Religija

Muhammed, alejhis-selam, kao društvena ličnost

Published

2 godine ago

10. Januara 2023.

Svaki potpuniji razgovor o Muhammedu, s.a.v.s., kao članu društva zahtijeva obim kakav mi, uz se poštovanje, ne možemo zadovoljiti niti mu u ovako sažetoj studiji posvetiti dužnu pažnju.

Zato ćemo nastojati definisati neke društvene karakteristike iz života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako bismo na osnovu njih pokušali, bar približno, označiti Allahovog Poslanika u društvenom životu, budući da se kompletan lik, prema našem uvjerenju, ne može prikazati, osim uz sveobuhvatan zahvat na svim životnim sferama.

a) Miješanje s društvom

Poslanik, s.a.v.s., nije bio povučen u sebe, zatvoren u kuću jer je povučenost i izolovanost od društva, u nepomirljivoj suprotnosti sa zadaćom poslanika upućenog ljudima. Naprotiv, Poslanik, s.a.v.s., se miješao s ljudima na pijacama i posjećivao ih. Već je bilo riječi o tome kako je Poslanik, s.a.v.s., išao u posjetu majci Enesa ibn Malika.

Poslanik, s.a.v.s., je posjetio Qajsa ibn Sa'da ibn ‘Ubadu. Učeći mu dovu, rekao je: “Allahu, neka je Tvoj blagodar i milost na porodicu Sa'da ibn ‘Ubade.”

Rubejji'u bint Mu'awwed je posjetio, nakon što se udala. Tom prilikom ušao je u njenu kuću i sjeo na njenu postelju. Njene sluškinje su počele udarati u defove i govoriti stihove o vrlinama pripadnika njegovog plemena koji su život izgubili u Bici na Bedru. Jedna od njih je tada rekla: “Među nama je vjerovjesnik koji zna šta će biti sutra.” Poslanik, s.a.v.s., joj je u zgodnoj prilici rekao: “Pusti sad to. Reci ono što si ranije rekla.”

Kad je posjetio ‘Abdullaha ibn Zejda ibn ‘Asima, u njegovoj kući je abdestio vodom iz bronzane zdjelice.

Posjetio je i Džabira ibn ‘Abdullaha. Došao mu je pješke, a ne na mazgi ili na konju.

O njegovim posjetama vjernicima, prisustvu nekim skupovima nevjernika i ciljevima tih postupaka, kazuju autori brojnih hadiskih djela koja govore o životu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

b) Osvajanje srca i razuma

Muhammed, s.a.v.s., je bio Allahaov poslanik ljudima koji ih je pozivao ka Istini. Uspjeh onoga ko poziva, tokom osvajanja srca, srazmjeran je ljubavi s kojom se srca odazivaju, a neuspjeh se ogleda u otporu onom u šta se poziva. Muhammed, s.a.v.s., je uspijevao osvajati srca i razum pojedinaca u društvu, a mržnju je izazivao samo u onim koji su mu zavidjeli. Put koji je Poslanik, s.a.v.s., slijedio u osvajanju srca, trasirala su svojstva kojim ga je Uzvišeni Allah obdario, a neka od njih su:

Neuzdizanje iznad drugih – Ljudskim srcima je svojstveno da ne vole onog ko se prema njima ophodi s visine. Poslanik, s.a.v.s., je bio apsolutno daleko od toga da s visine gleda pojedince i to je ono čime ga je Allah odlikovao. On čak nije imao ni drugačiju odjeću. Zato je bilo prirodno što ga onaj ko ga traži nije raspoznavao dok sjedi u društvu s prijateljima, već je morao pitati ko je Muhammed.

Nije odobravao da se pred njim ustaje kad se negdje pojavi. Jednom prilikom je došao i stao pred društvo oslonivši se o štap. Kad su prisutni ustali, rekao je: “Ne ustajte kao što nearapi ustaju, nepotrebno veličajući jedni druge.”

Nije volio ni da neko iz poštovanja prema njemu stoji dok on sjedi. Jednom prilikom je u vezi s tim rekao: “Ko želi da mu se počast ukazuje stajanjem, neka se pripremi za mjesto u Vatri (Džehennemu).”

