Connect with us

Religija

Mladost

Published

on

Mladost

datum objavljivanja: 27.11.2023.

Iako se u Kurʼānu ne spominje riječ šabāb (شَبَابٌ),  koja u svome prasemitskom korijenu znači mladost, ali ujedno označava i mlade ljude ili mladiće općenito, odnos Kurʼāna prema čovjekovoj mladosti je itekako blagonaklon, bodreći i posve pozitivan.

 

Kao što će se moći vidjeti iz ove kratke odrednice, u Kurʼānu se mladost posredno hvali kad  se govori o nekom mladiću ili nekim mladim ljudima, sve to različitim povodima.  Štaviše, dionice Kurʼāna u kojima Božija Riječ blisko oslovljava stvaranje čovjeka, zapravo, govore na način očitovanja ʼcjelovitih himniʼ,  tu oduševljeno kazanih u pohvalu mladosti kao očitovanja Božanskog stvaranja, ili stvaranja kao očitovanja mladosti na iznimnom stvorenju zvanom čovjek (al-insān).

Sūra Vjernici/al-Muʼminūn (23:12-17), upravo na mjestu gdje se govori o stvaranju čovjeka ili al-insāna,  spominje Boga kao ʼnajljepšeg Stvoriteljaʼ (aḥsanu l-ḫāliqīn – أَحْسَنُ الْخَالِقيِىنَ ).

Tu se veli da Bog čovjeka stvara od ʼsuštine zemljeʼ, potom ga kao ʼkaplju sjemenaʼ stavlja na sigurno mjesto, sjemena kaplja postaje potom ʼzametakʼ, nakon toga zametak postaje ʼgruda mesaʼ, a domalo zatim ta se gruda mesa preobraća u kosti koje Bog zaodijeva mesom, a potom se to sve, Božijom moći i odredbom,  rađa i oživljava kao jedno ʼdrugo stvorenjeʼ ili kao [malodobni] čovjek! U ovim alinejama Kurʼāna prisutna je skrovita poruka: Upravo se čovjek, kao i sve što je u svijetu flore i faune stvoreno i Božanskom odredbom nastalo, rađa kao jedno mlado biće, stasa i uspravlja se ulazeći u mladost. Naravno, ʼprincip kretanja se nastavljaʼ (kako bi rekao Muḥammad Iqbāl), to mlado biće stari, biva sve starije što s većim brojem godina ide prema svome ovozemnom skončanju i smrti.

Unatoč uvjerljivim kazivanjima o starosti (npr. u sūri Vjernik/al-Muʼmin, 40:67., spominju se starci – šuyūḫan), u Kurʼānu je čuvena i slavna mladost Kurʼāna, ona koja je oslovljena u likovima mladih ljudi na njegovim stranicama. Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:56-70) govori o Ibrāhīmu i njegovom uvjeravanju svoga naroda da odbace politeizam i idolopoklonstvo. Tu se Ibrāhīm naziva fatan (فَتًى) ili mladićem. Jedna od poruka ovog mjesta Kurʼāna je: Iako još mladić, Ibrāhīm je već zreo da bude monoteist, on među svojim narodom širi jednoboštvo. Na drugom mjestu u Kurʼānu (Stoka/al-Anʻām, 6:74-80) donose se žive slike o tome kako je mladiću Ibrāhīmu sam Bog pokazao Carstvo nebesa i Zemlje (malakūtu s-samāwāti wa l-arḍi – مَلَكوُتُ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ). Mladić Ibrāhīm odbacuje, zaredom, mogućnosti da zvijezda, Mjesec ili Sunce mogu biti božanstva, te ʼnaravnim zrenjem mladićaʼ zaključuje da je sve njih stvorio jedan jedini Bog!

U Kurʼānu se (usp. dvanaestu sūru Jūsuf/Yūsuf)  i Božiji poslanik Yūsuf   naziva mladićem (fatan). Sūra Jūsuf/Yūsuf svjedoči da je  Yūsuf, baš kao mladić,  zaimao svoje znamenite snove i Božijim darom stekao kompetencije njihova tumačenja. Također,  u njega se kao mladića zaljubljuje jedna mlada dvorkinja iz faraonove svite (komentatori Kurʼāna dali su joj ime Zulejha/Zulayḫā), ali Yūsuf ostaje pri odbrani svoje čednosti i neporočnosti (usp. Jūsuf/Yūsuf, 12:23-36). Vrlo je zanimljivo da sa Yūsufom u tamnici bivaju zatvorena ʼdvojica mladićaʼ (fatayān), gdje njih Yūsuf podučava jednoboštvu. Iz konteksta Kurʼāna (12:36-42)  vidi se da se na mlade ljude gleda kao na one u kojima se nahodi jedna naravna ʼpredisponiranost za vjeru u jednoga Bogaʼ.  Ista sura (12:62) spominje da Božiji poslanik Yūsuf ima svoje službenike koji su mladići (fityān), tj. momci koji su mu pri ruci. U Kurʼānu se ovim  sugerira da je itekako pohvalno da se (kada se) mladići druže sa Božijim poslanicima. K tome, ovim se mladiće ili mlade ljude ohrabruje da od Božijih poslanika slušaju temeljne istine o Bogu.

