EU trenutačno razmatra devet država kandidata za članstvo: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Kosovo, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Ukrajinu. Iako je teško precizno predvidjeti kako će izgledati europske granice 2050. godine, jasno je da će kontinentom dominirati tenzije između integracijskih i dezintegracijskih sila. Uspjeh ili neuspjeh separatističkih pokreta, proširenje EU i vanjski geopolitički pritisci oblikovat će budući izgled europskog kontinenta.

Europski kontinent mogao bi do 2050. godine doživjeti značajne i dalekosežne promjene granica država. Ove transformacije, koje bi mogle redefinirati političku kartu Europe kakvu poznajemo, rezultat su složenog spleta različitih faktora koji djeluju na kontinentu. S jedne strane, separatistički pokreti u brojnim europskim zemljama predstavljaju snažnu centrifugalnu silu. Ovi pokreti, koji se zalažu za odvajanje od matičnih država i stvaranje novih, nezavisnih entiteta, temelje svoje zahtjeve na kulturnim, jezičnim ili povijesnim posebnostima.

Njihovo djelovanje moglo bi dovesti do fragmentacije postojećih država i nastanka novih granica unutar Europe. S druge strane, procesi međunarodnih integracija, posebice oni vezani uz Europsku uniju, djeluju kao kohezivna sila koja teži bližem povezivanju europskih naroda i država. Ovi suprotstavljeni trendovi, zajedno s drugim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim faktorima, oblikovat će budućnost europskog političkog prostora. Rezultat ovih dinamičnih procesa mogao bi biti kontinent s izmijenjenim granicama, novim državama i redefiniranim odnosima među europskim narodima, što će imati dalekosežne posljedice za političku, ekonomsku i društvenu strukturu Europe sredinom 21. stoljeća, piše večernji.hr.

Integracija i dezintegracija EU: Proširenje Europske unije: EU trenutačno razmatra devet država kandidata za članstvo: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Kosovo, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Ukrajinu. Crna Gora planira završiti pregovore do 2026. i postati članicom do 2028. godine. Međutim, proces integracije suočava se s brojnim izazovima. Neki kandidati, poput Bosne i Hercegovine, suočavaju se s unutarnjim političkim napetostima. Turska, iako formalno kandidat, ima zamrznute pregovore od 2016. godine zbog demokratskog nazadovanja.

Potencijalno nove države:Katalonija i Baskija. Španjolska bi mogla doživjeti značajne teritorijalne promjene. Katalonija pokazuje snažne separatističke tendencije, s referendumom iz 2013. godine gdje je 80% glasača podržalo neovisnost. Iako španjolska vlada ne priznaje takve referendume, pritisak za neovisnošću ne jenjava. Baskija također ima dugogodišnji separatistički pokret, iako s manjom vjerojatnosti uspjeha u bližoj budućnosti.

Nakon neuspjelog referenduma o neovisnosti 2014. godine, kada je 55% glasača odabralo ostanak u Ujedinjenoj Kraljevini, Škotska i dalje pokazuje snažne tendencije ka samostalnosti. Ova težnja za neovisnošću nije jenjavala tijekom godina, već je dodatno ojačana Brexitom – britanskim izlaskom iz Europske unije. Naime, većina Škota glasala je za ostanak u EU, što je produbilo jaz između škotskih aspiracija i odluka donesenih na razini Ujedinjenog Kraljevstva. Ova razlika u stavovima prema europskim integracijama potaknula je obnovljene pozive za drugi referendum o neovisnosti Škotske. Škotska nacionalna stranka (SNP), koja dominira škotskom politikom, kontinuirano zagovara ideju neovisne Škotske koja bi se mogla vratiti u Europsku uniju. Međutim, put ka novom referendumu nije jednostavan, s obzirom na to da Westminster mora odobriti takav potez, što trenutačno vlada u Londonu odbija učiniti. Unatoč tome, pitanje škotske neovisnosti ostaje ključna tema u britanskoj politici, s potencijalom da značajno utječe na budući izgled Ujedinjenog Kraljevstva i, posljedično, Europe.

Talijanske regije također pokazuju značajne separatističke tendencije, što dodatno usložnjava političku sliku u zemlji. Posebno se ističu dvije regije: Veneto i Sardinija. U Venetu, regiji na sjeveroistoku Italije poznatoj po gradu Veneciji, separatistički sentiment je izrazito snažan. To je jasno demonstrirano na neslužbenom referendumu održanom 2014. godine, gdje je čak 89% glasača podržalo ideju neovisnosti od Italije. Ovaj rezultat, iako pravno neobvezujući, ukazuje na duboko ukorijenjenu želju za većom autonomijom ili čak potpunom neovisnošću među stanovnicima Veneta.