Nije dozvoljavao ni kad ide s društvom i nešto nosi u rukama, da to neko uzme i umjesto njega nosi. O tome je rekao: “Onaj čije je nešto, najpreči je da ga nosi, osim ako je nemoćan i iznemogao. Tad mu brat musliman treba pomoći.”

Nije odobravao da drugi rade dok on sjedi. Zato je sa saborcima sudjelovao u kopanju hendeka. Nije dozvoljavao saborcima ni da pripremaju jelo a da njega poštede sudjelovanja u tome. Jednom prilikom je, u takvoj situaciji, rekao: “Dobro, ja ću sabirati drva”.

Nije dozvoljavao ni da neko u društvu s njim ide pješke dok on jaše. Kad mu je jednom prilikom društvo pravio Qajs ibn Sa'd, rekao mu je: “Jaši zajedno sa mnom.” Kad je Qajs to odbio, Poslanik mu je rekao: “Ili uzjaši, ili se udalji.”

Neopterećivanje preko mjere – Ono što je, između ostalog, Poslanika, s.a.v.s., približavalo ljudskim srcima, bilo je neopterećivanje preteškim obavezama. Njegova stalna deviza bila je: Sličnu poruku imaju i riječi Uzvišenoga: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njihovih (Al-Baqara, 286).
Nepovrjeđivanje osjećaja – Kad je Poslanik, s.a.v.s., nekoga kritikovao, nije ga spominjao po imenu već je, bez spominjanja imena, kritikovao postupak onoga ko griješi. Na pravi put je upućivao ne govoreći o imenima, da ljude ne bi sramotio.

Kad je jedna grupa prijatelja bila započela postiti nekoliko dana bez mršenja (sawm al-wisal), neodobravajući to, rekao im je: “Šta vam je ljudi pa tako postite? Prođite se toga, vi niste dužni sve što sam ja dužan.”

Kad je Poslanik, s.a.v.s.,, jednom bio nešto propisao, zatim uz to dao neke olakšice, a ljudi to sasvim napustili, on je ubrzo to primijetio i u hutbi reagovao: “Šta je s nekima pa ostavljaju ono što sam ja propisao? Tako mi Allaha, ja znam bolje od njih šta Allah voli i bojim Ga se više nego oni!”

Sa sličnim smislom, Poslanik, s.a.v.s., se, da bi potkrijepio ono o čemu je govorio, jednom prilikom iskoristio primjerom nekog pripadnika plemena Ešhel koji je, tražeći milostinju, zahtijevao da mu on da kamilu. Poslanik se tom prilikom bio toliko naljutio da se, po rumenilu na licu, jasno vidjelo da je planuo. U vezi s tim je rekao: “Šta je nekim ljudima? Jedan je od mene tražio nešto što je nesuvislo i za njega i za mene. Pošto mu to nisam mogao dati, bilo mi je žao što ne mogu, a nisam mu to mogao dati jer bi to bilo nesuvislo i za njega i za mene.”

Jednom ga je neki čovjek, u vezi sa svojim ocem koji je umro ka nevjernik, pitao: Allahov Poslaniče, gdje je sada moj otac?” Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: “U Džehennemu.” Kad se čovjek okrenuo i pošao, Poslanik, s.a.v.s., ga je pozvao i dodao: “I moj i tvoj otac su u Džehennemu!”

Ljubaznost – Pod pojmom ljubaznost ovdje se podrazumijeva lijepo ophođenje – s osmijehom – u međusobnim kontaktima, bez obzira na to da li postoje međusobne simpatije i ljubav među onim koji su u kontaktu. To nije isto što i pretvaranje (riya), jer je pretvaranje svojstveno čovjeku koji s određenim ciljem želi zadobiti naklonost drugih.

Ljubaznost je poželjna jer je to obilježje lijepog odgoja. Islamski pravnici kažu: “Lijepo je kad se čovjek prema ljudima ophodi ljubazno. Govor treba biti blag, a lice otvoreno kad se govori i sa dobročiniocem i sa razvratnikom, odnosno – sljedbenikom sunneta i onim ko čini bid'at. One koji spadaju u drugu spomenutu kategoriju ne treba podržavati govorom niti ispoljavati nešto što bi im išlo u prilog.”

