazati poštovanje prema starijima potrebno je na takvoj vrsti edukacije poraditi dok su još sasvim mali, potrebno im je preko osnovne komunikacije muslimana, preko selama, usaditi osjećaj poštovanja prema starijima, a što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naglasio u hadisu: „Mlađi će nazvati selam starijem, prolaznik onome koji sjedi, dok će manja skupina nazvati selam većoj skupini“. (Buhari)
U našim krajevima pristojno i lijepo ophođenje mlađih članova porodice prema starijima, posebno od strane djece, uvijek je bilo isticano kao velika radost i olakšanje djedovima i nanama jer vrijeme provedeno sa unučadima za njih je najveća sreća i radost. I Muhammed, s.a.v.s., je svojim postupcima želio pokazati ashabima, r.a., kako će se ophoditi prema starijima. Tirmizi bilježi od Enesa b. Malika, r.a., da je rekao: „Došao je neki starac koji je htio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s.. Pošto ljudi oklijevaše da mu naprave mjesto, Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: ‘Ne pripada nama onaj koji nema samilosti prema našim mlađima i poštovanja prema našim starijima’“. (Tirmizi)

Trend marginalizacije prava starih osoba

U ophođenju prema starijima posebno poštovanje i pažnju trebamo iskazati prema našim roditeljima koji duboku starost dožive.

U sredini u kojoj živimo, u našoj državi kao i u susjednim državama, pa i u svijetu općenito, osjetan je nedostatak poštovanja prema starim osobama ali i manjak poštovanja starih roditelja od strane njihove djece.

Dok današnje društvo, demokratsko društvo nudi mnoge mogućnosti i nova rješenja za brojne probleme i osigurava pravdu, jednakost i ravnopravnost svih ljudi bez obzira na vjeru, spol, starosnu dob, i u kojem se pojedinci bore i zalažu za prava prostitutki i za legalizaciju istospolnih brakova pa čak i za prava životinja-pasa lutalica, dotle se, u isto vrijeme, stare osobe obespravljuju, marginaliziraju, ostavljaju bez zaštite, brige, pomoći, pažnje, njege i ljubavi.

Nedostatak rješenja za ovu populaciju sve je vidljiviji i sve prisutniji pogotovo zbog činjenice da se i naša država polahko pridružuje onim  državama koje nose epitet „država staraca“. Sve je više napuštenih i usamljenih staraca i starica, nerijetko nemoćnih i bolesnih, pa i gladnih i žednih. Najteža kategorija su oni koji su ostavljeni od svojih sinova i kćeri jer oni neće i ne žele da se opterećuju problemima svojih starih i iznemoglih roditelja.

U nešto boljoj situaciji su oni koji nisu ostavljeni od svoje djece ali su ipak uskraćeni „rahatluka pod stare dane“ zbog loše finansijske situacije u kojoj se nalaze njihovi sinovi i kćeri koji nisu u prilici da udovolje potrebama svojih starih i bolesnih roditelja jer nerijetko nemaju novca ni za njihove lijekove.

Čini se da je mali broj sretnika, starih, staraca i starica, djedova i nana, koji „bezbrižno“ provode svoje posljednje ovodunjalučke dane jer se o njima u punom kapacitetu brinu njihova djeca, bilo da žive u zajedničkim porodicama bilo da su se pobrinuli i osigurali im, u njihovoj kući, adekvatnu njegu i pomoć druge osobe u situaciji kad su spriječeni, zbog poslova i obaveza, da se posvete hizmetu svojim roditeljima.

I u posebnu kategoriju spadaju stare osobe koje su smještene u klasične staračke domove ili u one novijeg datuma, domove „kvalitetnog starenja“ – koji osim njege i brige svojim štićenicima nude osmišljene programe u kojima se stare osobe, na razne načine mogu iskazati, osjetiti ispunjeno i kvalitetno provoditi svoje staračke dane. Neke od ovih osoba ne posjećuju njihova djeca, dok druge njihovi sinovi i kćeri redovno posjećuju i odvode na vikende u svoje porodice.

Djecu koja su „smjestila“ roditelje u staračke domove generalno se proziva da su napusitili svoje roditelje iako vrlo često to nije slučaj, iako su dakle, pojedini sinovi i kćeri pokušali na taj način obezbijediti cjelodnevnu pažnju, njegu i brigu za svoje roditelje jer sami to nisu u mogućnosti zbog svojih poslovnih obaveza.

Ovdje će nam se naravno nametnuti ključno pitanje, šta je nama rješenje, na koji način ćemo mi, s obzirom na naše, nerijetko cjelodnevne, obaveze i objektivne mogućnosti, zbrinuti naše roditelje? Koji način njege, brige i pažnje ćemo im pružiti i obezbijediti?

Svako od nas treba pronaći modus kako će svoju obavezu prema starim roditeljima na najbolji mogući način izvršiti i tako bar pokušati djelimice vratiti im „dug“ za njihovu njegu i pažnju, trud i napor koji su uložili dok su nas odgajali.

Allah, dž.š., time nas obavezuje: Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klānjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod  tebe starost dožive ne reci im ni: »Uh!« – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: »Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kada sam bio dijete njegovali!« (Al-Isrā’, 23-24.)
Naš odnos prema roditeljima jeste i biće refleksija našeg odnosa prema starijim općenito.

Ako smo brižni i pažljivi prema svojim starim roditeljima i ako tome i našu djecu podučimo, onda nama a ni našoj djeci neće pričinjavati poteškoću da prema starim osobama budu susretljivi, prijatni i učtivi, te da im nekim lijepim gestama ili sitnim uslugama pokažu da ih poštuju, tako što će ih toplo pozdraviti, pomoći ponijeti namirnice ili im napraviti mjesto u tramvaju.

Podstrek i podsticaj da na ove i slične načine izrazimo pažnju i poštovanje prema starima može i treba da nam budu riječi Muhammeda, s.a.v.s., koji je, u namjeri da ukaže na vezu, uzročno-posljedičnu vezu između ponašanja mladih prema starijima i onog što oni mogu očekivati da će ih zadesiti u starosti shodno svojim postupcima iz mladosti, jednom prilikom kazao: „Svakom mladiću koji iskaže poštovanje prema starijoj osobi zbog njezinih godina, Allah će dodijeliti onoga koji će njemu iskazati poštovanje u starosti.“ (Tirmizi)

Autor: Mensur Malkić

islam.ba

Nastavi čitati

Najčitanije