Connect with us

Religija

Hadiska podloga u običajima Bošnjaka: Higijena i pripreme za namaz

Published

on

Vjera islam traži od svojih sljedbenika apsolutnu duhovnu i tjelesnu čistoću i urednost.

Ponašanje u toaletu

Pošto je to mjesto za fiziološke potrebe, muslimani ulaze tamo lijevom nogom. Pojedini znaju i dovu koja se tom prilikom prouči:

اَللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنَ الْخُبْثِ وَالْخَبَائِثِ

Allahumme inni euzu bike minel-hubsi vel-habais.

„Gospodaru moj, tražim zaštitu kod Tebe od svega štetnog i lošeg.“[1]

U našim kućama, u toaletu se obavezno nalazi voda i pribor za ličnu higijenu. Redovno se vrši pranje poslije velike i male nužde. Enes ibn Malik prenosi ovaj događaj:

أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ دَخَلَ حَائِطًا وَتَبِعَهُ غُلَامٌ مَعَهُ مِيضَأَةٌ هُوَ أَصْغَرُنَا فَوَضَعَهَا عِنْدَ سِدْرَةٍ فَقَضَى رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ حَاجَتَهُ فَخَرَجَ عَلَيْنَا وَقَدِ اسْتَنْجَى بِالْمَاءِ

„Jednom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ušao u palmovik, tom prilikom ga je pratio jedan dječak koji je nosio bardak. Bio je najmlađi od nas. Ostavio je bardak kod jednog lotosovog drveta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., se, nakon obavljene nužde, oprao vodom, a zatim došao među nas.“[2]

Samo pranje i doticanje stidnih mjesta nije dozvoljeno desnom, već se to čini lijevom rukom. To je poznato iz ovog hadisa:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لَا يُمْسِكَنَّ أَحَدُكُمْ ذَكَرَهُ بِيَمِينِهِ وَهُوَ يَبُولُ وَلَا يَتَمَسَّحْ مِنَ الْخَلَاءِ بِيَمِينِهِ

„Neka niko od vas ne drži svoj spolni organ desnom rukom dok mokri; neka se ne čisti (pere) poslije nužde desnom rukom…“[3]

عَنْ عَائِشَةَ قَالَتْ كَانَتْ يَدُ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ الْيُمْنَى لِطُهُورِهِ وَطَعَامِهِ وَكَانَتْ يَدُهُ الْيُسْرَى لِخَلَائِهِ وَمَا كَانَ مِنْ أَذًى

„Desna ruka Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bila je za čišćenje i jedenje, a lijeva za pranje poslije nužde i druge neprijatnosti.“[4]

Kod obavljanja nužde muslimani znaju da se tada ne okreće zadnjom ili prednjom stranom tijela prema kibli. Tako i kod gradnje kuća vodi se računa da toalet nije okrenut u smjeru kible. O tome govori i naredni hadis:

إِذَا أَتَيْتُمُ الْغَائِطَ فَلَا تَسْتَقْبِلُوا الْقِبْلَةَ وَلَا تَسْتَدْبِرُوهَا بِبَوْلٍ وَلَا غَائِطٍ وَلَكِنْ شَرِّقُوا أَوْ غَرِّبُوا

„Kada hoćete da obavite malu ili veliku fiziološku potrebu ne okrećite se ni prednjom niti zadnjom stranom prema Kibli, nego se okrenite prema istoku ili zapadu.“[5]

Obavljanje nužde vrši se čučeći ili, po potrebi sjedeći, a nije dozvoljeno to činiti stojeći, jer je tada gotovo nemoguće sačuvati se mokraće da ne ode na tijelo ili odjeću. Tada osoba ne bi bila čista za namaz. Tu zabranu i čuvanje od mokraće vidimo iz narednih hadisa:

نَهَى أَنْ يَبُولَ الرَّجُلُ قَائِمًا

„Alejhisselam je zabranio da se mokrenje vrši stojeći.“[6]

اِسْتَنْزِهُوا مِنَ الْبَوْلِ فَإِنَّ عَامَّةَ عَذَابِ الْقَبْرِ مِنْهُ

„Čuvajte se mokraće, jer je većina kaburske kazne zbog nje.“[7]

Naš narod se čuva da ne vrši nuždu po putevima, u vodu, po hladovima i drugim mjestima kojima se prolazi i na kojima se zadržava. Upravo tako slijedi i upozorenje Poslanika s.a.v.s.:

اِتَّقُوا الْمَلَاعِنَ الثَّلَاثَةَ الْبَرَازَ فِي الْمَوَارِدِ وَقَارِعَةِ الطَّرِيقِ وَالظِّلِّ

„Čuvajte se troga što prokletstvo izazivaju: obavljanje velike nužde na izvorima vode, na otvorenom putu i u hladu.“[8]

Tokom obavljanja nužde nema razgovora, pjevanja i slično. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