Jednom je neki čovjek tražio da ga Poslanik, s.a.v.s., primi, a on je, namrgođen, rekao: “Pustite ga.” Međutim, kad je čovjek ušao, s njim je blago razgovarao. Zato ga je ‘Aiša pitala: “Allahov Poslaniče, reagovao si kako si reagovao, a u razgovoru s njim si bio blag.” Odgovorio je: “Da, Aiša, najlošije mjesto kod Allaha ima onaj koga ljudi napuste bojeći se njegove neuljudnosti.”

Enes ibn Malik je Poslanika, s.a.v.s., opisao riječima: “Gotovo nikada nikoga nije sučelio s onim što dotični ne voli (tj. nije mu u lice rekao ono što mu je neprijatno).”

Osvajanje ljudskih srca dobročinstvom – Ništa ljubav u srca drugih ne može tako uspješno usađivati kao dobročinstvo. Srcima je svojstvena ljubav prema onome ko im dobro čini. To je srcima urođeno svojstvo s kojim ih Uzvišeni Allah stvara, u skladu s Njegovim riječima: Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati (Fussilat, 34). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ljudima činio samo dobro i tako osvajao njihova srca.

Enes ibn Malik, r.a., kazuje da je neki čovjek tražio od Poslanika, s.a.v.s., milodar, a Poslanik, s.a.v.s., mu je dao stoku koja se nalazi među brdima. Čovjek je otišao svojim saplemenicima i rekao: “Narode, prihvatite islam! Tako mi Allaha, Muhammed daje izdašno i ne boji se siromaštva.”

U Bici na Hunejnu Poslanik, s.a.v.s., je onima čija srca je trebalo pridobiti (al-mu'allafa qul ubihim) davao poklone u izobilju kojim je osvajao njihova srca. Hakimu ibn Hizamu je dao 100 kamila, Ebu Sufjanu 100 kamila, Mu'awiji ibn Ebi Sufjanu 100 kamila, Al-Haritu ibn Keldi 100 kamila, i mnogim drugim. Neki su Poslanika, s.a.v.s., odmah istinski zavoljeli.

Poslanik, s.a.v.s., je poklon dao i beduinu koji se prema njemu grubo ponio jer ga nije uvažavao, da bi mu Poslanik, s.a.v.s., postao najdraži čovjek, kako smo već vidjeli kad smo govorili o Poslanikovim, s.a.v.s.,snovima.

Naime, došao je neki beduin da nešto traži od Poslanika, s.a.v.s., i on mu je to dao. Poslanik je tada upitao: “Jesam li ti učinio dobro?” Beduin je odgovorio: “Ne, nisi ni naročito dobro niti nešto lijepo.” Prisutni su se rasrdili i navalili na beduina. Poslanik, s.a.v.s., je dao znak da ga ne diraju. Tada je Poslanik, s.a.v.s., ustao i otišao kući. Zatim je zatražio da mu beduina dovedu kući. Rekao mu je: “Došao si i tražio si od mene. Ja sam ti dao što si tražio, a ti si rekao to šta si rekao.” Tad mu je Poslanik, s.a.v.s., još nešto dao i pitao ga: “Jesam li ti učinio dobro?” Beduin je odgovorio: “Da, Allah te nagradio dobrom.” Tad ga je Poslanik, s.a.v.s., pitao: “Došao si tražio od mene. Ja sam ti dao što si tražio, a ti si rekao to što si rekao. To je moje prijatelje naljutilo. Ako hoćeš, kaži pred njima to što si rekao predamnom, da se prestanu ljutiti na tebe.” Beduin je prihvatio. Kad je bilo vrijeme užine, ili večere, beduin je došao, a Poslanik, s.a.v.s., je rekao prijateljima: “Ovaj čovjek je dolazio i nešto od mene tražio, a ja sam mu dao. On je rekao to što je rekao. Ja sam ga tad pozvao kući i nešto mu dodatno dao, a on je rekao da je zadovoljan.” Beduina je upitao: “Je li tako?” Beduin je odgovorio: “Tako je, Allah te nagradio svakim dobrom.”