Foto: Večernji.hr

S druge strane, Sardinija, drugi najveći otok u Sredozemnom moru, ima jedan od najstarijih i najustrajnijih nacionalističkih pokreta u Europi. Sardinijski nacionalizam vuče korijene još iz 19. stoljeća i temelji se na jedinstvenom jeziku, kulturi i povijesti otoka. Prema nedavnim istraživanjima javnog mnijenja, čak 41% Sardinijaca podržava ideju neovisnosti od Italije. Ovaj značajan postotak ukazuje na to da separatističke težnje na Sardiniji nisu marginalna pojava, već predstavljaju ozbiljan politički faktor s kojim talijanska vlada mora računati. Ovi snažni separatistički pokreti u Venetu i Sardiniji predstavljaju izazov za teritorijalni integritet Italije i potencijalno bi mogli utjecati na buduće granice unutar Europe. Iako je malo vjerojatno da će ove regije u bliskoj budućnosti postići neovisnost, njihove težnje za većom autonomijom i samoupravom nastavljaju oblikovati talijansku i europsku političku scenu.

Balkan – Daljnja fragmentacija ili integracija

Balkan ostaje osjetljivo područje zbog dubokih etničkih i povijesnih podjela. Kosovo, čiji status nije univerzalno priznat, i dalje stvara tenzije sa Srbijom, dok ideja “Velike Albanije” uključuje ambicije za ujedinjenjem Albanije i Kosova te teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Bosna i Hercegovina suočava se s izazovima stabilnosti zbog mogućnosti odcjepljenja Republike Srpske, dok su odnosi između Bošnjaka i Hrvata često napeti. Potencijalna autonomija za Sandžak ili Hercegovinu. EU bi mogla igrati ključnu ulogu u stabilizaciji regije, no ako taj proces ne uspije, nacionalističke težnje mogle bi ponovno destabilizirati granice.

Utjecaj vanjskih faktora: Klimatske promjene

Klimatske promjene mogle bi značajno utjecati na europske granice kroz masovne migracije stanovništva i sve intenzivniju borbu za ograničene resurse. Zemlje poput Nizozemske, Belgije i sjeverne Njemačke mogle bi izgubiti značajne dijelove obalnog područja zbog porasta razine mora. Mediteranske zemlje, posebno Grčka, južna Italija, Španjolska i Portugal, suočit će se s ekstremnim sušama i nestašicom vode, što bi moglo potaknuti masovne migracije prema sjeveru. Skandinavske zemlje, posebno Norveška, Švedska i Finska, mogle bi postati poželjnije za život zbog blaže klime, što bi moglo dovesti do značajnog priliva stanovništva. Zemlje središnje Europe, poput Poljske, Češke i Slovačke, mogle bi se suočiti s povećanim brojem klimatskih izbjeglica. Ove klimatske promjene mogle bi potaknuti unutarnje migracije unutar europskih država, ali i prekogranična kretanja stanovništva, stvarajući nove izazove za upravljanje granicama i integraciju migranata. Dugoročno, ovi procesi mogli bi dovesti do preispitivanja postojećih granica i potencijalno rezultirati novim političkim i teritorijalnim aranžmanima diljem Europe.

Geopolitički odnosi

Odnosi s Rusijom i dalje će igrati ključnu ulogu u oblikovanju europskih granica, posebno u istočnoj Europi. Ova dinamika je osobito izražena u zemljama koje graniče s Rusijom ili su povijesno bile pod njenim utjecajem. Moldavija i Gruzija suočavaju se s posebno složenim izazovima zbog proruskih separatističkih regija unutar svojih granica. U Moldaviji, regija Pridnjestrovlje već desetljećima funkcionira kao de facto neovisna država uz rusku potporu, dok se Gruzija suočava sa sličnim problemima u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Ove situacije stvaraju napetosti ne samo unutar tih zemalja, već i u širem europskom kontekstu, utječući na geopolitičke odnose i potencijalno oblikovanje budućih granica. Osim toga, ruska vanjska politika i njezin utjecaj na zemlje poput Bjelorusije i Ukrajine dodatno kompliciraju političku sliku istočne Europe, stvarajući neizvjesnost oko budućeg izgleda granica u regiji.

Iako je teško precizno predvidjeti kako će izgledati europske granice 2050. godine, jasno je da će kontinentom dominirati tenzije između integracijskih i dezintegracijskih sila. Uspjeh ili neuspjeh separatističkih pokreta, proširenje EU i vanjski geopolitički pritisci oblikovat će budući izgled europskog kontinenta.