لَا يَخْرُجِ الرَّجُلَانِ يَضْرِبَانِ الْغَائِطَ كَاشِفَيْنِ عَنْ عَوْرَتِهِمَا يَتَحَدَّثَانِ فَإِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَجَلَّ يَمْقُتُ عَلَى ذَلِكَ

„Neka dvojica ne idu da obave veliku nuždu, pa da čučnu razgovarati otkrivenih stidnih mjesta. Allah to, zbilja, mrzi.“[9]

Abdest

Svaki musliman dobro zna da nema namaza bez abdesta. Upravo tako je Poslanik, s.a.v.s., rekao u hadisu:

لَا تُقْبَلُ صَلَاةُ مَنْ أَحْدَثَ حَتَّى يَتَوَضَّأَ

„Ne prima se namaz onoga koji je bez abdesta, sve dok abdest ne uzme.“[10]

Abdest se uzima na najljepši način, potpuno perući propisane dijelove tijela. Narod ima običaj reći da perući određene dijelove tijela, dok se abdest uzima, sapiraju se i grijesi koji se sa njima čine. Poslanik, s.a.v.s. je govorio:

مَنْ تَوَضَّأَ فَأَحْسَنَ الْوُضُوءَ خَرَجَتْ خَطَايَاهُ مِنْ جَسَدِهِ حَتَّى تَخْرُجَ مِنْ تَحْتِ أَظْفَارِهِ

„Ko uzme abdest na najljepši način izlaze grijesi iz njegova tijela, pa čak i ispod njegovih nokata.“[11]

إِذَا تَوَضَّأَ الرَّجُلُ كَمَا أُمِرَ، ذَهَبَ الْإِثْمُ مِنْ سَمْعِهِ، وَبَصَرِهِ، وَيَدَيْهِ، وَرِجْلَيْهِ

„Kada čovjek uzme abdest onako kako je naređeno, odlaze grijesi s njegovih ušiju, očiju, ruku i nogu.“[12]

U poznatim hadisima pojašnjen je način i redosljed pranja pojedinih dijelova tijela kod abdesta. Ovom prilikom navodim hadis koji govori o pranju vrata, gdje je Poslanik s.a.v.s. rekao:

مَنْ تَوَضَّأَ وَمَسَحَ عُنُقَهُ وَقِيَ الْغِلَّ يَوْمَ الْقِيَامَةِ

„Ko se abdesti pa potare vrat sačuvao se okova na Sudnjem danu.“[13]

Osim za namaz, abdest se uzima i kada se uči Kur'an kao i kod drugih ibadeta. U hadisu se kaže:

لاَ يَمَسُّ الْقُرْآنَ إِلاَّ طَاهِرٌ

„Ko nema abdesta (nije čist) neka ne dodiruje Kur'an.“[14]

Ima navika kod naroda da se konstantno bude pod abdestom i da odlazi na spavanje sa abdestom. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

مَنْ بَاتَ طَاهِرًا بَاتَ فِي شِعَارِهِ مَلَكٌ فَلاَ يَسْتَيْقِظُ إِلاَّ قَالَ الْمَلَكُ اللَّهُمَّ اغْفِرْ لِعَبْدِكَ فُلاَنٍ

„Ko zanoći čist (sa abdestom), zanoći u njegovoj blizini melek, pa se neće probuditi, a da melek ne kaže: Allahu moj, oprosti ovome Svome robu.“[15]

Učenje dova kod abdesta

Što se tiče dova za vrijeme abdesta naš narod je učio i više nego je propisano tzv. abdesluke, za svaki dio tijela koji pere. Međutim, svi znaju da se treba donijeti nijjet i početi Bismillom (U ime Allaha) i na kraju proučiti Kelimei – šehadet. Tako stoji i u hadisima:

لَا صَلَاةَ لِمَنْ لَا وُضُوءَ لَهُ وَلَا وُضُوءَ لِمَنْ لَمْ يَذْكُرِ اسْمَ اللَّهِ تَعَالَى عَلَيْهِ

„Nema namaza onaj koji je bez abdesta, a nema abdesta onaj koji nije spomenuo Allahovo ime za vrijeme njegova uzimanja.“[16]

يَا أَبَا هُرَيْرَةَ إِذَا تَوَضَأْتَ فَقُلْ بِسْمِ اللهِ وَالْحَمْدُ للهِ فَإِنَّ حَفَظَتَكَ لاَ تَبْرَحُ تَكْتُبُ لَكَ الْحَسَنَاتِ حَتَّى تَحْدُثَ مِنْ ذَلِكَ الْوُضُوءِ

„O Ebu Hurejre, kada uzimaš abdest reci: Bismillahi i El-hamdulillah, jer će ti tvoji čuvari (meleki) time stalno pisati dobra djela, sve dok ne izgubiš taj abdest.“[17]