Nakon što je izložio sve kako je bilo, Poslanik, s.a.v.s., je kazao: “Primjer sa mnom i tim beduinom istovjetan je primjeru čovjeka čija kamila se zagubila pa je ljudi traže, a ona se od njih sve više udaljava. Tad je najbolje bilo to što ih je vlasnik pozvao i kazao im: ‘Prepustite sve meni i mojoj kamili. Ja se s njom družim i znam kako treba s njom.” Zatim je kamili prišao, povodac joj podignuo sa zemlje i sebi je polahko privlačio dok ona nije kleknula, a vlasnik na nju uzjahao. Da sam ja vas pustio kad je čovjek ono rekao i da ste ga vi ubili, on bi otišao u Vatru!

Slatkorječivost – Svi koji su se bavili Poslanikovim, s.a.v.s., govorom, saglasni su da je on bio najslatkorječiviji čovjek. To je epitet koji, vjerovatno, najispravnije, jednom riječju, definiše Poslanikov, s.a.v.s, govor.

Ako bismo poželjeli da ispitamo šta sve čini tu ljepotu, otkrili bismo, prvenstveno, slijedeće elemente:

Klonjenje vulgarizama – U vezi s tim, riječ prepouštamo Enesu ibn Maliku, r.a., Poslanikovom, s.a.v.s., slugi, jednom od njemu najbližih ljudi, jednom od onih koji su bili najizloženiji njegovoj ljutnji i zadovoljstvu. Enes kazuje: ” Poslanik, s.a.v.s., nikad nije psovao niti izgovarao vulgarne riječi. Kad bi nekom imao šta prigovoriti, pitao bi: ‘Šta je s ovim?”

Enes dalje kazuje: “Devet godina sam služio Vjerovjesnika, s.a.v.s., a da mi nikad nije rekao: ‘To ti ne valja’, ili: ‘Ovo si loše uradio.’ Ka mu se nešto ne bi dopalo, rekao bi: ‘Tako je bilo suđeno.”

Jasno izražavanje – Poslanik, s.a.v.s., se veoma jasno izražavao. Kad je govorio, govorio je smireno. Opisujući način na koji je on govorio. ‘Aiša kazuje: “Allahov Poslanik nije brzo govorio kao što vi govorite, već je pričao tako što je razdjelito i razgovijetno objašnjavao, a sagovornik je to lahko pamtio.”

Sudjelovanje u započetom razgovoru – Neki bi mogli pomisliti da je sav govor Allahovog Poslanika bio propovijed i pružanje savjeta. Međutim, nije bilo baš tako. Da je Poslanik, s.a.v.s., samo tako komunicirao, zacijelo bi ljudima prelazio u dosadu.

Postoje kazivanje da je Poslanik, s.a.v.s., sudjelovao u razgovoru s prijateljima. Kad bi se poveo razgovor o pitanjima u vezi s ovim svijetom, on bi se uključio i u razgovor o tome. Kad bi se poveo razgovor i o hrani, nesmetano je razgovarao.

Zejd ibn Tabit, r.a., kazuje: “Kad bismo razgovarali o ovom svijetu, razgovarao je s nama, kad bismo razgovarali o budućem svijetu, razgovarao je s nama, a i kad bismo razgovarali o hrani, razgovarao je s nama.”

Prijatnost – U ono što ljude privlači srcima drugih spada i prijatnost govora. Prijatnost govora najviše do izražaja dolazi u šali. Kad se šale, neki ljudi su veseli, drugi su naporni, pa dave umjesto da uveseljavaju. Kad se Allahov Poslanik šalio, bio je prijatan i veseo.

Enes, r.a., kazuje: “Allahov Poslanik je bio najradosniji kada je s djecom.”

‘Abdullah ibn al-Harit ibn Džez’ kazuje: “Nisam vidio da se neko šali, niti da se smije više od Allahovog Poslanika kad mu roditelji prepuste djecu da se s njima šali.”

