Piše: Suad Mahmutović
Davno mi je, ima tome i više od četrdeset godina, govorila moja rahmetli majka: “Sinko, teško se onome ko ne zna gdje šta dođe”.
I zaista, nesretna je ona osoba koja ne zna gdje šta reći, a gdje i kada neke stvari prešutjeti. Jer, šutnjom nekada više kažemo nego stotinama riječi. Pametan čovjek govori jer ima šta reći, a budala jer se ne može strpjeti da ništa ne kaže.
Znamo mi i za poznati hadis plemenitog Poslanika, a.s: Ko šuti – spašen je. Znamo, također, da se u društvu učenijih od nas malo ili ništa ne govori. Zapravo, svaki čovjek je pametan dok šuti, a kad progovori vidimo svu njegovu pamet. Ali džaba, mora on progovoriti. I samo neka je kontra, mimo svijeta, što bi naš narod rekao. Piše vuci, a on gura. Do besvijesti je uporan u odbrani svojih stavova iako ne vrijede gotovo ništa.
Imamo i kategoriju onih koji sve, ama baš sve, odobravaju. Nikada nemaju vlastiti stav.
Možda je najbolje prisjetiti se Meše Selimovića i njegovih navoda iz Tvrđave, koji opisuju takve osobe. Naime, glavni junak ovog romana Ahmet Šabo dolazi Šehagi, koji predstavlja državu, na sijelo. Sutradan, na pitanje ahbaba Mahmuta Neretljaka kako je bilo, odgovara: “Sve sam mu rek’o.” “Neka si, i treba mu reći””. “Ama nisam, gdje ću bolan Šehagi to reći.” “Nek nisi”, kaže mu Neretljak. Gotovo u istom trenutku dva potpuno suprotna stava.
To se, nažalost, nerijetko i kod nas dešava.
Mali broj ljudi ima vlastito mišljenje koje treba braniti. Važno je da mladi ljudi to na vrijeme shvate. Malo ko je danas spreman saslušati drugoga i dati mu pravi savjet. Uglavnom odobravaju to što govorite iako često niste u pravu.
Zato je prevažno da imamo vlastiti stav i dobro promislimo prije nego što ga javno iznesemo. Jer, niko za nas neće razmišljati. Moramo to učiniti sami.
Međutim, savjeti se ne mogu od svakoga primati. Taj neko treba biti učen i nadasve moralan čovjek. Riječi i djela mu moraju biti usklađeni.
Morao bi imati i koju sijedu u kosi mada godine ne znače i pamet, ali za pamet su potrebne godine, kako je govorio rahmetli hafiz Kjamil Silajdžić, dugogodišnji prvi imam Begove džamije i profesor Kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu.
Svjedočimo vrijeme kada vidimo da je dobri hafiz Kjamil bio potpuno u pravu.
(Preporod.info)
