Jedan od znakova nezrelosti u ljudskosti kao i neispravnog shvatanja vjere jeste pridavanje pažnje manje bitnim stvarima u odnosu na suštinske.

Vjerskim jezikom kazano, biti sklon nafilama, a izostavljati farzove.

Postoje ljudi koji ugađaju čitavom svijetu, a u svojoj porodici i krugu kojem pripadaju nered imaju. Korijen tog ponašanja je u odgoju od malih nogu kroz učenje da se “sa svakim bude dobar” i ugađanju drugima (people pleaser) da bi se “bilo prihvaćeno”.

Dakle, kada ne znaš dovoljno dobro ko si, koje su tvoje vrijednosti i koji put slijediš – postaješ labilan. Nit’ si dobar sebi nit’ svojima nit’ drugima. Jedan od usuda našeg naroda jeste mnoštvo ovakvih, posebno na pozicijama gdje predstavljaju svoj narod.

Ova paradigma se može mijenjati samo kroz odgoj i učenje da je svoj narod, svoja tradicija i svoja časna historija preča od svih tuđih koje nam se nameću. Dozvati gluhog i namignuti slijepom je nemoguće, ali zadatak je truditi se da naša omladina i vidi i čuje – ako želimo dostojanstvo sačuvati.

hafiz Ammar Bašić

Nada za kršćane!

datum objavljivanja: 23.07.2024.

Nevješti čitatelji Kurʼāna, napose oni koji nisu  vični načinima i stilovima izlaganja i saopćavanja kurʼānskih obznana, steći će dojam kako u rukama drže jednu knjigu “ultimativnih stavova“, u kojima se ne nalazi baš nikakvih tragova Božanske milosti.

K tome, ima i onih čitatelja Kurʼāna koji  samom tradicijom  islama nisu pripremljeni da  “zaimaju cjelinu Kurʼāna“, te će i oni o svetoj knjizi islama zaključiti  kako je prepuna stranica na kojima se u pregrštima saopćavaju “beskompromisna motrišta“ i  “šamaranja“ i  “progoni“ nemuslimanskih ljudi i čovječanstava na sve četiri strane svijeta.

Ukratko, iz mnogih knjiga napisanih o Kurʼānu perom  “nevještih“ i  “nevičnih“ čitatelja, na nemio način saznajemo njihove zaključke: Kurʼān je jedna  “odbojna“ knjiga, ona ne priznaje nikoga drugog osim muslimana ili  “svojih vjernika“!

Ali, s Kurʼānom stvari ne stoje tako nigdje, pa ni onda kad govori o kršćanima. Krenemo li redom, mi ćemo doista zapaziti da Kurʼān sadrži  “kritiku nekojih kršćanskih dogmi“, npr. dogme o Trojstvu. U suri Trpeza/al-Māʼida, 5:73.,  kaže se: “Nevjernici su oni koji tvrde: ʼBog je treći od trojice!ʼ“ I na nekoliko drugih mjesta u Kurʼānu imamo nalične proklamacije kojima se odriče da  “Bog ima dijete“ i tome slično.

Ali, gledan i čitan u svojoj sveukupnosti, Kurʼān je knjiga koja nudi vedro nebo, koja otvara svijetle horizonte. U istoj suri koju smo maloprije naveli, u sûri 5:82., obznanjuje se:

“Sigurno ćeš [o Muhammede] naći

da su vjernicima [muslimanima] prijateljstvom

najbliži oni koji vele: ʼMi smo kršćani!ʼ

To je zato jer među njima svećenika ima i monaha

i zato jer se oni ne ohole.“

Ima još barem nekoliko mjesta u Kurʼānu gdje se o Sljedbenicima Pisma [Biblije] iznose pohvalne stvari. Dakako, najkarakterističnije mjesto u Kurʼānu u ovom smislu je sûra 2:62., koja obznanjuje:

“Onima koji su vjerovali, i onima koji su bili jevreji,

i kršćani, i Sabijci, koji su u Boga i Onaj Svijet vjerovali

i dobra djela radili, pripada nagrada njihova

kod Gospodara njihova!

Njima nema straha i oni neće očajavati.“

U neznatno drugačijoj formulaciji ovaj se proglas ponavlja i u sūri Trpeza/al-Māʼida, 5:69.

Prema rečenom, temeljna knjiga islama ne izopćava kršćane iz Božije milosti. Kurʼān ne lišava kršćane mogućnosti da tu milost zasluže, baš kao što je i sami muslimani trebaju zaslužiti.

Muslimani, time što su muslimani, nisu postali vlasnici Božije milosti.

Niti su muslimani, time što su muslimani, dobili ulogu “čuvara raja“ ili ulogu onih koji čuvaju  “ključeve raja“.

Ovo treba imati u vidu uvijek, napose kad se raspravlja sa kršćanima o zajedničkom dobru na Ovom svijetu.

(…)

Autor: Enes Karić

islam.ba