مَنْ تَوَضَّأَ فَقَالَ أَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَحْدَهُ لَا شَرِيكَ لَهُ وَأَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ إِلَّا فُتِحَتْ لَهُ أَبْوَابُ الْجَنَّةِ الثَّمَانِيَةُ يَدْخُلُ مِنْ أَيِّهَا شَاءَ

„Ko uzme abdest pa prouči Ešhedu en la ilahe illallah, vahdehu la šerike leh. Ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh, otvoriće mu se (svih) osam džennetskih kapija da uđe na koju hoće.“ U drugoj predaji se dodaje:

اللَّهُمَّ اجْعَلْنِي مِنَ التَّوَّابِينَ وَاجْعَلْنِي مِنَ الْمُتَطَهِّرِينَ

„Moj Bože učini me od onih koji se kaju (tevbu čine) i od onih koji se čiste.“[18]

Obzirom da su u našim krajevima periodi hladnog vremena, tokom zime, treba više volje i hrabrosti da se abdest uzima i u takvim uslovima. To su Bošnjaci muslimani rado činili, i na putu i kod kuće, ne koristeći čak ni olakšice mesha. O tome govori i ovaj hadis:

مَنْ أَسْبَغَ الْوُضُوءَ فِي الْبَرْدِ الشَّدِيدِ كَانَ لَهُ مِنَ الْأَجْرِ كِفْلاَنِ

„Ko potpuno uzme abdest po izuzetno hladnom vremenu, imat će za to dvostruku nagradu.“[19]

Brisanje peškirom nakon abdesta

Naš svijet ima običaj da peškirom briše lice i ruke nakon abdesta. Odvajaju se posebno peškiri za domaćine, a posebno za musafire. I zato ima podloga u hadisima:

كَانَ لِرَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خِرْقَةٌ يُنَشِّفُ بِهَا بَعْدَ الْوُضُوءِ

Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., imao je krpu kojom se brisao nakon uzimanja abdesta.[20]

نَهَى النَّبِيُّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَنْ يَمْسَحَ الرَّجُلُ يَدَهُ بِثَوْبِ مَنْ لَمْ يَكْسُهُ

Alejhisselam je zabranio da čovjek briše svoje ruke peškirom drugoga, koga dotični ne odijeva.[21]

Šta kvari abdest

Osim poznatih razloga zbog kojih se gubi abdest, kao što su fiziološke potrebe, spavanje i drugi, naš narod ima običaj upozoriti da treba obnoviti abdest ako je neko slagao, nekog ogovarao ili klevetao ili počinio sličan grijeh.

اَلْحَدَثُ حَدَثَانِ : حَدَثٌ مِنْ فِيكَ ، وَحَدَثٌ مِنْ نَوْمِكَ ، وَحَدَثُ الْفَمِ أَشَدُّ : الْكَذِبُ وَالْغِيبَةُ

„Abdullah ibn Abbas i Aiša r.a. kažu: Na dva načina se gubi abdest: od spavanja i od usta, a ovaj od usta je gori, a to je laž i ogovaranje.“[22]

عَنْ مُحَمَّدِ بْنِ سِيرِينَ قَالَ : قُلْتُ لِعَبِيدَةَ : مِمَّ يُعَادُ الْوُضُوءُ ؟ قَالَ : مِنَ الْحَدَثِ وَأَذَى الْمُسْلِمِ . قَالَ : وَكَانَ شَيْخٌ يَمُرُّ بِمَجْلِسٍ لَهُمْ ، فَيَقُولُ : ” تَوَضَّئُوا ، فَإِنَّ بَعْضَ مَا تَقُولُونَ شَرٌّ مِنَ الْحَدَثِ

„Muhammed ibn Sirin je upitao Ubejda zbog čega se abdest mora ponoviti? On reče: Zbog obavljanja nužde i uznemiravanja muslimana. Muhammed dalje kaže: On bi ponekada prošao pored skupine ljudi i rekao: Obnovite abdest, jer to što ste govorili gore je od obavljanja nužde.“[23]

Pranje zuba

U svojoj ličnoj higijeni, muslimani su uvijek vodili računa o pranju, čišćenju i čuvanju zuba. Misvak je četkica od drveta sa veoma korisnim sastojcima za čišćenje zuba. Tek sada nauka potvrđuje koliko je misvak zdrav i koristan za zube i desni. Misvak je draga hedija koju naše hadžije donose sa hadža.