Kad bismo htjeli da se iscrpno bavimo Poslanikovim odnosom prema šali, trebalo bi nam mnogo prostora. Zato ćemo se zadovoljiti da samo istaknemo sljedeće:

* Rado se šalio sa svojim slugom Enesom ibn Malikom kojeg je znao osloviti kao Dvouhi.

* Neki čovjek je došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio da ga prebaci, odnosno da mu da ono što on jaše. Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Stavit ćemo te na leđa devčeta.” Tad ga je taj čovjek upitao: “Allahov Poslaniče, šta da radim s devčetom?” Poslanik mu je rekao: “Deva rađa samo devče.”

Došla je neka starica Poslaniku, s.a.v.s., i rekla mu: “Allahov Poslaniče, prouči dovu da uđem u Džennet.” Odgovorio joj je: “Majko, u Džennet ne ulaze starice.” Starica je počela plakati, a on na to reče: “Kažite joj da neće uči kao starica, jer Allah je rekao: Stvaranjem novim Mi ćemo hurije stvoriti, i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim (Al-Wagi'a, 35-37).

* Neki čovjek po imenu Zahir nije bio lijepog izgleda. Međutim, Poslanik, s.a.v.s., ga je volio. Jednog dana mu je prišao dok je on prodavao robu. Prišao mu iza leđa i obgrlio tako da ga on nije mogao vidjeti. Zahir je reagovao: “Pusti me! Ko je to?” Kad se uspio malo zakrenuti, prepoznao je Poslanika, s.a.v.s. Međutim, pretvarao se da ga nije prepoznao, sve dok se tijelom nije sasvim priljubio uz Poslanika, s.a.v.s. Tek tada je pokazao da ga je prepoznao. Poslanik, s.a.v.s., je tad podviknuo: “Ko će kupiti roba?” Zahir je uzvratio: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, malo bi za mene dobio!” Poslanik je na to odgovorio: “Zahire, ti kod Allaha vrijediš mnogo.”

Nije suvišno istaknuti da je Poslanikova, s.a.v.s., šala pratila manire i običaje društva. Treba imati na umu da šala koja je prihvatljiva u nekom vremenu ne mora biti prihvatljiva u drugom vremenu. Neke šale za koje smo čuli sada nam se čine nedostojne Poslanika, s.a.v.s., ukoliko o njima sudimo sa stanovišta našeg vremena, njegovih uzusa, običaja i tradicije. Međutim, to je, nesumnjivo, bilo uobičajeno u njegovo vrijeme.

To je bio lik Poslanika, s.a.v.s., u porodici i u društvu, lik kojim je ostvarivao najsnažniji uticaj na okruženje.

Autor: Muhammed REWWAS QAL'AHDŽIJA

Prijevod: dr. Safvet Halilović i Mehmed Kico

islam.ba

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

3 dana ago

12. Novembra 2024.

Serhatlija

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

4 dana ago

11. Novembra 2024.

Serhatlija

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Religija

Deset načina kako sačuvati kuću od šejtanskog djelovanja

Published

6 dana ago

9. Novembra 2024.

Serhatlija

Govor o ovoj temi je izuzetno važan, jer sa sobom donosi mnogostrane koristi, među kojima je najvažnija spoznaja puta kojim se muslimanska kuća najbolje može sačuvati od šejtanskog djelovanja i zala koje on sa sobom donosi.

Čut ćemo mnoge kako se žale na različite probleme u svojim kućama, bilo da se radi o porodičnim problemima, bilo o duševnim nemirima, bilo o nedostatku bereketa ili se žale na djecu, itd., a uglavnom nisu svjesni odakle ti problemi dolaze.

Istina je da dolaze od šejtana, koji ima samo jedan zadatak; da uznemirava čovjeka, da ga zavodi, kao što je obećao i na što se zavjetovao, nakon što ga je Allah prokleo, na šta aludira ajet: “Reče: ‘Gospodaru moj, zbog toga što si me u zabludu odveo, ja ću im (ljudima) lijepim postupke njihove na zemlji prikazivati i sve ću ih zavesti, osim Tvoje iskrene robove.’” (Hidžr, 39.-40.)