Sūra Lukmān/Luqmān (31:12-19) donosi savjete i mudrost (al-ḥikma) koje Luqmāni Hakīm (Mudri Lukmān) daje svome mladome sinu. Savjeti Luqmāni Hakīma  izlažu se u rasponu od monoteističkih načela do poštovanja roditelja i, napokon, lijepog ophođenja prema ljudima. Općenito uzev, Božija poruka Kurʼāna pohvalno gleda na mlade ljude kao razumne, pametne, oštroumno blage i staložene. Na primjer, u Kurʼānu se (15:53) za Ibrāhīmova sina Isḥāqa kaže da je gulām ʻalīm (غُلاَمٌ عَليِمٌ), ʼznan dječakʼ, ʼučen mladićʼ. Dočim se za Ismāʻīla, također Ibrāhīmova sina, u Kurʼānu  (37:101) kaže da je gulām ḥalīm (غُلاَمٌ حَليِمٌ), ʼoštroumno blag dječakʼ, ʼstaložen mladićʼ, ʼmladić stišljive naraviʼ, ʼprisebanʼ i ʼpribranʼ.  Klasični arapsko-arapski rječnici podsjećaju da se naspram osornog, razmetljivog, inadžijskog i nadmenog neznanja (al-ğahl – الْجَهْلُ)  nalazi staložena i umna blagost, stišljiva umnost (al-ḥilm – الْحِلْمُ ) i pronicljivost.

Nadalje, u Kurʼānu se posebno ukazuje na dva mlada Božija poslanika, ʻYaḥyāa i ʻĪsāa,  oba se hvale  jer oni su već kao djeca,  ili, pak, kao dječaci,   itekako bili znani i učeni. Za Yaḥyāa se veli (u 19:12) da se ʼprihvati Knjige snagom svomʼ, k tome se dodaje Božija obznana:

“A podarismo mu i mudrost još dok je dijete bio!“ (Wa ātaynāhu l-ḥukma ṣabiyyā – وَ آتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا).

U Kurʼānu (19:19)  ʻĪsā  je nazvan gulāman zakiyyan (غُلاَمًا زَكِيًّا –  ʼčist dječakʼ, ʼoštrouman dječakʼ – možda u značenju one vrste oštroumnosti koja se izravno napaja na Božanskim vrelima, znanjima i objavama), a iz 19:29-30. vidi se da ʻĪsā govori ʼiz bešike kao dijeteʼ (fī l-mahdi ṣabiyyā).

Ova i druga mjesta u Kurʼānu jamačno ukazuju na vrjednote one mladosti koja se napaja Božanskim objavama, mudrostima i smjerokazima. Kurʼānom se ta   mladost posredno hvali, glorificira, uzdiže i pokazuje uzorom  u koji se treba ugledati.

Parabola iz sūre Pećina/al-Kahf (18:60-82) spominje, iako neizravno, kako je važno da mladi ljudi slijede učenije od sebe. Naime, na jednom putovanju, Božijeg poslanika Mūsāa koji traži al-Ḫiḍra (ili tajanstvenog čovjeka kojemu su data izravna znanja od Boga – ʻilm min ladunnā)  prati jedan  mladić (fatāhu), neki komentatori dali su mu ime Yašūʻa ibn Nūn (ili Yušuʻu ibn Nūn). Poruka Kurʼāna ovdje je posredno data: Kao što Mūsā traži al-Ḫiḍra, osobu velikih znanja da od nje nauči, tako i Mūsāov mladi pratilac (fatāhu) treba da uči od Mūsāa, Božijeg poslanika.

Nadalje, sūra Pećina/al-Kahf (18:9-28) pohvalno govori o jednoj grupi mladića (18:10; 18:13), nazvani su skupnim imenom al-fityatu ili fityatun (الْفِتْيَةُ – فِتْيَةٌ), doslovno: mladići. Objava ih naziva i Aṣḥābu l-kahf (Ljudi koji su se sklonili u pećinu), Max Henning prevodi tu sintagmu na njemački riječima die Leute der Höhle. Usljed vjerskih progona oni su se sklonili u jednu pećinu, sve to da bi sačuvali vjeru jednoboštva. Tu su bili uspavani za dugo vremena, njihovo spavanje posljedica je čudotvorne Božanske odluke. Ovim Mladićima iz pećine potrebno je posvetiti posebnu odrednicu, a u komentarima Kurʼāna poznati su ponekada i kao Sedam mladića spavača iz Efesa. Iz Kurʼāna se vidi da se ovi mladići hvale, posredno se razumije da su se na krjepostan način odrekli svega kako bi ostali bliski Bogu.