Kada su na ratištima sa muslimanima izvidnice neprijateljske vojske vidjele kako njihovi vojnici muslimani masovno čiste i peru zube, rekli su: „Oštre zube da nas kolju.“

Zubi se peru i jutrom i navečer, redovno iza jela i kod uzimanja abdesta. Evo hadisa koji potvrđuju i ovu praksu muslimana:

لَوْلَا أَنْ أَشُقَّ عَلَى أُمَّتِي لَأَمَرْتُهُمْ بِالسِّوَاكِ مَعَ كُلِّ وُضُوءٍ

„Da neću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im korištenje misvaka kod svakog abdesta.“[24]

اَلسِّوَاكُ مَطْهَرَةٌ لِلْفَمِ مَرْضَاةٌ لِلرَّبِّ

„Misvak čisti usta i čini zadovoljnim Gospodara.“[25]

Gusul – kupanje

Muslimani u cilju čišćenja, čuvanja zdravlja, i radi obavljanja pojedinih ibadeta, se redovno kupaju. Uoči petka ili u petak, to čini cijela familija. To potvrđuje i hadis Poslanika s.a.v.s.:

غُسْلُ الْجُمُعَةِ وَاجِبٌ عَلَى كُلِّ مُحْتَلِمٍ

„Vjerska je dužnost svakog punoljetnog muslimana da se petkom okupa.“[26]

Također, poznata je praksa muslimana da se za svoje praznike Bajrame, prije polaska u džamiju okupaju, lijepo obuku i namirišu. To je praksa i Poslanika s.a.v.s.:

عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ قَالَ كَانَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَغْتَسِلُ يَوْمَ الْفِطْرِ وَيَوْمَ الْأَضْحَى

„Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi se okupao na Ramazanski i Kurban – bajram.“[27]

Osoba, kada osvane džunup, treba nastojati da se odmah okupa da ne hoda po kući ili vani nečist. Naši stari su to činili i po zimi probijajući led da se okupaju, rizikujući čak i zdravlje. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

لَا تَدْخُلُ الْمَلَائِكَةُ بَيْتًا فِيهِ صُورَةٌ وَلَا كَلْبٌ وَلَا جُنُبٌ

„Meleki ne ulaze u kuću u kojoj je slika (kip), pas i džunup osoba.“[28]

Prirodna obilježja (fitreti) muslimana

Da bi znali o čemu je riječ, navest ću prvo hadis Poslanika s.a.v.s:

اَلْفِطْرَةُ خَمْسٌ أَوْ خَمْسٌ مِنَ الْفِطْرَةِ الْخِتَانُ وَالِاسْتِحْدَادُ وَتَقْلِيمُ الْأَظْفَارِ وَنَتْفُ الْإِبِطِ وَقَصُّ الشَّارِبِ

„Ljudska priroda je petero ili petero je od ljudske prirode (tj. od sunneta): sunećenje, brijanje stidnih mjesta, rezanje nokata, brijanje ispod pazuha i skraćivanje brkova.“[29]

U hadisu se prvo spominje sunećenje male muške djece, što muslimani redovno praktikuju i teško bi našli nekog sa muslimanskim imenom da nije osunećen. Sada medicina dokazuje kako je to preventiva od bolesti polnih organa, olakšava intimne odnose, postiže higijenu intimnih mjesta, a ovaj sunnet muslimani praktikuju još od Ibrahima, a.s., Sada ovo obrezivanje u velikom broju vrše i nemuslimani, iz gore navedenih razloga.

I ostale nabrojane stvari u spomenutom hadisu su redovna praksa i ustaljen običaj muslimana da bi lakše održavali čistoću određenih dijelova tijela u cilju lične higijene. Naš narod ima običaj kazati da svaki četrdeset dana treba ukloniti dlake ispod pazuha i stidnih mjesta, a tako je navedeno i u hadisu Poslanika, s.a.v.s:

قَالَ أَنَسٌ وُقِّتَ لَنَا فِي قَصِّ الشَّارِبِ وَتَقْلِيمِ الْأَظْفَارِ وَنَتْفِ الْإِبِطِ وَحَلْقِ الْعَانَةِ أَنْ لَا نَتْرُكَ أَكْثَرَ مِنْ أَرْبَعِينَ لَيْلَةً

Enes b. Malik je rekao: „Vremenski nam je propisano da skraćivanje brkova, odsijecanje nokata, brijanje dlaka ispod pazuha i uklanjanju dlaka sa stidnih mjesta ne ostavljamo više od četrdeset noći.“[30]

U drugim sahih hadisima je navedeno i puštanje brade, što je bila redovna praksa naših djedova i predaka. I sada vidimo slike njihovih urednih i lijepih brada. Običaj je bio da se brada pusti na 40 dana prije Kurban – bajrama i da se na bajram iza sabah-namaza obznani da je taj i taj pustio bradu i da mu hodža prouči dovu za bradu, a da prisutni aminaju. Nakon bajram namaza dotičnome se čestita i bajram i puštanje brade.

Za vrijeme prethodnog društvenog sistema jedno vrijeme brada je bila potisnuta. Sada se ponovo mogu vidjeti brade, čak i kod omladine. Brada je sunet, prirodno obilježje i ukras muškaraca, bez obzira što to praktikuju i drugi narodi. Muhamed, s.a.v.s., je rekao:

أَحْفُوا الشَّوَارِبَ وَأَعْفُوا اللِّحَى

„Kratite brkove, a brade puštajte.“[31]

Mokraća male djece

Muslimani znaju da je mokraća teška nečistoća, i da treba čuvati svoje tijelo i odjeću od nje. Zato se redovno pere i iza velike i iza male nužde i gotovo svakodnevno mijenja intimna garderoba.