Zbog toga ćemo pristupiti navođenju stvari koje će nam pomoći da se sačuvamo od šejtana na mjestu na kojem najviše boravimo, a to su naše kuće.

Spominjanje Allaha prilikom ulaska u kuću

Prenosi se od Ebu Malika el-Eš’arija, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada čovjek bude ulazio u kuću, neka kaže: ‘Allahumme es’eluke hajre-l-mevlidži ve hare-l-mahredži. Bismillahi veledžna ve bismillahi haredžna ve allallahi rabbina tevekkelna.’, zatim neka nazove selam svojoj porodici.” (Značenje dove je: “Gospodaru moj, podari mi dobro pri ulasku i pri izlasku. Sa Allahovim imenom ulazimo i sa Njegovim imenom izlazimo i na svoga se Gospodara oslanjamo.”) (Ebu Davud 4/325., šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Nazivanje selama porodici

Rekao je imam En-Nevevi: “Mustehabb (lijepo) je da kaže ‘Bismillahi’ i da što više spominje Allaha, dž.š., i da nazove selam, bez obzira da li se neko od ljudi nalazio u kući ili ne, što se zaključuje iz Allahovih riječi: “Kada budete ulazili u kuće, vi ukućane njene, pozdravite pozdravom od Allaha, propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.” ( En-Nur, 61.)

Prenosi se od Enesa ibn Malika, da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sinko, kada budeš ulazio u kuću nazovi selam, spustit će se bereket na tebe i na tvoje ukućane.” (Tirmizi 4/161.)

Prenosi se od Ebu Umameta el-Bahilija da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojica su pod stalnom Allahovom zaštitom. Čovjek koji izađe u borbu na Allahovom putu. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti i ne uvede u Džennet ili ga vrati opskrbljenim sa ratnim plijenom ili nagradom koju je stekao. Čovjek koji je otišao u mesdžid. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti ili ga vrati sa nagradom ili plijenom koji je stekao. Čovjek koji uđe u svoju kuću sa selamom i on je pod Allahovom zaštitom.”. (Prenosi ga Ebu Davud sa dobrim senedom)

Spominjanje Allaha prilikom jela i pića

Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: “Kada čovjek uđe u svoju kuću i pri ulasku i jelu spomene Allaha, kaže šejtan (svojim prijateljima): ‘Nema vam (u ovoj kući) ni končišta ni večere.’ A kada uđe i ne spomene Allaha prilikom ulaska, šejtan kaže: ‘Našli ste konačište.’, a kada ne spomene Allaha i prilikom jela, šejtan rekne: ‘Našli ste končište i večeru.’” (Muslim, 13/190)

Često učenje Kur’ana u kući

Kur’an donosi u kuću lijep miris i uljepšava je i iz nje izgoni šejtane. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer smokve kod koje je miris i okus lijep, primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule, okus joj je sladak, ali nema mirisa. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka čiji je miris lijep, a okus gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer tikvice koja nema mirisa, a okus joj je gorak.” (Buharija, 9/66 str.; Muslim, 6/83 str.)

Isto tako, učenje Kur’ana u kući sa strahopoštovanjem privlači meleke, kao što se prenosi od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Usejd Ibn Hudajr jedne noći, dok je čitao Kur’an, primijetio kako se njegov konj baca (trza). Nastavio je učiti, a konj se i po drugi put trznuo. Kada je to učinio i po treći put, ponovo se trznuo. Kaže Usejd: “Pobojao sam se da ne pregazi Jahjaa, pa sam krenuo prema njemu. U tom trenutku ugledao sam nešto slično sjenci iznad moje glave, koja je bila ispunjena svjetiljkama, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti. Kada sam se probudio otišao sam kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Allahov Poslaniče, dok sam sinoć u dubini noći učio Kur’an vidio sam svoga konja kako se trza.” Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reće: “Uči, sine Hudajrov!” Rekao je: “Učio sam a zatim se po drugi put trznuo.”. Reče mu Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Ponovo sam učio, pa se on trznuo po treći puta.” Reče mu Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Nakon toga sam prestao i otišao do Jahjaa, bojeći se da ga ne pregazi konj. Tada sam vidio nešto poput sjenke ispunjene svjetiljkama iznad svoje glave, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti.”. Reče Poslanik, s.a.v.s.,: “To su bili meleci koji su te slušali kako učiš. Da si nastavio učiti, svi bi ih ljudi mogli vidjeti, i ne bi im se mogli sakriti.”.”. (Buhari 9/63.; Muslim 6/82.)