U Kurʼānu se na dva mjesta (4:25; 24:33) spominje i riječ fatayāt što je ženski gramatički oblik od fityah. Riječ fatayāt doslovno znači djevojke, ali komentari Kurʼāna riječ fatayāt   pretežno tumače u značenju robinje.

Kurʼānska podsjećanja na Božije poslanike, kao i njihove  plemenite postupke  kad su bili mladi, jednim dijelom utjecala su na tradiciju viteštva ili futuwwah (فُتُوَّةٌ) u klasičnim muslimanskim društvima.

IZVORI:

Burūsawī, Ismāʻīl   Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch),  Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning,  Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II,  izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Qušayrī,   Laṭāʼifu l-išārāt, I – III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

Autor: Enes Karić

islam.ba

Nastavi čitati

Religija

Bol i patnja nas uče da budemo zahvalni kad smo dobro

Published

on

Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste.

Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.

Moja baka Emili mi je jednom rekla: „Stvarno je odlično što je Bog stvorio patnju i bol. Oni nas opominju da budemo zahvalni kada se osjećamo dobro.“

Nedavno sam dobio modrice na oba koljena. Kada su me bolovi počeli prolaziti, sjetio sam se ove bakine mudrosti. Zapanjio sam se koliko sam postao zahvalan na poklonu što opet mogu normalno da hodam. Postavio sam sebi zanimljivo pitanje. „Zašto nisam bio zahvalan na poklonu zdravlja prije nego što sam se povrijedio?“

Postavite sebi slična pitanja. Da li i vi određene poklone i blagodati uzimate zdravo za gotovo?

Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste. Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.

Bolest nas uči i da mi nismo samo tijela, već da imamo dušu. Mi smo duhovna bića, koja obitavaju u tijelima. Jedan od mojih omiljenih duhovnih učitelja, Ram Das, imao je običaj da se učenicima zagleda u oči i kaže: „Jesi li tu? Ja sam ovdje. Kako ti je unutra?“ To je zabavan način isticanja činjenice da smo mi duhovna bića na Zemlji – koja žive svoje ljudske živote u oklopima koje zovemo tijelima. Iz nekog razloga, dio iskustva života u tijelu je da ono nije savršeno i da prolazi kroz razna iskušenja, probleme i da se ono troši. Kraće rečeno, tijela se razbolijevaju i pate.
Autor: dr. Richard Carlson, „Kako ne gubiti živce zbog velikih stvari“

Za Akos.ba pripremio: Nedim Botić

Nastavi čitati

Cazin

Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov alejhi selam primjer

Published

on

Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov, s.a.v.s., primjer

U srijedu 20. novembra 2024. u Medresi “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” na tribini u ciklusu tribina Islam u vremenu ugostit ćemo uvaženog prof. dr. Zuhdiju Hasanovića.

On će govoriti o temi “Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov, s.a.v.s., primjer”.

Dr. Zuhdija Hasanović je redovni profesor poslaničke tradicije (hadis) na Fakultetu islamskih
nauka Univerziteta u Sarajevu.

Diplomirao je 1991., magistrirao 1999. i doktorirao 2004. na
Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Objavio je sedam originalnih djela, od kojih je i Vjeronauka 4 za srednje škole u koautorstvu s
prof. dr. Nusretom Isanovićem i prof. dr. Mustafom Hasanijem.
Područja njegovog akademskog i naučnog interesa su: poslanička tradicija (sunnet) te
percepcije i normativnost sunneta.

Tribina počinje u 19 sati.

Dobro nam došli!

Nastavi čitati

Religija

Ljubav prema majci je ibadet, a ljubav prema ženi je sreća

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Objašnjavajući razliku između ljubavi prema majci i ljubavi prema ženi, dr. Mustafa Mahmud, rekao je da mu se jedna majka požalila na svoga sina, rekavši: ”Ljubav mog sina prema njegovoj ženi je veća od njegove ljubavi prema meni.”

Upitao sam je: ”Majko, reci mi je šta je bolje: paradajz ili narandže?”

Začuđeno me je pogledala i rekla: ”Nije ispravno porediti dvije različite stvari, paradajz je povrće, a narandže su voće.”

Odgovorio sam joj: ”Tako je i sa ljubavlju, draga majko! Postoji više vrsta ljubavi i nije ispravno porediti jednu vrstu sa drugom.”