Slušao sam naše nene kako govore da mokraća malih beba, koje doje, nije toliko nečista i da se to ne mora intenzivno prati i mijenjati ako umokri malo dijete. To navodim zbog hadisa koji se nalazi u Muslimovom Sahihu:

أَنَّ ابْنَهَا ذَاكَ بَالَ فِي حَجْرِ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَدَعَا رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ بِمَاءٍ فَنَضَحَهُ عَلَى ثَوْبِهِ وَلَمْ يَغْسِلْهُ غَسْلًا

Ubejdullah je prenio: „Rekla mi je da je njen sin mokrio u krilu Allahovog Poslanika s.a.v.s., pa je Poslanik zatražio vodu i poprskao po svojoj odjeći i nije je prao.“[32]

Propisno i lijepo oblačenje

Kod uslova za valjanost namaza je propisno oblačenje. Pristojno oblačenje muslimani, inače, praktikuju kad god izlaze i pojavljuju se u javnosti. Potpuno odudara od naše tradicije oblačenja vidjeti muškarce u kratkim pantalonama a pogotovo žene oskudno odjevene. Ženama je zabranjena tijesna, kratka i prozirna odjeća. Svi narodi imaju svoju nacionalnu odjeću i način odjevenja, a tako i muslimani na prostorima Balkana. Kod oblačenja, najvažnije je da garderoba bude pristojna i čista. Muhammed s.a.v.s. je govorio:

أَحْسِنُوا لِبَاسَكُمْ وَأَصْلِحُوا رِحَالَكُمْ حَتَّى تَكُونُوا كَأَنَّكُمْ شَامَةٌ فِي النَّاسِ

„Oblačite lijepu odjeću i uredite vaše jahalice (prevozna sredstva), da budete uzor i ugled u narodu.“[33]

لَا يَقْبَلُ اللهُ صَلَاةَ حَائِضٍ إِلَّا بِخِمَارٍ

„Punoljetnoj ženi namaz neće biti primljen ukoliko klanja bez mahrame.“ [34]

خَمِّرْ فَخِذَكَ يَامَعْمَرُ فَإِنَّ الْفَخِذَ عَوْرَةٌ

Ashabu Džerhedu Poslanik je rekao: „Pokrij svoje bedro, jer je ono stidni dio tijela.“[35]

Iako kapa na glavi nije obavezna za namaz, naši stariji su tradicionalno nosili kape. Preneseno je i da je Allahov Poslanik tako činio:

كَانَ لِرَسُولِ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَلَنْسُوَةٌ.

„Allahov Poslanik je nosio kapu.“[36]

Autor: Ishak Sedić

[1] Buharija, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, hadis br. 142, str. 77.

[2] Muslim, Muslimova zbirka hadisa, El-Munziri, Prijevod dr. Šefik Kurdić, Knjiga I, hadis br. 115, str. 148.

[3] Muslim, Isto, hadis br. 114, str. 148.

[4] Ahmed i Ebu Davud, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 100.

[5] Muslim, Muslimova zbirka hadisa, El-Munziri, Prijevod dr. Šefik Kurdić, Knjiga I, hadis br. 109, str. 145.

[6] Ibnu Madže, – hasen, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1785.

[7] Ibnu Huzejme u svome Sahihu, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 66.

[8] Ebu Davud, Ibnu Madže, Ibnu Hibban, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 78.

[9] Ebu Davud, Taberani, – pouzdani prenosioci, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 78.

[10] Buharija, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 82.

[11] Muslim, Isto, str. 84.

[12] Taberani – hasen, Et-tergibu vet-terhib, Prijevod dr. Sulejman Topoljak, hadis br. 64.

[13] Dejlemi u Musnedul-firdevsu sa slabim senedom, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 99.

[14] Taberani u svom Velikom mu'adžemu, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1940.

[15] Ibnu Hibban, merfu’ hadis, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 83.

[16] Ahmed, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 90.

[17] Taberani sa dobrim senedom, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 90.

[18] Tirmizi, – sahih, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 102.

[19] Taberani, – hasen, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1537.

[20] Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, Knjiga I, hadis br. 53, str. 152.

[21] Ebu Davud, – hasen, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1797.

[22] Šu'abul-imani 5/302, Ogranci imana, Prijevod dr. Fuad Sedić, str. 253.

[23] Šu'abul-imani 5/302, Ogranci imana, Prijevod dr. Fuad Sedić, str. 253.

[24] Ahmed, Nesai, Ibnu Huzejme, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 91.

[25] Ahmed, Nesai, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I , str. 92.

[26] Ahmed, Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madže, – sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1082.