Čišćenje kuće od Iblisovog glasa

Allah, dž.š. u Kur’anu je objavio: “I zavodi onoga koga mogneš od njih svojim glasom.” (Isra’, 64.)

Rekao je Mudžahid (učenik Abdullaha ibn Abbasa), poznati mufessir: “Šejtanov glas (koji je spomenut u ovome ajetu) je pjesma, muzika.” Nažalost vidimo da je većina kuća ispunjena Iblisovim glasom (pjesmom i muzikom), čak kod onih koji redovno obavljaju namaz, što je veliko zlo i zbog čega u kuću dolaze šejtani, a iz nje odlaze meleci. A kako ne bi odlazili, kada su te pjesme ispunjene pozivom u haram (ono što je Allah zabranio). Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: “Pjesma (muzika) pospješuje licemjerstvo u srcu, kao što voda pospješuje rast bilja.”

Cijenjena braćo i sestre, nemojmo dozvoliti da se u našim kućama spoje Allahov Kur’an, koji poziva svakom dobru i odvraća od svakog zla i šejtanov ‘kur’an’, a to je pjesma i muzika, koji poziva svakom zlu i odvraća od svakog dobra. Pozivaju razvratu, opijanju i razvratu. Zamislite vjernika koji obavlja namaz, posti ramazan, da svojim jezikom izgovara riječi kao što su: “Samo je jedan život.”; “Neka te bogovi čuvaju.”; “Ti si bog srca mog.”; “Hajde da se napijemo.”; itd. i mnoge druge riječi koje se spominju u pjesmama, a neke od tih riječi mogu izvesti iz vjere. Čak sevdalinke, koje mnogi smatraju nekakvim bošnjačkim ili “islamskim” tradicionalnim pjesmama su ispunjene spominjanjem harama, kao što su alkohol i razvrat, poput riječi neki od njih: “Vino piju, nane.”; “Marice krčmarice, daj nam vina, daj.”; itd. Sve to se kosi sa islamom i nema nikakve veze s njim, makar neki pokušavali da mu to pripišu. Mnogi koji za sebe govore da su sljedbenici imama Ebu Hanife, čiji mezheb je raširen na našim prostorima, uopće ne čitaju šta je on rekao za pjesmu. Rekao je: “Slušanje pjesme je fisk (grijeh), a naslađivanje njome je kufr (nevjerstvo).”. Kada Iblis uspjedne ući u kuću, onda on zovne svoju vojsku sa svih strana, pa oni po cijeloj kući posiju fesad, ubace neprijateljstvo, mržnju, zavist zmeđu ukućane. Ako se muzika (pjesma) puno bude slušala u kući, onda se šejtani nastane u takvoj kući.

Čuvanje kuća od zvona

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: “Zvona su šejtanova frula.” (Muslim 14/94. i Ebu Davud)

Također se prenosi od Ebu Hurejre da je rekao: “Meleci nisu u onom društvu u kojem se nalazi pas ili zvono.” (Muslim 14/94, Ebu Davud 3/25.)

Čišćenje kuća od slika i kipova

Musliman je obavezan da očisti kuću od kipova, osim onoga za što se prenosi da je dozvoljeno, kao što su igračke za djecu. Isto tako, treba očistiti kuću od slika, osim ono što je postalo nužda u ovome vremenu, a to su iskaznice i novčanice. Razlog toga jeste što meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze slike i kipovi. Suprotno tome, kada iz nje izađu meleci, onda je sigurno nastane šejtani. Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Kupila sam jastuk na kome su bile slike (likovi). Kada ih je Poslanik, s.a.v.s., vidio, zastao je ispod vrata i nije htio ući. Prepoznala sam na njegovom licu prezir. Rekla sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kajem se Allahu i njegovom Poslaniku. Šta sam to uradila?’ Reče: ‘Šta je sa tim jastukom?’ Rekla sam: ‘Kupila sam ga da bi sjedio i spavao na njemu.’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Oni koji su nacrtali ove slike, bit će kažnjeni zbog njih na Sudnjem danu, tako što će im se reći: -Oživite ono što ste nacrtali (stvorili).’ Zatim je rekao: ‘Zaista u kuću u kojoj ima slika ne ulaze meleci.’” (Buhari 10./392. i Muslim 14/90.)