Majka je rekla: ”Objasni mi šta time želiš reći”, pa sam nastavio sa svojim objašnjenjem, rekavši joj: ”Ti si majka, ti si njegov džennet na zemlji, a on je tvoj sin, dio tvog srca, i njegova ljubav prema tebi je ibadet, dok je njegova ljubav prema njegovoj ženi, koju je Allah stvorio da se uz nju smiri, njegova sreća. Zato pomozi svom sinu u njegovom ibadetu i omili mu sreću, i ne umanjuj vrijednost njegove ljubavi prema tebi upoređujući je s drugom ljubavlju. Ostavi svog sina slobodnog sve dok ga njegovo srce i njegova čežnja za Džennetom ne vrate tebi, potpuno dobrovoljno.”

Majka je odmahnula glavom u znak slaganja sa mojim riječima, a lice joj se ozarilo od zadovoljstva, i otišla je ponavljajući: ”Njegova ljubav prema meni je ibadet, a njegova ljubav prema njegovoj supruzi je sreća, pa ću mu pomoći da se približi svome Gospodaru i upotpuni ibadet, i ostavit ću ga da bude sretan sa svojom ženom i svojim životom.”

Draga majko, zapamti dobro ove zlata vrijedne savjete dr. Mustafe Mahmuda, pa ako imaš sina i doživiš da postane muž, pusti svog sina da živi svoj život sa svojom suprugom u potpunoj privatnosti i sreći kakav je bio tvoj život ili kakav si željela da bude tvoj bračni život. I pomozi svome sinu da upotpuni svoj ibadet svojom ljubavlju, poslušnošću i dobročinstvom prema tebi.

saff.ba
Nastavi čitati

Religija

Šejtanski prilazi čovjeku

Published

on

Rečeno je da je najveći uzrok tvrdoće i okrutnosti srca, ostavljanje zikra i prekomjerno upuštanje u besposlice.

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedan pobožni čovjek rekao je: “Razmišljao sam na koja vrata šejtan najviše dolazi i napada ljude, pa sam shvatio da on dolazi na sljedeća vrata:
– Vrata pohlepe i lošeg mišljenja, pa sam mu se suprotstavio povjerenjem i skromnošću.
– Vrata ljubavi prema životu i duge nade, pa sam ga dočekao strahom od iznenadne smrti.
– Vrata želje za stalnim rahatlukom i uživanjem u dunjalučkim blagodatima, pa sam mu se suprotstavio sviješću o prolaznosti dunjalučkih blagodati i strahom od obračuna na Sudnjem danu koji možda neće biti u moju korist.
– Vrata samodopadljivosti i umišljenosti, pa sam mu se suprotstavio poniznošću i strahom od lošeg završetka.
– Vrata omalovažavanja ljudi i nedostatka poštovanja prema njima, pa sam ga dočekao sviješću o njihovim pravima i nepovrjedivosti tih prava.
– Vrata zavisti, pa sam ga dočekao zadovoljstvom sa blagodatima i nafakom koju je Allah propisao ljudima.
– Vrata pretvaranja i želje za pohvalom od strane drugih ljudi, pa sam mu se suprotstavio iskrenošću u vjeri.
– Vrata škrtosti, pa sam mu se suprotstavio sviješću o prolaznosti onoga što je kod ljudi i neprolaznosti onoga što je kod Allaha.
– Vrata oholosti, pa sam mu se suprotstavio poniznošću.
– Vrata gramzivosti, pa sam mu se suprotstavio povjerenjem i pouzdanjem u ono što je kod Allaha i neovisnošću od onoga što ljudi posjeduju.”
Rečeno je da je najveći uzrok tvrdoće i okrutnosti srca, ostavljanje zikra i prekomjerno upuštanje u besposlice. Prenosi se da je Malik ibn Dinar rekao: ”Kad osjetiš tvrdoću u srcu, slabost u tijelu i oskudicu u nafaki, znaj da si ti od onih koji pričaju o onome što ih se ne tiče.”
Stoga, pribjegavaj šutnji i čuvaj svoja dobra djela, jer onaj ko ne čuva svoj jezik, njemu je svojstveno ogovaranje, a onaj ko mnogo govori, mnogo i griješi. Ogovaranje je smrt za pokornost i pobožnost.

Sufjan es-Sevri je govorio: ”Drži se šutnje, bit ćeš pobožan; ne budi pohlepan za dunjalukom, sačuvat ćeš svoju vjeru; ne budi klevetnik, sačuvat ćeš se od ljudskih jezika; ne zavidi nikome, pa će ti se povećati oštroumnost i pronicljivost.”(saff.ba)

akos.ba

Nastavi čitati

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Nastavi čitati

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Nastavi čitati
Advertisement

Najčitanije