[27] Ibnu Madže, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I, str. 130.

[28] Ebu Davud, Nesai, Ibnu Hibban, – sahih, Et-tergibu vet-terhib, El-Munziri, Prijevod dr. S. Topoljak, str. 38.

[29] Muslim, Muslimova zbirka hadisa, El-Munziri, Prijevod dr. Šefik Kurdić, Knjiga I, hadis br. 181, str. 198.

[30] Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, i drugi, Broj 40 u hadisima Allahova Poslanika, Mirsad Sedić, str. 47.

[31] Buharija i Muslim, Rijadussalihin, En-Nevevi, hadis br. 1205.

[32] Muslim, Muslimova zbirka hadisa, El-Munziri, Prijevod dr. Šefik Kurdić, Knjiga I, hadis br. 187, str. 202.

[33] Hakim – sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 45

[34] Malik, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I , str. 223.

[35] Malik, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Hanefijski fikh, Tuhmaz, Prijevod, Knjiga I , str. 223.

[36] Musned Ebu Hanife, Prijevod dr. Fuad Sedić, str. 145.

islam.ba

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Continue Reading

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Continue Reading

Religija

Deset načina kako sačuvati kuću od šejtanskog djelovanja

Published

on

Govor o ovoj temi je izuzetno važan, jer sa sobom donosi mnogostrane koristi, među kojima je najvažnija spoznaja puta kojim se muslimanska kuća najbolje može sačuvati od šejtanskog djelovanja i zala koje on sa sobom donosi.

 

Čut ćemo mnoge kako se žale na različite probleme u svojim kućama, bilo da se radi o porodičnim problemima, bilo o duševnim nemirima, bilo o nedostatku bereketa ili se žale na djecu, itd., a uglavnom nisu svjesni odakle ti problemi dolaze.

Istina je da dolaze od šejtana, koji ima samo jedan zadatak; da uznemirava čovjeka, da ga zavodi, kao što je obećao i na što se zavjetovao, nakon što ga je Allah prokleo, na šta aludira ajet: “Reče: ‘Gospodaru moj, zbog toga što si me u zabludu odveo, ja ću im (ljudima) lijepim postupke njihove na zemlji prikazivati i sve ću ih zavesti, osim Tvoje iskrene robove.’” (Hidžr, 39.-40.)

Zbog toga ćemo pristupiti navođenju stvari koje će nam pomoći da se sačuvamo od šejtana na mjestu na kojem najviše boravimo, a to su naše kuće.

Spominjanje Allaha prilikom ulaska u kuću

Prenosi se od Ebu Malika el-Eš’arija, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada čovjek bude ulazio u kuću, neka kaže: ‘Allahumme es’eluke hajre-l-mevlidži ve hare-l-mahredži. Bismillahi veledžna ve bismillahi haredžna ve allallahi rabbina tevekkelna.’, zatim neka nazove selam svojoj porodici.” (Značenje dove je: “Gospodaru moj, podari mi dobro pri ulasku i pri izlasku. Sa Allahovim imenom ulazimo i sa Njegovim imenom izlazimo i na svoga se Gospodara oslanjamo.”) (Ebu Davud 4/325., šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Nazivanje selama porodici

Rekao je imam En-Nevevi: “Mustehabb (lijepo) je da kaže ‘Bismillahi’ i da što više spominje Allaha, dž.š., i da nazove selam, bez obzira da li se neko od ljudi nalazio u kući ili ne, što se zaključuje iz Allahovih riječi: “Kada budete ulazili u kuće, vi ukućane njene, pozdravite pozdravom od Allaha, propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.” ( En-Nur, 61.)

Prenosi se od Enesa ibn Malika, da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sinko, kada budeš ulazio u kuću nazovi selam, spustit će se bereket na tebe i na tvoje ukućane.” (Tirmizi 4/161.)

Prenosi se od Ebu Umameta el-Bahilija da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojica su pod stalnom Allahovom zaštitom. Čovjek koji izađe u borbu na Allahovom putu. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti i ne uvede u Džennet ili ga vrati opskrbljenim sa ratnim plijenom ili nagradom koju je stekao. Čovjek koji je otišao u mesdžid. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti ili ga vrati sa nagradom ili plijenom koji je stekao. Čovjek koji uđe u svoju kuću sa selamom i on je pod Allahovom zaštitom.”. (Prenosi ga Ebu Davud sa dobrim senedom)

Spominjanje Allaha prilikom jela i pića

Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: “Kada čovjek uđe u svoju kuću i pri ulasku i jelu spomene Allaha, kaže šejtan (svojim prijateljima): ‘Nema vam (u ovoj kući) ni končišta ni večere.’ A kada uđe i ne spomene Allaha prilikom ulaska, šejtan kaže: ‘Našli ste konačište.’, a kada ne spomene Allaha i prilikom jela, šejtan rekne: ‘Našli ste končište i večeru.’” (Muslim, 13/190)

Često učenje Kur’ana u kući

Kur’an donosi u kuću lijep miris i uljepšava je i iz nje izgoni šejtane. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer smokve kod koje je miris i okus lijep, primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule, okus joj je sladak, ali nema mirisa. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka čiji je miris lijep, a okus gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer tikvice koja nema mirisa, a okus joj je gorak.” (Buharija, 9/66 str.; Muslim, 6/83 str.)