Čuvanje kuća od pasa

Prenosi se od Ebu Talhe, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze pas i slika.” (Buhari 6/312.; Muslim 14/841.)

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: ” Džbril a.s. je obećao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da će mu doći u određenom vremenu, pa je došlo to vrijeme, a njega nije bilo. U njegovoj ruci (tj. u ruci Poslanika, s.a.v.s.) bio je štap, kojeg je bacio iz ruke i rekao: ‘Allah i Njegovi izaslanici ne krše obećanja.’ Okrenuo se i ugledao psića ispod kreveta. Reče: ‘O Aiša, kada je ušao ovaj pas u sobu?’ Reče Aiša: ‘Tako mi Allaha ne znam.’ Zatim je naredio da se izbaci iz sobe. Samo što je to uradio dođe Džibril. Reče mu Poslanik, s.a.v.s.: ‘Obećao si mi da ćeš doći, pa sam te čekao. Međutim, ti nisi došao.’ Reče mu Džibril: ‘Spriječio me je pas koji je bio u tvojoj kući, a mi ne ulazimo u kuću u kojoj ima pas ili slika.’” (Muslim 14/18.; Buhari 6/316.)

Klanjanje dobrovoljnih namaza u kući

Prenosi se od Ibn Omera da je rekao: “Nešto od vašeg namaza ostavite za kuće i ne pretvarajte kuće u kaburove.” (Buhari i Muslim)

Rekao je Imam En-Nevevi: “Poslanik, s.a.v.s., u ovome hadisu podstiče na klanjanje nafila u kući, zbog toga što je čovjek tu skriveniji i daleko od toga da klanja da bi ga neko vidio. Isto tako jedan od razloga je i to što se time unosi bereket u kuću i spuštaju milost i meleci, a iz nje bježe šejtani.”

Lijepa riječ i vedar osmijeh

Poznato je da šejtan pokušava da razori islamsko društvo, kuje planove, plete spletke i razmišlja o metodama koje bi mogao upotrijebiti u tome. Jedna od tih metoda je razbijanje islamske porodice, jer je ona prva cigla u društvu. Na to ukazuje hadis Džabira, r.a., u kome kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zaista Iblis postavi svoje prijestolje na vodi, zatim odatle šalje svoje izviđače. Najbolje mjesto kod njega zauzima onaj koji posije najviše smutnje. Dođe jedan od njih i kaže mu: ‘Nisam ostavio toga i toga, sve dok nisam rastavio njega i njegovu suprugu.’ Iblis ga približi sebi i kaže: ‘Da, ti si uradio šta treba.’, ili ‘Ti si uradio dobar posao.’” (Muslim, 17/157.)

Jasno je da je sijanje razdora između bračnih drugova osnova za rušenje društva iz njegovog temelja.

Zbog toga savjetujemo muževe ili očeve da budu ljubazni prema svojim porodicama i da u razgovoru sa njima koriste najljepše riječi, tako da ne bi šejtan posijao mržnju između njega i njegove porodice.

Kaže Allah, dž.š.: “Reci Mojim robovima neka govore samo ono što je lijepo, jer šejtan pokušava da vas zavadi.” (El-Isra’, 53.)

Lijepa riječ otvara prsa, održava odnose lijepim i širi sreću između supružnika.

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne u ispunjavanju ovih stvari, kako bi bili pod Njegovom zaštitom od najvećeg nam neprijatelja Iblisa, i kako bi se naše kuće ispunile radošću, srećom, slogom i svim drugim lijepim stvarima.

Piše: Semir Imamović / Saff, br. 35.

akos.ba