Connect with us

BiH

“Dječaci ubijani na vratima, Hazima su razapeli na džamiju”: 31 godina od stravičnog zločina HVO-a

Published

on

Na današnji dan prije 31 godina, u zločinačkoj akciji HVO-a, ubijeno je 116 Bošnjaka u mjestu Ahmići. U akciji kodnog naziva “48 sati pepela i dima” najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 82-godišnja starica.

Među ubijenima je bilo jedanaestero djece i 32 žene. Simbol stradanja Ahmića, mjesta kod Viteza, je bila i u potpunosti srušena džamija, čije su fotografije obišle svjetsku javnost.

Tog 16. aprila 1993. godine pripadnici jedinica HVO-a Džokeri i Maturice napali su Ahmiće nakon ezana za sabah-namaz.

Jedan od svjedoka je opisao ovaj monstruozni zločin.

“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!”, opisuje svjedokinja.

Dodaje kako su ih vojnici HVO-a odveli u smrt.

“Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je s mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima”, opis je zločina jedne svjedokinje.

U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić.

Svojevremeno je svojim susjedima Hrvatima poklonio 2.000 m2 zemljišta za izgradnju katoličkog groblja Topola u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka.

Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti.

Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima 16. aprila 1993. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora.

Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.

klix

BiH

Dodik ljut zbog odluke Crne Gore da podrži rezoluciju: “Mogli su se bar zapitati kako će se osjećati blizu 40 posto Srba u toj zemlji”

Published

on

By

Najava crnogorskog premijera Milojka Spajića da će podržati rezoluciju o Srebrenici je moralno, politički i historijski katastrofalna, kazao je predsjednik RS Milorad Dodik.

“Ako nisu vodili računa o stigmi koja se ovom rezolucijom nameće cijelom srpskom narodu, mogli su se bar zapitati kako će se osjećati blizu 40 odsto državljana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi”, kazao je Dodik.

Dodik je napisao na društvenim mrežama da je Milo Đukanović poražen na izborima, ali politika koja je po pravilu na štetu Srba u Crnoj Gori je, kako kaže, nažalost, pobijedila

“To je večeras potvrdio i premijer Spajić”, rekao je Dodik.

Nastavi čitati

BiH

Munira Subašić u UN-u: “S bolom legnem s bolom ustanem, pa zar je moj sin se sastojao od dvije kosti?”

Published

on

By

Predsjednica udruženja Majke Srebrenice Munira Subašić je govorila na UN-ovoj panel diskusiji, prilikom čega je obrazložila zašto je važno podržati rezoluciju, kojom bi se obilježio međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici.

Kroz suze je ispričala ko je ona i koga je sve izgubila u genocidu, zatim se osvrnula na podatke do kojih je došlo udruženje.

“Prema našoj evidenciji, ubijeno je 10.701 osoba, ubijali su bebe koje su tek rađale, ubijali su starce, žene, 1.042 maloljetne djece, ubijali su i sve su to uradili za osam dana, samo zato što su bili muslimani”, kazala je.

Osvrnula se na to koliko je sama brutalnost zločina šokirala majke i preživjele žrtve genocida.

“Na početku mi majke nismo mogle vjerovati da su mogli ubiti tolike ljude i narod, sakupiti i zatrpati u velike masovne grobnice. Mislile smo da su ljudi živi, čekale i nadale se da će doći, međutim kongresmen američki nam je saopćio da su svi mrtvi, a nama je ostao cilj da pronađemo kosti svoje djece, da ih dostojanstveno sahranimo, a da zločinci izađu pred lice pravde”, kazala je.

Govorila je o tome kako je bilo živjeti nakon ovog ogromnog zločina koji se dogodio Bošnjacima Srebrenice te je istaknula ponos zbog toga što su uprkos svemu majke uspjele odgojiti djecu koja ne mrze.

“Cilj nam je bio odgojiti djecu bez mržnje i osvete, naša djeca nisu napravila nijednu osvetu, naša djeca su se školovala, završila dobre škole, umjesto mržnje i osvete, naša djeca su inžinjeri, profesori, govore nekoliko jezika, e to je ponos majki Srebrenice, kako smo uspjele da odgojimo svoju djecu iako smo istjerani, protjerani na ulicu”, rekla je Subašić.