Isto tako, učenje Kur’ana u kući sa strahopoštovanjem privlači meleke, kao što se prenosi od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Usejd Ibn Hudajr jedne noći, dok je čitao Kur’an, primijetio kako se njegov konj baca (trza). Nastavio je učiti, a konj se i po drugi put trznuo. Kada je to učinio i po treći put, ponovo se trznuo. Kaže Usejd: “Pobojao sam se da ne pregazi Jahjaa, pa sam krenuo prema njemu. U tom trenutku ugledao sam nešto slično sjenci iznad moje glave, koja je bila ispunjena svjetiljkama, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti. Kada sam se probudio otišao sam kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Allahov Poslaniče, dok sam sinoć u dubini noći učio Kur’an vidio sam svoga konja kako se trza.” Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reće: “Uči, sine Hudajrov!” Rekao je: “Učio sam a zatim se po drugi put trznuo.”. Reče mu Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Ponovo sam učio, pa se on trznuo po treći puta.” Reče mu Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Nakon toga sam prestao i otišao do Jahjaa, bojeći se da ga ne pregazi konj. Tada sam vidio nešto poput sjenke ispunjene svjetiljkama iznad svoje glave, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti.”. Reče Poslanik, s.a.v.s.,: “To su bili meleci koji su te slušali kako učiš. Da si nastavio učiti, svi bi ih ljudi mogli vidjeti, i ne bi im se mogli sakriti.”.”. (Buhari 9/63.; Muslim 6/82.)

Čišćenje kuće od Iblisovog glasa

Allah, dž.š. u Kur’anu je objavio: “I zavodi onoga koga mogneš od njih svojim glasom.” (Isra’, 64.)

Rekao je Mudžahid (učenik Abdullaha ibn Abbasa), poznati mufessir: “Šejtanov glas (koji je spomenut u ovome ajetu) je pjesma, muzika.” Nažalost vidimo da je većina kuća ispunjena Iblisovim glasom (pjesmom i muzikom), čak kod onih koji redovno obavljaju namaz, što je veliko zlo i zbog čega u kuću dolaze šejtani, a iz nje odlaze meleci. A kako ne bi odlazili, kada su te pjesme ispunjene pozivom u haram (ono što je Allah zabranio). Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: “Pjesma (muzika) pospješuje licemjerstvo u srcu, kao što voda pospješuje rast bilja.”

Cijenjena braćo i sestre, nemojmo dozvoliti da se u našim kućama spoje Allahov Kur’an, koji poziva svakom dobru i odvraća od svakog zla i šejtanov ‘kur’an’, a to je pjesma i muzika, koji poziva svakom zlu i odvraća od svakog dobra. Pozivaju razvratu, opijanju i razvratu. Zamislite vjernika koji obavlja namaz, posti ramazan, da svojim jezikom izgovara riječi kao što su: “Samo je jedan život.”; “Neka te bogovi čuvaju.”; “Ti si bog srca mog.”; “Hajde da se napijemo.”; itd. i mnoge druge riječi koje se spominju u pjesmama, a neke od tih riječi mogu izvesti iz vjere. Čak sevdalinke, koje mnogi smatraju nekakvim bošnjačkim ili “islamskim” tradicionalnim pjesmama su ispunjene spominjanjem harama, kao što su alkohol i razvrat, poput riječi neki od njih: “Vino piju, nane.”; “Marice krčmarice, daj nam vina, daj.”; itd. Sve to se kosi sa islamom i nema nikakve veze s njim, makar neki pokušavali da mu to pripišu. Mnogi koji za sebe govore da su sljedbenici imama Ebu Hanife, čiji mezheb je raširen na našim prostorima, uopće ne čitaju šta je on rekao za pjesmu. Rekao je: “Slušanje pjesme je fisk (grijeh), a naslađivanje njome je kufr (nevjerstvo).”. Kada Iblis uspjedne ući u kuću, onda on zovne svoju vojsku sa svih strana, pa oni po cijeloj kući posiju fesad, ubace neprijateljstvo, mržnju, zavist zmeđu ukućane. Ako se muzika (pjesma) puno bude slušala u kući, onda se šejtani nastane u takvoj kući.

Čuvanje kuća od zvona

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: “Zvona su šejtanova frula.” (Muslim 14/94. i Ebu Davud)

Također se prenosi od Ebu Hurejre da je rekao: “Meleci nisu u onom društvu u kojem se nalazi pas ili zvono.” (Muslim 14/94, Ebu Davud 3/25.)

