Zuhdija Lemeš je jedna od žrtava genocida koji se dogodio u Srebrenici tijekom ljeta 1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u tri masovne grobnice, no tijelo nije bilo potpuno sačuvano. Porodica je odlučila da će ukopati samo četiri kosti koje su pronađene u proteklom periodu. Njegov sin Enver Lemeš trenutno živi u Sarajevu. U ljeto 1995. godine, nakon pada Srebrenice, zajedno s ocem Zuhdijom i mlađim bratom Murizom, krenuo je kroz šumu prema slobodnoj teritoriji. Enver je preživio, dok su otac i brat bili ubijeni.

Enver je podijelio svoje sjećanje na ratno vrijeme. Rat ga je zatekao dok je bio u srednjoj školi i prekinuo mu je školovanje. U jednom periodu 1993. godine, svi su bili zatočeni u užem dijelu grada i ovisili su o humanitarnoj pomoći. Srpska vojska je kontrolirala ulaz i izlaz iz grada, što je imalo velik utjecaj na živote ljudi u tom području.

Kada je rat započeo, Zuhdija, Enverov otac, radio je za jednu srbijansku firmu i bio je u Srbiji. Preko različitih zemalja uspio se prebaciti do Tuzle, a zatim se kroz šumu vratio u Srebrenicu. Enver, zajedno s majkom i bratom, bio je u Potočarima. Nakon pada Srebrenice, mnogi članovi obitelji koji su protjerani sa svojih krajeva pridružili su im se. Pad Srebrenice bio je veliki šok jer je ta enklava bila proglašena “zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda”, pa su svi građani bili uvjereni da se njima ne može ništa dogoditi.

Enver se sjeća 11. srpnja 1995. godine kada je s grupom susjeda otišao na obližnje brdo da vidi što se događa u gradu. Vidjeli su da su srpske snage zauzele Srebrenicu i približavaju se Potočarima. Odlučili su napustiti grad i spasiti se. No, Enver nije znao što se dogodilo s ostalim članovima njegove obitelji. Sve se odvijalo brzo i nije bilo nikakve koordinacije. Vidio je ogromnu kolonu ljudi koja se kretala iz Srebrenice prema Potočarima, a iza njih su bili srpski vojnici. Kolona je uključivala snage UN-a, civile i srpske vojnike. Tada je odlučio krenuti prema Tuzli, ne znajući koliko je daleko niti kako tamo stići.

Enver je imao manje od 22 godine tijekom tog putovanja. Uspio je pronaći oca Zuhdiju i mlađeg brata Muriza, koji je tada imao 18 godina. Majka je otišla u Potočare, dok su Enver i Muriz odlučili krenuti kroz šumu. Enver nije imao snage da se oprosti s majkom. U Šušnjarima su se susreli s ostalim preživjelim, uglavnom muškarcima i mlađim djevojkama. Procjenjuje da je na tom mjestu bilo oko 10.000 muškaraca. Rano ujutro 12. srpnja, kolona je krenula dalje. Trebali su prijeći nekoliko minskih polja i suočili su se s pucnjavom s srpske strane.

Putovanje je bilo izuzetno teško, teren im je bio nepoznat i opasan, a srpski vojnici su ih pratili. Kolona civila bila je vidljiva i protezala se nekoliko kilometara. Pokušavali sunositi ranjenike i uklanjati mrtve s puta, ali to je otežavalo njihovo kretanje. Nisu imali medicinsku pomoć, nosila ili lijekove. Vodu su pili iz potoka u brdima. Enver je opisao trenutak kada je pronašao potok i pokušao pronaći čistu vodu. Primijetio je nešto bijelo u vodi, što je kasnije saznao da su bojni otrovi koji su postavljeni da bi izazvali halucinacije kod ljudi koji koriste tu vodu. Mnogi ljudi su zbog tih otrova izgubili kontrolu nad sobom i kretali se u različitim smjerovima.

Nakon napada na “Bukvu”, Enver više nije vidio oca i brata. Vratio se s jednom grupom natrag prema Srebrenici, a zatim su koristili alternativne rute kako bi stigli do slobodne teritorije. Enver je stigao na slobodnu teritoriju sedmi dan.

Enver je izjavio da zna da su otac i brat bili živi nakon napada na “Bukvu”. Dogovorili su se da formiraju veću grupu i krenu prema Tuzli. Ostavio je oca i brata kraj jednog drveta kako bi okupio više ljudi, ali kad se vratio, njih više nije bilo tamo. Pretpostavlja da su otišli s jednim od “vodiča”. Kasnije su vidjeli snimak na kojem je otac uhvaćen blizu Kravice. Vjerovatno su bili strijeljani u Kravici. Identificirali su brata 2008. godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Blječevu. Posmrtni ostaci oca pronađeni su u tri masovne grobnice: Blječevo, Zeleno Jadro i Zalazje.

Enver i njegova obitelj su već ukopali brata, a ove godine odlučili su ukopati posmrtne ostatke oca.

“Od oca smo pronašli samo četiri kosti. Odlučili smo da ukopamo četiri kosti jer želimo da ima nišan, da se zna da je postojao, da smo mi imali oca, da je moja majka imala muža”, rekao je Lemeš.

Kroz suze se sjeća oca. Nažalost, kako je kazao, jako je puno radio i nisu puno vremena provodili s njim. Trudio se da im priušti što bolji život. Enver danas živi u Sarajevu, tu je formirao i porodicu.

Radiosarajevo.ba