Prisjetila se toga koliko joj je bilo teško kada je pronašla dvije kosti najmlađeg sina: “S bolom legnem s bolom ustanem pa zar je moj sin se sastojao od dvije kosti?”, zapitala se, navodeći da mnoge majke nisu uspjele naći ni jednu jedinu kost.

Na samom kraju, Subašić je naglasila da vlast u RS-u nije dobra i da svi građani u tom entitetu nemaju ista prava, ali kaže kako su obični ljudi dobri i nažalost izmanipulisani.

“Obični narod srpski je dobar i oni ne znaju pravu istinu. Želim da naša djeca budu u miru, da ne dožive ono što su prethodne generacije. Želim da moja unučad imaju prijatelje Srbe, Hrvate, Jevreje i Rome, što više budu sarađivali bit će vrjedniji i bolji”, kazala je.

Također je apelovala na članice UN-a da glasaju za rezoluciju, a onima koji to ne žele uraditi poručila je da će tako “sebe i svoju zemlju gurnuti u nešto što je netačno i da ne pripadaju čovječanstvu”.

Nastavi čitati

BiH

Suljagić u UN-u: Bio sam uvjeren da neću preživjeti susret sa Mladićem, a danas je na mjestu susreta Memorijalni centar Srebrenica

Published

on

By

Danas se u Ujedinjenim nacijama održava panel diskusija posvećena memorijalizaciji genocida u Srebrenici. Obratili su se i oni koji su preživjeli genocid.

“Emir, da nije znao engleski i da nije bio prevodilac, ne bi danas bio sa nama”, rekao je Zlatko Lagumdžija, ambasador BiH pri UN-u i uvodničar na današnjoj panel diskusiji u New Yorku, a predstavljajući direktora Memorijalnog centra u Potočarima, jednog od dva govornika iz Bosne i Hercegovine.

Emir Suljagić se, prije svega, zahvalio svima na do sada iskazanoj solidarnosti, a potom otpočeo emotivan govor kojeg u nastavku prenosimo u cjelosti:

“Kada su oni koji su preživjeli genocid izašli iz šuma istočne Bosne u julu 1995. godine, niko nam nije vjerovao.

Naše priče su bile toliko užasavajuće, tako nezamislive, da su svi odlučili da ne vjeruju.

Da bi užas bio još veći, u najstrašnijoj operaciji čitavog sukoba, posmrtni ostaci žrtava bili su tako temeljno uništeni, nakon ponovljene ekshumacije i ponovnog sahranjivanja – razbacani na više od 2.900 kvadratnih kilometara – da su pojedinačne grobnice često sadržavale samo jednu kost ili čak samo fragment jedne kosti pojedinih žrtava.

U proteklih 29 godina morali smo dokazivati svaki detalj naše muke, iznova i iznova. Ali to smo učinili najsofisticiranijim naučnim metodama dostupnim čovječanstvu. Kao rezultat toga, uspjeli smo dokazati, na primjer, da komadići stakla pronađeni u sekundarnoj masovnoj grobnici 35 kilometara južno od Srebrenice potiču iz primarne masovne grobnice 40 kilometara sjeverno od enklave. Međunarodni istražitelji su pratili čahure od masovnih pogubljenja i masovnih grobnica do pojedinačnog oružja iz kojeg su ispaljene. Srebrenica je bila i ostala poligon za testiranje vodećih metoda DNK identifikacije, primijenjenih u industrijskim razmjerima, poduzetih po prvi put u svijetu, sa izričitom svrhom da se potkrijepi genocid.

Pomogla nam je i činjenica da su počinioci genocida bili toliko uvjereni u svoju nekažnjivost da su dokumentovali svaki aspekt operacije. Znamo ko je i gdje povukao okidač, ko je upravljao teškim mašinama i kada, i odakle je nabavljano gorivo za transport žrtava do mjesta ubistava i za naknadno odlaganje njihovih posmrtnih ostataka. I mi smo sve to dokazali i dokumentovali.