Čišćenje kuća od slika i kipova

Musliman je obavezan da očisti kuću od kipova, osim onoga za što se prenosi da je dozvoljeno, kao što su igračke za djecu. Isto tako, treba očistiti kuću od slika, osim ono što je postalo nužda u ovome vremenu, a to su iskaznice i novčanice. Razlog toga jeste što meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze slike i kipovi. Suprotno tome, kada iz nje izađu meleci, onda je sigurno nastane šejtani. Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Kupila sam jastuk na kome su bile slike (likovi). Kada ih je Poslanik, s.a.v.s., vidio, zastao je ispod vrata i nije htio ući. Prepoznala sam na njegovom licu prezir. Rekla sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kajem se Allahu i njegovom Poslaniku. Šta sam to uradila?’ Reče: ‘Šta je sa tim jastukom?’ Rekla sam: ‘Kupila sam ga da bi sjedio i spavao na njemu.’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Oni koji su nacrtali ove slike, bit će kažnjeni zbog njih na Sudnjem danu, tako što će im se reći: -Oživite ono što ste nacrtali (stvorili).’ Zatim je rekao: ‘Zaista u kuću u kojoj ima slika ne ulaze meleci.’” (Buhari 10./392. i Muslim 14/90.)

Čuvanje kuća od pasa

Prenosi se od Ebu Talhe, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze pas i slika.” (Buhari 6/312.; Muslim 14/841.)

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: ” Džbril a.s. je obećao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da će mu doći u određenom vremenu, pa je došlo to vrijeme, a njega nije bilo. U njegovoj ruci (tj. u ruci Poslanika, s.a.v.s.) bio je štap, kojeg je bacio iz ruke i rekao: ‘Allah i Njegovi izaslanici ne krše obećanja.’ Okrenuo se i ugledao psića ispod kreveta. Reče: ‘O Aiša, kada je ušao ovaj pas u sobu?’ Reče Aiša: ‘Tako mi Allaha ne znam.’ Zatim je naredio da se izbaci iz sobe. Samo što je to uradio dođe Džibril. Reče mu Poslanik, s.a.v.s.: ‘Obećao si mi da ćeš doći, pa sam te čekao. Međutim, ti nisi došao.’ Reče mu Džibril: ‘Spriječio me je pas koji je bio u tvojoj kući, a mi ne ulazimo u kuću u kojoj ima pas ili slika.’” (Muslim 14/18.; Buhari 6/316.)

Klanjanje dobrovoljnih namaza u kući

Prenosi se od Ibn Omera da je rekao: “Nešto od vašeg namaza ostavite za kuće i ne pretvarajte kuće u kaburove.” (Buhari i Muslim)

Rekao je Imam En-Nevevi: “Poslanik, s.a.v.s., u ovome hadisu podstiče na klanjanje nafila u kući, zbog toga što je čovjek tu skriveniji i daleko od toga da klanja da bi ga neko vidio. Isto tako jedan od razloga je i to što se time unosi bereket u kuću i spuštaju milost i meleci, a iz nje bježe šejtani.”

Lijepa riječ i vedar osmijeh

Poznato je da šejtan pokušava da razori islamsko društvo, kuje planove, plete spletke i razmišlja o metodama koje bi mogao upotrijebiti u tome. Jedna od tih metoda je razbijanje islamske porodice, jer je ona prva cigla u društvu. Na to ukazuje hadis Džabira, r.a., u kome kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zaista Iblis postavi svoje prijestolje na vodi, zatim odatle šalje svoje izviđače. Najbolje mjesto kod njega zauzima onaj koji posije najviše smutnje. Dođe jedan od njih i kaže mu: ‘Nisam ostavio toga i toga, sve dok nisam rastavio njega i njegovu suprugu.’ Iblis ga približi sebi i kaže: ‘Da, ti si uradio šta treba.’, ili ‘Ti si uradio dobar posao.’” (Muslim, 17/157.)

Jasno je da je sijanje razdora između bračnih drugova osnova za rušenje društva iz njegovog temelja.

Zbog toga savjetujemo muževe ili očeve da budu ljubazni prema svojim porodicama i da u razgovoru sa njima koriste najljepše riječi, tako da ne bi šejtan posijao mržnju između njega i njegove porodice.

Kaže Allah, dž.š.: “Reci Mojim robovima neka govore samo ono što je lijepo, jer šejtan pokušava da vas zavadi.” (El-Isra’, 53.)

Lijepa riječ otvara prsa, održava odnose lijepim i širi sreću između supružnika.

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne u ispunjavanju ovih stvari, kako bi bili pod Njegovom zaštitom od najvećeg nam neprijatelja Iblisa, i kako bi se naše kuće ispunile radošću, srećom, slogom i svim drugim lijepim stvarima.

Piše: Semir Imamović / Saff, br. 35.

akos.ba

Continue Reading

Najčitanije