Majke su prešle stotine kilometara da bi svjedočile pred sudovima, na stranim zemljama i stranim jezicima, o ubistvu svoje djece. Sinovi su svjedočili o tome da su posljednji put sklopili ruke svojih očeva i suočili se s onima koji su naredili ili izvršili masovna ubistva. Predugo je izgledalo kao da se borimo da dokažemo svoju osnovnu ljudskost, a posebno ljudskost onih koje smo izgubili. Ponekad se činilo kao da moramo dokazati da oni uopšte postoje, da ih volimo, a da oni vole nas.

Sjećati se i odati počast Srebrenici danas za nas je priznanje vremena kada smo bili uskraćeni za ljudskost. To je priznanje napornog puta koji smo morali proći da bismo potvrdili svoje ljudsko dostojanstvo i svoje pravo na sjećanje i tugu. Naša borba traje do danas. Još uvijek se borimo za vlasništvo nad našim vlastitim narativom, kako bismo osigurali da Srebrenica ne bude potisnuta na marginu historije, svedena na manji događaj u inače mirnom i prosperitetnom dobu.

Prije dvadeset i devet godina stao sam pred Ratka Mladića, potpuno uvjeren da neću preživjeti taj susret. Danas, na samom mjestu našeg susreta, stoji Memorijalni centar Srebrenica, u kojem ja radim kao direktor, dok Mladić sjedi u zatvorskoj ćeliji, ugašena mu je moć, ostavljena da se guši u sjećanju na užas koji su počinili on i njegovi saradnici.

Kao preživjeli, krenuli smo naprijed. Pronašli smo novu svrhu u životu, osnovali porodice, obnovili naše zajednice i njegovali njihov rast. Počinioci, s druge strane, ostaju zarobljeni u prošlosti, izjedani sopstvenom mržnjom. Oni se i dalje drže svojih mračnih, destruktivnih vrijednosti, odbijajući priznati našu ljudskost i karakterizirajući genocid nad nama kao čin oslobođenja. Učimo našu djecu važnosti sjećanja i opraštanja, da je spas u milosrđu i zajednici. Svoju mladost drže zakopanu u ogorčenosti, strahu i gađenju – prema nama, ali i prema njima samima.

Nikada nismo odustali od borbe, bez obzira na izglede. 1995. niko nije vjerovao da imamo šanse. Ipak, evo nas danas, govorimo pred Ujedinjenim nacijama, pred svijetom, uoči prijedloga za usvajanje rezolucije o međunarodnom obilježavanju genocida u Srebrenici. Naše prisustvo ovdje – i fizički i simbolički – je kulminacija napora cijele jedne generacije, koja se odvijala više od tri decenije. Mnogi koji su preživjeli pokolj 1995. godine nisu doživjeli ovaj trenutak, ali duboko sam svjestan da stojimo na njihovim ramenima i u njihovoj sjeni. A danas smo tu da osiguramo da generacije koje dolaze imaju sama ramena na koja će stati. Jer sjećati se znači afirmirati našu ljudskost i afirmirati našu slobodu.

Zahvaljujemo se svakom od vas na podršci i solidarnosti. I pozivamo vas da nas posjetite u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini, uključujući i vas danas ovdje koji još uvijek negirate historijske i naučne činjenice. Dođite u Srebrenicu. To je sveto tlo. Dođite u Srebrenicu i dozvolite da sjećanje na naše mrtve preobrazi vaš život. Dođite u Srebrenicu i vidite trijumf ljudskog duha, našeg ljudskog duha. Dođite u Srebrenicu i pridružite nam se u našoj borbi za pravdu”, poručio je direktor Memorijalnog centra u Srebrenici.

Podsjetimo, došlo je do odgađanja glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici koje se u UN-u trebalo desiti drugog maja. Umjesto na ovaj datum, uslijedit će nešto kasnije, a sve kako bi se tekst rezolucije poslao na reviziju ukoliko zemlje članice UN-a imaju još neke prijedloge na tekst.

N1

Nastavi čitati

Najčitanije